‘Stvarna bol’ je simpatična priča o boli kojoj fali samo malo više “stvarnosti”

Stvarna bol novi je film Jesseja Eisenberga, filmaša kojeg primarno znamo po glumačkim ostvarenjima, ali koji se već ranije okušao kao scenarist i redatelj. Ovo je za njega vrlo osoban projekt koji propitkuje njegov odnos prema svijetu u ulozi Davida, osobe od krvi i mesa, ali i u ulozi Židova, s obzirom da je judaizam inherentni dio njegove osobnosti.

Premijerno prikazan na Sundanceu još u siječnju 2024. godine, film se tek krajem prošle godine počeo pojavljivati u kinima, s tim da nije imao široku kino distribuciju nego je parcijalno prikazivan po zemljama. Snimljen sa samo tri milijuna dolara, film je ipak uspio zaraditi gotovo 20 milijuna, što nije impresivna brojka, ali je višestruko otplatio uloženi novac, što je svakako veliki uspjeh.

Ovo je Eisenbergov drugi redateljsko-scenaristički uradak – nakon zanimljivog indie filma Kada završiš sa spašavanjem svijeta iz 2022. godine – i treba se priznati da se slavni glumac prilično dobro snalazi i iza kamere, iako je u ovom filmu igrao i glavnu ulogu. Međutim, iako je Stvarna bol prilično uspješno obradila temu koju je trebala obraditi i u cjelini nam je donijela zabavno i simpatično iskustvo, treba istaknuti kako se ne radi o savršenom filmu, što ćemo objasniti u pasusima koji slijede.

Simpatična buddy road dramedija

Žanrovski je Stvarna bol vrlo polivalentan film. Iako se primarno radi o dramediji, film ponekad nevješto balansira između dramskih i humorističnih elemenata, ubacujući pritom putopisne i povijesne elemente koji su isprepleteni s ostalim žanrovskim odrednicama, tako da je teško precizirati onaj dominantni žanr koji ovaj film čini tako specifičnim. Stoga je najbolje držati se činjenice da se radi o indie filmu, a kada pričamo o toj američkoj varijanti art filma, onda generalno znamo da je žanr vrlo fluidna kategorija u tim slučajevima.

Dramski elementi ogledaju se u dramskom sukobu između Davida (Jesse Eisenberg) i Benjija (Kieran Culkin), a koji je prikazan kako na osobnoj, tako i na povijesno-civilizacijskoj razini, jer David i Benji određeni su kako vlastitim sadašnjostima – oni su akumulacija vlastitih iskustava i odluka u stvarnom vremenu, osobe od krvi i mesa – tako i prošlostima koje, suštinski, nisu njihove vlastite prošlosti, ali im pripadaju generacijski jer su potomci poljskih Židova koji su bježali od Holokausta, tako da ih i njihov judaizam određuje kao osobe. Kvaka je u tome što su David i Benji „tek“ treća generacija američkih Židova i sa stvarnim iskustvom Holokausta imaju jako malo dodirnih točaka, osim pokojne bake.

I upravo ta baka služi kao kohezivno sredstvo koje – na ovaj ili onaj način – povezuje cijeli film. Njezina smrt poveže Davida i Benjija nakon puno godina (njih dvojica, iako bliski kao djeca, razdvojili su se kada se David posvetio „ozbiljnom životu“, dok je Benji ostao u vlastitoj nezrelosti), njezina smrt odvodi ih u Poljsku i njezina smrt u konačnici čini njihovo iskustvo posebnim. Iako te bake u filmu nema, ona je odsutni lik koji je esencijalan za razumijevanje svih žanrovskih odrednica u filmu.

Taj dramski sukob o kojem govorimo dobro je postavljen i jasno je da se radi o sukobu svjetova u cjelini. David je neurotični, iznimno zreli, promišljeni poslovni čovjek iz New Yorka koji ima suprugu i dijete koje voli i koji racionalno pristupa ovom putovanju. Benji je, s druge strane, nezreo, dijete u tijelu odraslog čovjeka, emocionalno nestabilan i s manjkom kontrole, ali je pri tome izrazito autentičan i izrazito simpatičan, iako u više navrata ispada seronja. Njih su dvojica, kao što je rečeno, bili jako bliski kao djeca, međutim razdvojili su se i to je ono što Benji zamjera Davidu, uz to mu predbacujući da se promijenio.

Međutim, ako očekujete nekakav epski clash tih dvaju svjetova, razočarat ćete se jer toga nema i to je ono gdje film lomi tradicionalnu formulu. Sukob je prezentiran fragmentirano, kroz nekoliko epizoda koje su isprepletene s ostalim narativnim elementima. U tom je pogledu jako važna i interakcija Davida i Benjija s ostalim likovima koji se nalaze na istom proputovanju s njima, a kroz koju se ogledaju kako njih dvojica, tako i svijet oko njih. Vrlo je važno, za potpuno razumijevanje dramskog sukoba, pratiti odnos koji njih dvojica imaju s tim likovima i vice versa.

Film kao jedno veliko putovanje

Ti odnosi nisu samo izvor dramskog sukoba, već i cijele serije komičnih situacija, iako je humor ponekad surov, više nego prvoloptaški duhovit. Ima tu i par Stanlio i Olio trenutaka (ne doslovno, naravno), ali humor je generalno suhoparan i upravo mu ta suhoparnost – u kontekstu cijelog filma – daje na kvaliteti. Neće vas rasplakati do suza, ali ćete se nad nekim scenama definitivno zamisliti i vraćati im se.

Povijesni dio prezentiran je također epizodno te se miješa s ostalim elementima – ne bismo vam ovdje spojlali baš sve scene, one se doista moraju doživjeti – i zapravo nas ovo putovanje kroz žanrove dovodi činjenice da je ovo zapravo road movie, što je četvrta važna žanrovska odrednica ovog filma. Cijeli je film jedno veliko putovanje – neovisno o činjenici da završava na istom mjestu na kojemu počinje (to je u ovom filmu smisleno i izvrsno odrađeno) – kroz živote Davida i Benjija, kroz Poljsku, kroz povijest, kroz sadašnjost i kroz neku potencijalnu budućnost koja je lijepo prezentirana u feel good atmosferi samoga kraja, iako je i ona jednako surova i donekle suhoparna kao i humor u filmu.

Jesse kao Jesse, Kieran za Oscara

Prije onoga što u filmu nije bilo dobro samo bismo kratko prošli kroz glavne likove. Sporedne likove ćemo preskočiti da vam ne bismo sve spojlali, ali reći ćemo na ovom mjestu da su oni – iako su primarno u funkciji razrade Davida i Benjija – izrazito važan, dapače neizostavan dio ovoga filma i da svatko od njih nosi neku zanimljivu priču sa sobom, baš kao što povijesno-civilizacijski kontekstfilma i nalaže. No, vratimo se glavnim likovima.

Koliko je autobiografskih elemenata u ovome filmu ne znamo, ali kada govorimo o Davidu, očigledno je da je Jesse Eisenberg glumio samoga sebe. Racionalan, pomalo neurotičan, Eisenberg je ponovio uloge koje mu najbolje leže i kao nekakav Woody Allen za moderno doba prošao je i kroz ovaj film na način da nam je uvjerljivo i na nov način prezentirao ulogu koju smo već vidjeli. To je razlog zašto autor ovoga teksta voli Eisenberga kao glumca, a David je lik koji je istovremeno i ono najbolje i ono najiritantnije kod njega, ovisno o tome volite li ga ili ne.

Međutim, iako je glavni lik, David je otvorena knjiga od početka do kraja. On nije u krivu, ali vi jednostavno ne „navijate“ za njega. On je onaj „roditelj“ koji je u pravu i koji na kraju ispada pozitivac, ali jednostavno je previše u pravu i preočito u pravu pa vam baš zbog toga nije toliko zanimljiv. Ima i on svojih trenutaka (samo)spoznaje, ali generalno govoreći, David je lik vuče ovaj film naprijed, ali ga ne nosi na svojim leđima. To čini Benji.

Kieran Culkin glumac je kojega smo donedavno primarno znali kao „brata onog klinca iz Sam u kući“ i, budimo realni (as the great philosopher Kazimir Hrastek would say), on je to i bio. Nedavno je imao dosta zanimljiv, mada kratak, nastup u Fargu, ali Stvarna bol je film koji ga je definitivno zacementirao kao samostalno glumačko ime i film koji će mu najvjerojatnije donijeti i Oscara (bilo bi pravo čudo da ga ne dobije,  pogotovo jer mu je jedina stvarna konkurencija Jura Borisov iz Anore, ali Culkin je ipak karizmatičniji u ovom filmu, iako ne nužno i bolji).

Benji Kaplan je lik koji vas naprosto grabi i ne pušta. Iako se možda – vjerojatno – nećete slagati s njim svo vrijeme, dapače, njegovo će vam indolentno i na momente sebično ponašanje vjerojatno ići na živce, shvatit ćete da nije loša osoba, da nije enfant terrible kakav često ispada, već da ga samo jako, jako boli. Suosjećanje koje izaziva, kao i emocije koje tako iskreno, nekada i nekontrolirano (čak i neprimjereno) dijelu vjerojatno su najljepši aspekt ovoga filma upravo zato što su tako sirove i nerafinirane. Benji je bez ikakvih filtera, iskren i originalan, on je duša ovoga filma i zato je on bez imalo sumnje njegov najbolji dio.

Puno slojeva, ali vrlo tankih

I sada, kada smo nahvalili one dijelove koji su bili stvarno izvrsni, treba istaknuti ono što u filmu nije dobro. I dok smo slojevitost nahvalili na početku, upravo je ta slojevitost najveći problem ovoga filma jer nije najbolje razrađena.

Kada uzmete u obzir cijelu priču, ona otvara cijelu seriju tema i odnosa, a kroz to se ogledaju problemi osobne, univerzalne i egzistencijalne prirode koji more Davida i Benjija. Međutim, a to je najveći manjak ovoga filma, mi – nažalost – dobijemo samo mrvice. Da se razumijemo, sve je potpuno jasno, film ne ostavlja otvorena pitanja i nije nerazrađen, ali za svaki sloj koji ima daje nam taman toliko da zadovolji nekakav osnovni naratološki minimum da sloj kao takav, odnosno da dramski problem kao takav ima smisla.

Tako o Benjijevoj prošlosti saznamo tek toliko da njegovo sadašnje ponašanje ima smisla. Tako o odnosu Davida i Benjija u djetinjstvu saznajemo tek toliko da se pojasni zašto među njima postoje tenzije u sadašnjosti. Tako o Holokaustu saznajemo tek toliko da Benjijeve suze imaju smisla. I tako dalje. Sve ima smisla, sve je zaokružena cjelina, ali ništa nema dubine. Odnosno, ima dubine – sve su to vrlo složene teme i problemi – ali izostaje dubinska analiza problema i izostaju činjenice koje bi obogatile naše iskustvo filma. I to je njegov najveći problem.

Film traje oko sat i pol – relativno je kratak – i Eisenberg je napravio odličan presjek svih problema, ali trebao je ili dodati nekih pola sata da bi dao tim pričama i slojevima malo debljine, ili je pak trebao smanjiti broj slojeva. Gledajući film kao cjelinu, prva solucija čini nam se prihvatljivijom.

Nije ovo neka značajna mana, ne čini ovo film lošim, ali čini to da smo kao gledatelji ostali zakinuti za neke bitne elemente u kojima smo mogli uživati i koji su film mogli dići na još jednu razinu više. Ovako ostaje dojam da je film malo prerazvikan – iako on to nije, ali svakako se pitate jeste li nešto propustili.

Stvarna bol bez prave boli

Stvarna bol doista jest film o boli. O individualnoj boli, o kolektivnoj boli, o civilizacijskoj boli… Eisenberg je na više razina kvalitetno prezentirao svoj film i na tome mu doista treba čestitati. Nažalost, izostala je nešto detaljnija realizacija same ideje koja bi film podigla na još jednu višu razinu. Ni ovako nas film ne ostavlja zbunjenima, srećom, ali ostaje dojam da smo trebali dobiti više.

Bol je u ovom filmu stvarna, ali mi to ne vidimo u onoj mjeri u kojoj smo ju trebali vidjeti. Tako da ona zapravo nije toliko stvarna koliko je trebala biti, iako je očita i prisutna. Šteta, ali neovisno o tome, Stvarna bol prilično je zabavno, neobično i simpatično iskustvo koje, gledajući ostale filmove koji su obilježili prošlo godinu, figurira kao jedno istinski osvježavajuće iskustvo koje se isplati doživjeti.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora