Filip Heraković: Možemo li doista u životu postati netko drugi

“Osjećaj otkrivanja mi je važan u svim fazama stvaranja”, govori pulski redatelj Filip Heraković, čiji je debitantski dugometražni igrani film Pelikan došao u kina

Humoristična drama Pelikan, priča o nogometnom golmanu koji tijekom oporavka od ozljede dobije priliku da iskorači iz svoje kože, svoju je karijeru započela na – gostovanju. Film redatelja Filipa Herakovića premijeru je imao u studenom prošle godine na prestižnom estonskom festivalu Tallinn Black Nights, gdje je i osvojio posebnu nagradu žirija, a pred domaću publiku „istrčao“ je tek ovoga ljeta. Prvo projekcijom na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, zatim predstavljanjem na Pulskom filmskom festivalu, a na kraju i dolaskom u domaća kina, gdje se može pogledati od 7. rujna.

Redatelj Filip Heraković, rođeni Puležanin, iza sebe ima nekoliko zapaženih kratkometražnih filmova, a Pelikan, nastao u produkciji kuće Wolfgang&Dolly, je njegov dugometražni igrani debi. Scenarij je napisao s Nikolinom Bogdanović, dok je glavnu ulogu golmana koji preispituje svoj život dao splitskom glumcu Ediju Ćeliću.

Kako ste došli na ideju snimiti film o nogometašu u kojem nogomet neće biti u prvom planu?

Filip Heraković: Naš protagonist je nogometaš, međutim koscenaristica Nikolina Bogdanović i ja smo željeli da priča bude mnogo univerzalnija od toga. Uostalom, kriza identiteta kroz koju prolazi naš glavni lik nije toliko ni povezana s činjenicom da je sportaš. On se jednostavno pita je li on zbilja on i može li se u životu postati netko drugi.

Jeste li u istraživanju za film možda pričali s nekim nogometašem koji je prerano završio karijeru zbog ozljede? Ili vam takvo osobno iskustvo nije bilo bitno za vašu priču?

Filip Heraković: S obzirom na to da suštinu priče pronalazimo u nečemu što je intimno i što je zapravo neodređeno profesijom, nismo imali tu potrebu. Naravno, određeno istraživanje smo napravili i svjesni smo da ovaj tip nezadovoljstva nije rijedak među profesionalnim sportašima.

Kakav je vaš odnos prema nogometu? Jeste li i sami igrali u nekom klubu?

Filip Heraković: Nisam ga igrao u klubu. Nogomet mi je više zanimljiv fenomenološki nego praktično.

Čime vas je privukao glumac Edi Ćelić da mu date glavnu ulogu?

Filip Heraković: Edi je prije svega izvrstan glumac i sjajan suradnik. Isprva me privukao svojom vrlo zanimljivom fizionomijom i energijom za koju sam imao osjećaj da je vrlo točna za našeg protagonista Josipa. Bilo mi je i važno da glumac koji igra ulogu bude i pojavom uvjerljiv kao profesionalni golman – kako visinom, tako da je i sportski tip. Edi ima snažnu pojavu, a osjetio sam da unutar sebe objedinjuje i snagu i određenu fragilnost.

Kako ste mu na prvom sastanku opisali lika kojeg će glumiti?

Filip Heraković: Davno je to bilo, no pretpostavljam da smo vodili razgovor koji je dvosmjeran. Kakva god bila moja vizija, u njoj mora biti mjesta i za njegov doživljaj i proživljenost.

Kakav je vaš rad s glumcima? Volite li im davati prostor za veću improvizaciju ili preferirate da se striktnije drže scenarija?

Filip Heraković: Volim improvizacije i mislim da su do neke mjere i potrebne jer nam stvaraju osjećaj da otkrivamo nešto novo. Osjećaj otkrivanja mi je važan u svim fazama stvaranja. Međutim, samo snimanje ipak postavlja neki okvir unutar kojeg je nešto moguće, a nešto nije. Također, važno je paziti da ostane sačuvan smisao scene. Tako da mislim da sam otvoren improvizaciji, ali sam vrlo svjestan da i ona mora imati svoja ograničenja.

Kako ste se kao debitant osjećali prvoga dana snimanja? Je li bilo više uzbuđenja ili straha?

Filip Heraković: Za mene je set prilično demistificirano mjesto, ne plašim ga se. Nekog uzbuđenja je sigurno bilo, no ne mislim da to ima ikakve veze s time što sam kretao u snimanje prvog filma. Težim se uopće očistiti od te vrste opterećenja.

Koju vam je scenu bilo najteže snimiti?

Filip Heraković: U tehničkom smislu, vjerojatno scenu na kraju koje svi naši likovi skaču u bazen, a snimljena je u dugom, neprekinutom kadru. Zbog specifičnosti snimanja, znali smo da tu imamo priliku za jedan, maksimalno dva, cjelovita pokušaja. Bilo je potrebno puno proba i zaustavljanja prije skoka da bismo to uspjeli iznijeti kako je zamišljeno.

Koja je, inače, po vama najbolja filmska scena ikada snimljena?

Filip Heraković: Ne znam. Svaki dan me pogađa nešto drugo.

Dosta pažnje posvećujete vizualnom aspektu kadra. Kolika ta pozornost na detalje dolazi pri samom pisanju scenarija i pripremi filma, a koliko nastaje tijekom spontanih odluka na setu?

Filip Heraković: Već pri pisanju slažem i vizualni koncept filma, to su mi zapravo i neodvojivi procesi. Taj se vizualni koncept kasnije nadograđuje kroz pripreme i suradnju s direktorom fotografije i onda to pretačemo u knjigu snimanja s konkretno zamišljenim kadrovima. Povremeno se dogodi da na setu smisliš nešto što je zapravo bolje za film i mislim da onda treba ići za tim, ali šireg koncepta se uvijek do kraja držim kako je zamišljen.

Tijekom produkcije filma koliko razmišljate o tome kako će publika reagirati na određenu scenu ili kadar?

Filip Heraković: Nikada ne razmišljam o tome, barem ne na svjesnoj razini.

Je li publika u Talinnu drugačije komentirala film nego ona u Splitu ili Puli?

Filip Heraković: Na moje iznenađenje, publika je Pelikana na svim mjestima gdje je prikazan, doživjela na prilično sličan način. Time sam jako zadovoljan, mislim da to ponešto govori o univerzalnosti priče i humora u filmu.

U kojem trenutku ste odlučili da će pelikan, a ne neka druga ptica širokog raspona krila, biti simbol vašeg glavnog lika? Je li tu uopće bilo rasprave?

Filip Heraković: Dogodilo se spontano tijekom pisanja scenarija, a verzija priče koja je najbliže točnoj kaže da su pelikani našli put do našeg scenarija preko pjesme Smoke Signals Phoebe Bridgers. Osjetili smo da je opreka kondora i pelikana točna, a nema smisla raspravljati s osjećajem.

Kako je izgledala vaša suradnja s koscenaristicom Nikolinom Bogdanović?

Filip Heraković: Prvu verziju scenarija smo napisali prilično brzo, pisali i razmjenjivali ideje jako intenzivno. Prvo smo zajednički generirali niz motiva, scena i ideja i onda smo se upustili u pisanje. Ponekad bi se jednostavno nadovezivali na ono što je drugi napisao, nešto slično nekoj scenarističkoj igri kaladonta. Bila je to kombinacija različitih pristupa.

U kojem trenutku ste iskristalizirali da će kriza identiteta biti jedna od glavnih tema filma?

Filip Heraković: Prilično brzo, bilo je to jasno iz same premise filma. Unutar toga smo možda neko vrijeme tražili pravi pristup, ali krovno pitanje filma je bilo jasno vrlo rano.

Kada smo kod krize identiteta, kako biste se vi osjećali da više ne možete režirati filmove? I kojem biste se poslu okrenuli?

Filip Heraković: Uopće ne postoji garancija da će se idući film ikada dogoditi, tako da kroz taj osjećaj prolazim svakoga dana. Moj način borbe je da se toj tome suprotstavim sa što više novih ideja i nikada ne predajem toj nesigurnosti. Uvijek postoje druge opcije osim filma, ali ih ja ne želim.

O autoru