Una Gunjak: “Mladi su danas između dvije jake polarizirajuće snage”

“Nema onoga tko taj slučaj nije komentirao. I mene je zaintrigirao”, govori sarajevska redateljica Una Gunjak, čiji će debitantski film Ekskurzija biti prikazan na Zagreb Film Festivalu.

Kako jedna nevina laž može zakotrljati lavinu događaja i pod kojim su svim pritiscima današnji tinejdžeri, u debitantskom dugometražnom igranom filmu Ekskurzija pokazala je sarajevska redateljica Una Gunjak.

Još od kada je 2014. pokazala svoj veliki talent s kratkometražnim filmom Kokoška, prikazanim na brojnim festivalim kao što su Cannes, Sarajevo i Sundance te dobitnikom Europske filmske nagrade za najbolji kratkiš, nestrpljivo se išćekivalo što će Una ponuditi u svojem dugometražnom debiju. Drama Ekskurzija, intrigantni pogled u nesigurni tinejdžerski svijet, premijerno je prikazana na Filmskom festivalu u Locarnu, gdje je dočekana uz pozitivne kritike.

Film je ovogodišnji bh. predstavnik u utrci za Oscara, a našao se i na prestižnoj listi kandidata za Europsku filmsku nagradu. Hrvatska publika će ga premijerno moći pogledati na Zagreb Film Festivalu, koji se održava od 6. do 12. studenog, gdje će se natjecati za glavnu festivalsku nagradu – Zlatna kolica.

Što vas je inspiriralo da snimite film o tinejdžerima na ekskurziji?

Una Gunjak: Prije nekoliko godina svi su se mediji u Bosni i Hercegovini raspisali o učeničkoj ekskurziji na kojoj je, navodno, sedam djevojčica ostalo trudno. Nema onoga tko taj slučaj nije komentirao. I mene je zaintrigirao. Međutim, nije mi bilo toliko zanimljivo što se doista dogodilo koliko reakcija okoline na cijeli skandal. Mislim da je izuzetno važno upravo o tome govoriti, kako društvo reagira na takve događaje.

Kako je bilo snimati film gdje su glumci uglavnom tinejdžeri?

Una Gunjak: Divno i izazovno u isto vrijeme. Oni su divni, puni energije, ljubavi i kreativnosti, žele sudjelovati i pridonijeti filmu. Nije bilo nikakvih problema što se tiče pitanja njihovih kreativnih doprinosa filmova. Izazov je u tome što su oni u jednom vrlo osjetljivom životnom razdoblju, kada su izuzetno svjesni sebe. Puno im je teže prepustiti se igri jer se osjećaju pod golemim pritiskom društva – kako izgledaju, kako se ponašaju, kako postoje u svojem okruženju, što je sasvim normalno u tim godinama.

Naravno, sve je to još više potencirano kada stanete ispred kamere. Svaka osoba kada stane pred kameru postane svjesna svakog svojeg pokreta. To je tipični glumački problem, no kod njih je još veći jer nemaju tu zrelost i glumačke alate koji bi im pomogli da se snađu u toj situaciji. Nisu više djeca, koja se lagano prepuste igri ispred kamere, a nisu ni zreli ljudi koji su kroz to iskustvo već dovoljno puta prošli. Zato nam je trebalo neko vrijeme da postanu zaigrani, riješe se svih očekivanja i počnu stvarati.

Nalaze li se mladi u Bosni i Hercegovini pod posebnim pritiskom?

Una Gunjak: Mladi u Bosni i Hercegovini odrastaju između dvije jake polarizirajuće snage. S jedne strane imamo ekstremnu seksualizaciju njihovih mladih tijela, pogotovo kada su u pitanju djevojčice, i nametanje raznih ideja bez razmišljanja o psihičkom zdravlju mladih. S druge strane pritisnuti su jednim konzervatizmom i dogmatizmom koji čini potpuno suprotno – srami te mlade osobe, osuđuje ih, kažnjava i čini da osjećaju da su sami krivi za ono što im se prirodno događa. Upravo me ta dvojnost potaknula da se uhvatim u koštac s tom tematikom.

Mislite li da bi bit filma bila drugačija da se radnja događa u Americi, Francuskoj ili Kini?

Una Gunjak: Priča je filma univerzalna. Bez obzira na neke specifičnosti koje se tiču bosanskohercegovačkog društva, njegova se bit može prenijeti na svačije iskustvo adolescencije ili, ako ste roditelj, odgajanje tih adolescenata. Film je situiran na jednoj točnoj lokaciji, ali ima snagu govoriti za puno šire područje.

Koliko vam u režiji pomaže ili odmaže veliko iskustvo koje imate kao montažerka?

Una Gunjak: Strašno puno. Najviše sam o režiji naučila u sobi za montažu surađujući s redateljicama i redateljima. U tom procesu je krucijalno da ja sebi apsolutno vjerujem kada režiram i znam što mi treba za scenu kako bi ona proradila na način na koji treba. To nikada nije neki specifičan kadar već posebna emocija i dinamika između likova koja čini da scena ne bude samo puka informacija ili samo estetski privlačna.

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora