Portret ljudske egzistencije, životnih peripetija i nepredvidljivosti koje nas pokreću i određuju

Nagrađeni roman Kolibrić, talijanskog pisca Sandra Veronesija, pravo je remek-djelo pisane riječi. To je uzbudljivo i očaravajuće putovanje kroz vrijeme ispričano mnoštvom pripovjednih stilova, citata, poveznica i pastiša. Za njegovu filmsku adaptaciju pobrinula se redateljica Francesca Archibugi.

Roman Kolibrić (Il colibrì; engleski naslov: The Hummingbird), talijanskog pisca Sandra Veronesija,objavljen je 2019. godine. Nakon toga polako je počeo osvajati čitalačku publiku diljem svijeta. Ovaj roman objavljen je i u Hrvatskoj, i to u dva izdanja, u izdanju nakladnika Ljevak. za prijevod se pobrinula Ita Kovač.

Za ovaj njegov roman može se reći da je međunarodna senzacija prvoga reda i da je nastao iz pera iz virtuoza europske književnosti. To potvrđuje i činjenica da je pisac Veronesi nagrađen je 2020. godine prestižnom nagradom Premio Strega. Ovo njegovo djelo saga je o firentinskoj obitelji od 60-ih godina 20. stoljeća naovamo koja minuciozno i vješto, vođena rukom svojega postmodernističkog autora, prikazuje sve facete ljudskoga života i iskustava koja se u njemu talože.

Nelinearna priča

Roman prati priču o Marcu Carreru, zvanog Kolibrić, čovjeka gotovo nadnaravne sposobnosti da očuva mirnoću usred kaosa u svijetu koji se neprestano mijenja. Do svoje četrnaeste godine bio je mnogo niži od svojih vršnjaka. Zbog toga ga je majka Letizia prozvala kolibrić, nadimkom koji bi trebao reći da je mali, poput te dražesne pričice, ali ujedno i lijep i poseban. Imao je brzinu – onu koja mu je koristila u sportovima ali i umnu kojom se uspješno koristio u školi i u društvenom životu.

Njegov otac Probo, međutim, odveo ga je u Milano na eksperimentalni tretman na bazi hormona, nakon kojeg je dosegao normalnu visinu. U osam mjeseci Marco je narastao gotovo šesnaest centimetara. No, nadimak se za njega pokazao kao sudbina u godinama koje slijede jer on je pravi kolibrić po jednoj drugoj osobini. Iako mu je život bremenit emocionalnim skokovima – od gubitka sestre, preko brige za bolesne roditelje i odgoja unuke, do ljubavi prema ženi koja za njega ostaje cijeli život enigma – on nastavlja živjeti stoičkom mirnoćom u finoj međuigri sa životnom energijom.

“Ti si kolibrić jer kao kolibrić ulažeš svu svoju energiju da bi ostao na mjestu. Sedamdeset zamaha krilima u sekundi da bi ostao tu gdje već jesi. Izvrstan si u tome. Uspijevaš se zaustaviti u svijetu i u vremenu, uspijevaš zaustaviti svijet i vrijeme oko sebe, ponekad se čak uspijevaš vratiti u vremenu i pronaći ono izgubljeno, baš kao što kolibrić može letjeti unatrag.”

Život je za sve nas jedno linearno putovanje. No, Veronesi priču o Marcu Carreri priča vodeći čitatelja unatrag i naprijed u vremenu: naslovi poglavlja nam govore da smo u 1970-ima, ili u 2000. godini, ili u 2005… Ili, na kraju, u 2030. godini. I sama forma se mijenja – nekada čitamo narativ, nekad čisti dijalog, nekad pisma, poeziju, e-mailove, listu inventara, razglednice. Rezultat toga je da sve ostaje privlačno i ‘svježe’. Dosada je nešto što nije ‘čitalački’ dio ovog romana. Čitatelj slaže taj život poput kakvog mozaika. Doduše, vjerojatno će naići na dva-tri poglavlja koja mu neće ‘baš sjesti’. No, dojam dirljivosti, punoće i ljepote ovog djela neće se ni najmanje uzdrmati.

Veronesi je pokazao da je pravi majstor pisanja i pripovijedanja. Njegova priča naprosto odbija biti ispričana u nekom zadanom (možemo reći i ‘logičnom’) vremenskom tijeku ali čitavo vrijeme ostaje kompaktna. Ovo je neobična i velika priča, kao što je i život glavnog junaka. No, istovremeno to je i sasvim ‘obična’ priča. No, istovremeno, to je i sasvim ‘obična’ priča o jednom životu koja je postala ‘velika’. Baš kao što svačiji život može postati ‘velika priča’. Jer, sve ovisi o ‘kutu gledanja’ i načinu pripovijedanja. A, Sandro Veronesi pronaći će sve neobične kuteve i sagledat će stvari iz sasvim drukčije perspektive. Jednostavno, mora se ponoviti da je on pravi majstor pisanja i pripovijedanja.

Filmska adaptacija Francesce Archibugi

Za Veronesija nije bilo komplicirano napisati ovakvu nelinearnu priču. Za web portal Mangialibri o tome je rekao:”Nije bilo komplicirano ovako napisati priču jer sam sam odlučio ne ispričati priču izravno, već potkopati tiraniju kronologije. Postoje točke u priči, zapravo, u kojima je koncentrirano mnogo boli, au pripovijedanju su te točke mogle biti, za mene koji sam ih napisao i za čitatelje, gotovo nepodnošljive. Ako ideš naprijed, pa nazad, kako u Napulju kažu – “ammuina”, čitatelj je upozoren: on zna što će se dogoditi. recimo da se psihički već pripremio. A budući da je cijeli roman o prihvaćanju, mogu staviti koliko god želim protagonista koji prihvaća te stvari, ali što ako čitatelj ne može? Ono što nije otežavalo ovaj kriterij bilo je pisanje poglavlja kako sam osjećao. Kako mi je došlo. Odnosno, da sam htio govoriti o sceni s maglom u Firenci, učinio sam to. Ukratko, ja sam pisac! I začudo uspjelo je.“

Godine 2022. roman Kolibrić adaptiran je kao film zahvaljujući cijenjenoj talijanskoj redateljici Francesci Archibugi (Živjeti/Vivere, 2019., Lijenčine (Gli sdraiati, 2017.)). Ona je i koscenarist filma s Laurom Paulucci, koja je poznata kao scenaristica i producentica (producent filma Gomorra/Gommorah, 2008.; scenaristica filmova La mia ombra è tua/eng. naslov: My Shadow Is Your Shadow, Amori che non sanno stare al mondo/eng. naslov: Stories of Love That Cannot Belong to This World, 2017.).

Za svoj film Archibugi okupila je doista snažna glumačka imena koje predvodi Pierfrancesco Favino (Zapovjednik/Comandante,2023.) a tu su još Nanni Moreti (Dragi dnevniče/Caro diario; eng. naslov: Dear Diary, 1993., Tri kata/Tre piani; eng. naslov: Three Floors, 2021.), Kasia Smutniak (Potpuni stranci/ Perfetti sconosciuti; eng. naslov: Perfect Strangers, 2016., TV serija Domina, 2021.-2023.), Bérénice Bejo (Pod Parizom/Sous la Seine; eng. naslov: Under Paris, 2024.), Fotinì Peluso (Dieci minuti, 2024.), Laura Morante (Prevara i farsa/Mascarade, 2022.) i dr..

Njih dvije svojevrsni izazov imali su u priči koju je Veronesi postavio nelinearno. O tome kako je bilo raditi scenarij za jedan takav film. U konačnici, gledatelji moraju poput Sherlocka Holmesa i pokupiti tragove i dobro paziti na  “gdje smo i kada smo”. Francesce Archibugi u razgovoru za web magazin Eye for Film je o tome rekla:”Roman Sandra Veronesija ima te skokove u vremenu, ali je također vrlo uredan – raspoređen u poglavlja u kojima su naznačeni datumi. Radeći scenarij željela sam ponovno pokrenuti tu ideju, ali rad sa slikama je puno drugačiji. Dakle, ovdje smo gledali na pričanje jedne priče, možda u stilu Sherlocka Holmesa, nekako je držeći zajedno na drugačiji način.“

Odlični ‘glazbeni’ potez

Redateljica filma povukla je jedan odličan ‘glazbeni potez. Tako pjesmom Patti Smith Dancing Barefoot otvara film. Tu su još i Billie Holiday s pjesmom I’ll Be Seeing You. Ona se njima koristi kao svojevrsnom vremenskom odrednicom filma. O tome je rekla:”Pjesma Patti Smith vrlo mi je važna. Kad sam bila djevojčica išla sam na njezine koncerte. Tako da me otvaranje filma s tom pjesmom vratilo u te godine. Dovela je i mene, kao redatelja, i gledatelja u to razdoblje. Ta pjesma na neki način najavljuje da smo u 1979. godini i željela sam da gledatelji, pa i oni najmlađi, osjete da ulaze u tu godinu. A pjesma Billie Holiday vrlo je bezvremenska. To je nešto što se oslobađa iznutra od sestre [Irene koju glumi Fotinì Peluso] Marca Carrere [Pierfrancesco Favino] i na neki način obavija cijelu scenu i taj svijet na graciozan način. Kao da kaže da je život divan, ali se ne može živjeti. To je osjećaj koji vam daje.“

Tu je i treća pjesma, poznata London Calling grupe The Clash. Na tu pjesmu redateljica se osvrnula riječima:”To je vrlo lijepa i vrlo poznata pjesma i ovdje je imamo na sprovodu Letizije [Laura Morante], majke. Dakle, da, pripada Marcovoj priči kao dječaku, ali se na vrlo specifičan način odnosi i na Letizijinu potrebu da ne zaglavi u prošlosti i da ide naprijed. Željela sam pokazati lik koji ima energije da izađe iz buržoaskog okruženja svoje obitelji.“

Kritičari o romanu

Čitajući roman vrlo brzo će se spoznati da je njegov središnji element ‘karma’. Na pitanje da li da svatko od nas ima već ispisanu sudbinu, Veronesi je odgovorio:” Ovdje likovi pričaju. Neki imaju uvjerenja, drugi nemaju. Zapravo koristim pridjev “karmički” nekoliko puta, ali da čitatelju dam informaciju o karmičkoj prirodi okolnosti povezanih sa scenom. Zasigurno nema potrebe vjerovati u predestinaciju i zatim donositi naknadno razmišljanje koje povezuje neke natuknice i natjerati vas da smislite plan. Jer ovo se radi naknadno. Problem je uvijek “vrijeme”. Vrijeme teče samo u jednom smjeru, a u smjeru u kojem teče nedostaju temeljne informacije. Što će biti za godinu dana? Jasno je da bi Marco Carrera , da je znao što ga čeka na kraju knjige, s tom konačnom nagradom manje patio, ali kad se nađete pozvani: “Sad je na tebi red, pati!”, ne znaš, što je sljedeće. Ima ljudi koje je taj poziv obuzimao i više nisu isti, ima ljudi koji se, poput Marca, ne daju obuzimati. Trpe sve što se može trpjeti, do posljednje kapi. Ostati uvijek svoj. Ovo ovdje se zove otpornost.“

Roman Kolibrić od samog početka imao je dobru karmu te je oduševio kritičare koji nisu štedjeli riječi pohvale. Cijenjeni The Guardian o njemu je napisao:”Ovaj roman ima sve što ga čini vrijednim čitanja i privlačnim… veličanstven je – dirljiv, bogat, predivan.“. Popularni Vanity Fair biranim riječima opisao je ovaj roman: “Veliki roman, prožet životom i smrću, srećom i patnjom, nostalgijom i nadom u budućnost.“

Poznati književni kritičar Antonio D’Orrico napisao je za najpopularnije talijanske novine Corriere della Sera sljedeće:”Roman ‘Kolibrić ‘ trebalo bi poslati u svemir izvanzemaljcima, da vide kakvi bijasmo, kakvi smo bili, kakvi smo željeli biti. Ovaj nas roman, pun slučajnosti i fatalnih i zloćudnih udaraca, poučava najtežoj lekciji, onoj o umiranju dok ostajemo živi.“

Za roman Kolibrić mora se reći da je remek-djelo Sandra Veronesija – vrlo čitljivo, bogato raznoraznim uvidima i puno zanimljivih obrata – koje je portret ljudske egzistencije, životnih peripetija i nepredvidljivosti koje nas pokreću i naposljetku i određuju.

O Sandru Veronesiju

Sandro Veronesi, rođen u Firenci 1959. godine, talijanski je romanopisac, esejist i novinar. Nakon što je diplomirao arhitekturu na Sveučilištu u Firenci, odlučio se za spisateljsku karijeru. Objavio je svoju prvu knjigu u dobi od 25 godina, zbirku poezije (Il resto del cielo, 1984.) koja mu je ostala jedini pothvat u pisanju stihova. Ono što je uslijedilo uključuje devet romana, tri knjige eseja, jedan kazališni komad, brojne uvode u romane i esejske zbirke, intervjue, scenarije i televizijske programe.

Roman La forza del passato (2000.) osvojio je nagradu Viareggio i nagradu Campiello te poslužio kao predložak za istoimeni film. Njegov roman Tihi kaos (Caos calmo, 2005.) preveden je na 20 jezika i osvojio je najprestižniju talijansku književnu nagradu Strega te nagrade Prix Femina i Prix Méditerranée te je ekraniziran u režiji Antonella Grimaldija. Za roman Kolibrić (Il colibri, 2019.) također je osvojio nagradu Strega, čime je postao tek drugi autor u povijesti kojem je uspjelo to priznanje osvojiti dva puta.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora