Edoardo De Angelis i Sandro Veronesi napisali su roman ali i snimili film Zapovjednik. To je uzbudljiva priča o jednoj od najslabije poznatih ali i najsvjetlijih epizoda iz Drugoga svjetskog rata. Na ovu priču autore je potakla migrantska kriza koja već godinama potresa jug Italije.
Roman Zapovjednik (Comandante) autorski je rad talijanskog dvojca Edoarda De Angelisa i Sandra Veronesija. Edoardo je cjejeni redatelj, scenarist i producent te je dobitnik mnogih vrijednih filmskih nagrada. Veronesi je hvaljeni pisac i novinar koji je, također, dobitnik mnogih vrijednih književnih nagrada. Ovaj njihov roman objavljen je krajem siječnja prošle godine. Nedavno je je objavljen i u Hrvatskoj, u izdanju Naklade Ljevak. Za prijevod knjige s talijanskog na hrvatski zaslužna je nagrađivana prevoditeljica Snježana Husić.
Zapovjednik je povijesni roman smješten u doba Drugoga svjetskog rata koji se temelji na istinitoj priči. Godine 1940. talijanski mornarički časnik i zapovjednik podmornice Salvatore Todaro oglušio se o njemačke naredbe i upustio se u akciju spašavanja neprijateljske posade na Mediteranu. Todarova podmornica potopila je neprijateljski belgijski trgovački brod, no nakon toga spasila je od utapanja njegovih 26 članova posade. Brod treba potopiti, pogledati smrti u oči, smrti svojih neprijatelja i vlastitoj, i tada zapovjednik donosi sudbonosnu odluku, sposobnu rastjerati tamu noći. Jer tijela što plutaju morem za njega nisu neprijatelji, nego brodolomci.
Čudesna priča
Uvodni dio knjige napisao je Sandro Veronesi i u njemu navodi:”Ova se knjiga rodila iz čudesne priče, a čudesne priče treba ispričati. priča se događa u ljeto 2018. godine.” Ta čudesna priča povezana je s migrantskom krizom koja već godinama potresa jug Italije. Val ksenofobije se širio a to je u njemu izazvalo bijes i frustraciju. Veronesi se aktivirao kako bi se imigrantima pružila sva moguća pomoć. Okupio je mnoge prijatelje i svoju grupu nazvao “Tijela”, što je izražavalo želju da se “vlastito tijelo postavi kao brana između vala ksenofobije i žrtava“.
Među onima koje je okupio bio je i Edoardo de Angelis kojeg tada nije dugo poznavao. No, prema njemu je osjećao “neodoljivu bratsku energiju” a pripadao je i “sorti redatelja koji znaju pisati” pa ga je zbog toga iznimno cijenio. U jednoj situaciji pojavilo se ime zapovjednika Salvatorea Todar i tu je Angelisova i Veronesijeva priča krenula.
Zapovjednik Salvatore Todar bio je heroj talijanske mornarice, odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost, tri puta srebrnom i dvaput brončanom. Angelis je prionuo istraživati njegov životopis te je naišao na brojne rekonstrukcije događaja koji su bitni za ovog hrabrog zapovjednika. On je, naime, potopio belgijski brod nasred Atlantskog oceana da bi potom spasio posadu broda, oglušivši se na naredbe njemačkog admirala Karla Dönitza.
Nakon nekog vremena, Angelis je nazvao Veronesija s prijedlogom da snime film, ratni povijesni, o zapovjedniku Todaru. Veronesi je, naravno, bio oduševljen prijedlogom. Čudesna priča, o kojoj on piše u uvodu knjige, dobila je svoj vrhunac u činjenici da je među ljudima u grupi “Tijela” bila unuka zapovjednika Todara, Jasmin Bahrabadi. Angelis je nedugo zatim otišao u Livorno kako bi se susreo s kćerkom slavnog zapovjednika. Tamo je imao priliku pregledati dva velika kovčega svega što je pripadalo Todaru.
O knjizi i filmu
Mjesec dana nakon toga, Angelis je pozvao Veronesija da zajedno napišu scenarij za film. Veronesi je, dakako, s oduševljenjem na to pristao. Pet godina nakon opisanih događaja i film i knjiga izašli su pred svoju publiku. Ono što je zanimljivo je to da je knjiga proizašla iz filmskog scenarija. Edoardo De Angelis o tome je za web portal Deadline rekao prilikom premijere filma na festivalu u Veneciji: “Na petom nacrtu scenarija shvatili smo da smo sakupili puno materijala koji neće naći svoje mjesto u filmu. Odlučili smo napisati roman u tom trenutku kao način da uđemo dublje u priču i da damo glas svim ljudima na podmornici koje nismo mogli obraditi u filmu.”
Angelisov film imao je čast otvoriti filmski festival u Veneciji prošle godine. Zašto je baš izabran ovaj film, objasnio je direktor festivala Alberto Barbera: “U okviru povijesnih filmova, u koje je talijanska kinematografija uložila značajna produkcijska sredstva, film Edoarda De Angelisa odjekuje nedvosmisleno suvremenim odjecima“. Svemu je i dodao:”Istinita priča o zapovjedniku Salvatoreu Todaru, koji je spasio živote neprijateljskih mornara koji su preživjeli potonuće svog trgovačkog broda – ugrožavajući sigurnost vlastite podmornice i svojih ljudi – snažan je poziv na potrebu postavljanja vrijednosti etike i ljudska solidarnost pred brutalnom logikom vojnog protokola.“
O časti da njegov film otvori prestižni svjetski filmski festival, Edoardo De Angelis je rekao: “Velika nam je čast otvoriti 80. Venecijanski filmski festival i zahvaljujemo direktoru Barberi. Zapovjednik [Comandante; engleski naslov filma: The War Machine] je film koji govori o snazi, a Salvatore Todaro personificira njen uzvišeni oblik: boriti se protiv neprijatelja, a da nikada ne zaboravite da ste ljudska bića. Spremni poraziti ih ali i spasiti ih i spasiti im živote, kako nalaže zakon mora. Jer tako se uvijek postupalo i tako će se uvijek postupati.“
Ono što je važno za film (ali i roman) Zapovjednik je činjenica da su rijetki filmovi o Drugom svjetskom ratu koji su ispričani s točke gledište kakvu on donosi. De Angelis je o tome rekao.”Da budem iskren, nikad me nisu zanimali ratni filmovi ili filmovi o podmornicama. Zaljubio sam se u ovu priču zbog njezine univerzalnosti, koja nadilazi kontekst rata i podmornica. To je tema koja dotiče čovječanstvo jer govorimo o snazi i gostoprimstvu.“
“Zakon mora”, koji je spomenuo prilikom svoje zahvale na časti da otvori filmski festival u Veneciji, vrlo je važan dio njegove priče zbog značenja koji nosi u sebi. Objasnio je to riječima: “U ovom filmu nije riječ o pripadnosti jednoj ili drugoj stranci, riječ je o pripadnosti ljudskom rodu, čiji su odnosi uređeni vječnim zakonima. Na moru postoji samo jedan zakon, da se bespomoćni moraju spasiti, u kojem god režimu živjeli. Sazrelo je vrijeme za nas ljudska bića, da se ogolimo svojih ideologija i zapamtimo da bez obzira na politička uvjerenja, postoje određeni ljudski zakoni koje nitko ne bi trebao dovoditi u pitanje.”
Na pitanje što je glavni razlog koji ga je privukao da napravi film o zapovjedniku Salvatoreu Todaru, izjavio je sljedeće:”Htio sam snimiti film o snazi. Iritirao me način na koji se snaga često prikazuje u odnosu na ugnjetavanje i nasilje. Todaro predstavlja drugu ideju snage, pojedinca koji pruža ruku bespomoćnima.“
Izgradnja podmornice kao zanimljivost produkcije
O tome da je, bez obzira na činjenicu o Todarovoj osobnoj ljudskosti, napravio hrabar potez kada se odlučio snimiti “herojski” film o osobi koja je djelovala po naredbama fašističkog diktatora Benita Mussolinija je pojasnio: “Italija je u to vrijeme živjela pod diktatorom. Pojedinci nisu imali slobodu suprotstaviti se toj diktaturi.“, te je svemu dodao:” Tu je i činjenica da je talijanska mornarica, koja je prisegnula na vjernost kralju, a ne Duceu, bila prilično anarhična kao sila. Imalo je svoja pravila na moru. Todaro u određenom trenutku u filmu kaže: “Kad sam na kopnu, mogu dovesti u pitanje moju odluku i ukloniti me iz zapovjedništva, ali ovdje, upravo sada, na moru, ja odlučujem i preuzet ću odgovornost za svoje odluke.“
Zanimljivost produkcije filma je izgradnja podmornice. To je bio zahtjevan zadatak ali njegov produkcijski tim imao je veliku pomoć i podršku od strane talijanske vojske. O tome je rekao: “Ponovno smo izgradili podmornicu, s istim dimenzijama, koristeći izvorne planove za koje se brine [brodograditelj] Fincantieri. Bila je dugačka 73 metra i široka sedam metara, a potrošili smo 70 tona čelika. Bila je nešto poput čamca, mogao si ostati na palubi, ući u kupolu ili sići u stražarnicu. Izgrađena je u studiju Cinecittà a zatim prevezena u Taranto [koji je dom talijanske podmorničke flote).“
Istaknuo je da je bilo važno snimati u Tarantu te je to objasnio:”Bilo mi je važno tamo snimati. Dobili smo veliku podršku od podmorničarskog korpusa. Uvijek su bili uz mene kao savjetnici, pomagali mi na svakom koraku, davali mi savjete. Za svaku operaciju, na plovilu i izvan njega, postoje vojni protokoli koje treba poštivati i želio sam da to bude ispravno.“
Sam film dobio je pozitivne kritike a u domaćoj distribuciji, u 32 tjedna prikazivanja, zaradio je gotovo 4 milijuna dolara. Budžet filma iznosio je oko 15 milijuna dolara a njegova svjetska distribucija se tek očekuje. Spomenimo i to da je bio nominiran za najprestižniju talijansku filmsku nagradu David Di Donatello u čak deset kategorija. Svakako treba istaći da je lik zapovjednika Salvatorea Todara u filmu odlično odigrao iskusni Pierfrancesco Favino (Anđeli i demoni/Angels & Demons, 2009., Izdajnik/ Il traditore/eng. naslov filma: The Traitor, 2019., Kolibrić/ Il colibrì/eng. naslov filma: The Hummingbird, 2022.)
Odlično prihvaćen roman od strane kritike
Roman Zapovjednik dobio je odlične kritike domaćih kritičara. Tako je Gloria M. Ghioni za Critica Letteratia o romanu napisala:”Dirljiv, tankoćutan i prebogat empatijom prema bližnjem, Zapovjednik je korski roman koji ne bi jednako vibrirao bez polifonije ostvarene različitim jezičnim dionicama pojedinih likova.” Snažne riječi uputio je i kritičar Francesco Musolino koji je za Il Foglio napisao:”Zbor glasova koji prikazuje život posade, ludilo rata, bol koja se osjeća daleko od doma i, naravno, sukob s neprijateljem, rame uz rame sa smrću u morskim dubinama, među čeličnim stijenkama podmornice.“
Zapovjednik je iznimno kvalitetan roman koji je nastao na temelju inspiracije stvarnih događaja a temelji se na stvarnom događaju. Jedan i drugi događaj u sebi vuku jednu snažnu poruku i prokazuju divljaštvo svakog sukoba, svake situacije koja je uzrokovana društveno političkim odlukama, ali istovremeno slave vrijednost čovječnosti. I zbog te poruke ovo je roman vrijedan čitanja.
O autorima Sandru Veronesiju i Edoardu De Angelisu
Sandro Veronesi, rođen u Firenci 1959. godine, talijanski je romanopisac, esejist i novinar. Nakon što je diplomirao arhitekturu na Sveučilištu u Firenci, odlučio se za spisateljsku karijeru. Objavio je svoju prvu knjigu u dobi od 25 godina, zbirku poezije (Il resto del cielo, 1984.) koja mu je ostala jedini pothvat u pisanju stihova. Ono što je uslijedilo uključuje devet romana, tri knjige eseja, jedan kazališni komad, brojne uvode u romane i esejske zbirke, intervjue, scenarij i televizijske programe. Roman La forza del passato (2000.) osvojio je nagradu Viareggio i nagradu Campiello te poslužio kao predložak za istoimeni film. Njegov roman Tihi kaos (Caos calmo, 2005.)) preveden je na 20 jezika i osvojio je najprestižniju talijansku književnu nagradu, Strega te nagrade Prix Femina i Prix Méditerranée te je ekraniziran u režiji Antonella Grimaldija. Roman Kolibrić (Il colibri, 2019.) također je osvojio nagradu Strega, čime je Veronesi postao tek drugi autor u povijesti te nagrade kojem je uspjelo to priznanje osvojiti dva puta.
Edoardo De Angelis rođen je u Napulju 1978. godine. Prvi film Mozzarella Stories snimio je 2011. Redatelj je, scenarist i producent filmova Perez iz 2014. i Nerazdvojne (Indivisibili) iz 2016. Dobitnik je pet nagrada Nastro d’Argento i šest nagrada David di Donatello. Roman Porok nade (Il vizio della speranza) objavio je 2018. i prema njemu snimio istoimeni film, koji je osvojio nagradu publike na Festa del Cinema u Rimu kao i nagradu za najboljeg redatelja i najbolju glavnu glumicu na Međunarodnom filmskom festivalu u Tokiju, jednu nagradu David di Donatello, dvije Ciak d’Oro i tri Nastro d’Argento. Za televiziju je 2020. – 2021. snimio serijal od tri filma prema komedijama Eduarda De Filippa, a 2022. režirao je televizijsku seriju od šest epizoda prema romanu Elene Ferrante Lažljivi život odraslih (La vita bugiarda degli adulti).
O autoru
