Roman Tihi kaos, talijanskog pisca Sandra Veronesija, dirljiva je i upečatljiva priča o televizijskom producentu čiji se svijet raspada tragedijom. Ovaj nagrađeni roman 2008. godine uspješno je za film adaptirao redatelj Antonello Grimaldi.
Pisac Sandro Veronesi jedan je od najznačajnijih suvremenih talijanskih pisaca. Njegov roman Tihi kaos (Caos calmo; engleski naslov: Quiet Chaos) može se opisati kao nezaboravan je portret o čovjeku koji napušta svakodnevicu, nakon što mu se život okreće naglavačke, pa pronalazi rješenje nerješive zagonetke gubitka u ljepoti i začudnosti svakodnevice.
Za ovo svoje djelo Veronesi je osvojio najprestižniju talijansku književnu nagradu Strega te nagrade Prix Femina i Prix Méditerranée. Roman je prvi puta objavljen 2005. godine na talijanskom tržištu a na engleskom jeziku je 2011. godine. Na našem tržištu objavljen je 2021. godine od strane nakladnika Ljevak a za prekrasni prijevod (s talijanskog) pobrinula se Tatjana Peruško.
Život mora ići dalje…
Sandro Veronesi, koji se, kad je književni izričaj u pitanju, uspoređuje s romanima Iana McEwana i Martina Amisa, napisao je dirljivu i upečatljivu priču o televizijskom producentu čiji se svijet raspada tragedijom. Na obali Tirenskog mora, iscrpljen od surfanja sa svojim bratom Carlom, Pietro Paladini začut će pozive u pomoć dviju osoba koje se utapljaju u uzburkanom moru. S dramatičnim spašavanjem usporedo će se odviti tragedija koja će mu život okrenuti naglavačke – umjesto dočeka kakav zaslužuje jedan junak koji je upravo spasio nečiji život, Pietro će se vratiti u svoju vikendicu okruženu blještavim svjetlima hitne pomoći, u svijet koji se zauvijek promijenio. Njegova je zaručnica Laura preminula i Pietro je ostao sam s njihovom kćeri Claudijom.
No, život mora ići dalje. Ili ipak ne mora? Prvi dan škole, nakon što otprati kći u školsku zgradu, Pietro odlučuje cijeli dan provesti na parkiralištu. Kako bi zaštitio Claudiju. Kako bi zaštitio sebe. Pričekati udar tuge koji neizbježno mora uslijediti. No, kad se čekanje ispred škole protegne na dane, tjedne, čak i mjesece, Pietro će shvatiti kako si je našao ne samo utočište od nepredvidljiva svijeta, već i kako je svima koji ga okružuju njegova nametnuta samoizolacija poslužila kao odlična prilika da olakšaju svoje breme…
Inspiraciju za ovaj roman Veronesi je pronašao u jednoj priči iz stvarnog života koja mu je bila rečena. Na predstavljanju knjige 2011. godine, u Talijanskom institutu za kulturu u New Yorku (Italian Cultural Institute of New York), o tome je rekao:”Ispričali su mi priču o čovjeku koji je izgubio ženu i ostao sam sa svojom kćeri: od tada svaki dan staje ispred kćerine škole.”
Zid plača bez zida
Vrijedno je spomenuti i to da kao uvod on koristi i stvarnu činjenicu koja mu se dogodila: svojevrsnu osobnu traumu kada se sunčao i pokušavao spasiti ženu koja se utapala. Kao što se događa Pietru u knjizi, on se utapao uz ženu i mislio ju je udariti i spasiti se.
Tako ovaj roman posjeduje i jedan specifičan odnos između njega kao autora i glavnog lika knjige Pietra. Tihi kaos ne donosi samo priču o tuzi i usamljenosti, već donosi i neka i etička pitanja. Jer, i Pietro i Veronesi vrlo dobro znaju kako je lako prijeći neke etničke granice i ova priča donosi prikaz pokušaja oporavka života u skladu s tim.
Giancarlo Lombardi, profesor na College of Staten Island & Graduate Centre of CUNY, koji je vodio predstavljanje Veronesijevog romana u Talijanskom institutu za kulturu u New Yorku za ovaj roman je rekao:”Ovo nije roman akcije, to je roman ponavljanja događaja.Vrlo jasna rečenica koja objašnjava ovu traumu je kada Pietro kaže ispred škole: to je zid plača bez zida.”
Njegovim riječima Veronesi je dodao:”“Nismo sami, samo smo usamljeni”. Moj protagonist odlazi živjeti svoju usamljenost ispred škole svoje kćeri. To je prvi put da su me pitali da objasnim samo simboličko značenje te slike. Iako je ovo bila vrlo sretna knjiga, nikoga nije bilo briga zašto sam odabrao školu. Nakon ove smrti, Pietro mora obnoviti svoj život i on to čini ispred mjesta gdje ljudi idu učiti – škole.”
Čitav roman ima vrlo polagani ritam, radnja kao da je nacrtana da pruži fizički prikaz osjećaja sporosti i nepomičnosti. Za portal I-italy, tijekom gore navedene prezentacije knjige, odgovorio je što je s “tihim kaosom” kojeg vidi jedan stanovnik New Yorka i da li on doista može razumjeti ideju tihog kaosa:”Da, sasvim sam uvjeren da može. Što više neuroza ljudi imaju, to su spremniji pronaći protuotrov. Amerika je prvi proizvođač antidepresiva. Hoće se reći da će usred svojih ubrzanih života vjerojatnije uhvatiti osjećaj zaustavljanja i obnove, kao što se događa Pietru Palatiniju.“
Izazov filmske adaptacije
Ekranizacije ovog romana prihvatio se redatelj Antonello Grimaldi (TV filmovi Majke znaju najbolje/ Due mamme di troppo, 2009., Inspektor Zagaria/ Il commissario Zagaria, 2011., TV mini serija U kandžama zmaja/ La moglie cinese, 2006.) 2008. godine. Na predstavljanju filma na festivalu u Berlinu o filmu je rekao:”Najveći izazov ovog filma bio je prikazati lika koji sjedi na klupi usred parka.” Svemu je i dodao:”Glavna tema ovdje je tugovanje, koje glavnom liku postaje izgovor da prekine sve i čeka da bol stigne. Pietro Paladini radi u velikom medijskom filmu, što je upravo ono što mu omogućuje da stane. Da je vozač autobusa ili tvornički radnik, ne bi mogao tako dugo izostati [s posla]. Njegova profesija puno objašnjava: prva reakcija osobe naviknute na riječi je da sjedne i šuti.“
Kako bi što vjernije “filmski ispričao” Veronesijevu knjigu, Grimaldi je posegnuo i za nekim tehničkim rješenjima. O tome je rekao:”Cijela priča je ispripovijedana sa stajališta glavnog lika Petra. Tehnički, koristio sam pokrete kamere koji mi dopuštaju da opišem njegove emocije, poštujući njegovu nevoljkost da pokaže svoje tugu i njegov pokušaj da je drži podalje.Nadam se da sam uspio prikazati ovo dugo čekanje, ispravno prenijeti ono što je bilo tako dobro opisano u romanu: zbunjenost s kojom se suočavaju “moderni” ljudi pred nemogućnost suočavanja s procesom žalovanja, bez mogućnosti povjeravanja bilo u vjerskoj ili laičkoj tradicije.“
Prestižne nominacije i nagrade
Treba spomenuti da je za svoj film Grimaldi okupio vrlo kvalitetnu glumačku ekipu. Tako glavnog junaka tumači Nanni Moreti (Dragi dnevniče/Caro diario; eng. naslov: Dear Diary, 1993., Tri kata/Tre piani; eng. naslov: Three Floors, 2021.) koji je i jedan od scenarista filma a uz njega glume još i Valeria Golino (Maria, 2024., Portret djevojke u plamenu/ Portrait de la jeune fille en feu, 2019., Kišni čovjek/Rain Man, 1988.), Isabella Ferrari (Confidenza, 2024., Euphoria, 2018.), Alessandro Gassmann (Moje ime je vendetta/ Il mio nome è vendetta/engleski naslov: My Name is Vendetta, 2022., Transporter 2, 2005.) i dr..
Grimaldi je film snimio s budžetom od oko 5,5 milijuna dolara a zaradio je nešto više od 11,3 milijuna. Ono što je važno istaći da je osvojio mnogobrojne nominacije i nagrade. Tu se svakako izdvaja 3 osvojene (od čak 18 nominacija) najprestižniju talijanske filmske nagrade David di Donatello (Alessandro Gassmann za najboljeg sporednog glumca te dvije glazbene – za najbolju glazbu i pjesmu). U svakom slučaju, Grimaldijeva filmska adaptacija Veronesijevog romana bila je itekako uspješna.
Književna senzacija
Veronesijev roman dobio je mnogobrojne hvalospjeve međunarodnih književnih kritičara. Tako je Wall Street Journal o romanu napisao:”Gospodin Veronesi održava uzbuđenje početne scene dok potiče psihološko vrenje…“. Cijenjeni književni portal Shelf Awareness vrlo upečatljivo je opisao roman riječima da je “poput književnog Fellinija, Veronesi oživljuje ljudsku komediju veću od života, na način na koji bi se usudio samo jedan Talijan, podrugljivo duhovitu u lice strašnoj tragediji. Čitalačko iskustvo koje se ne smije propustiti.”
Roman Tihi kaos slobodno možemo prozvati pravom malom književnom senzacijom jednog od najpopularnijih i najčitanijih talijanskih autora. Njegova priča će vas jednostavno osvojiti i neće vas samo tako pustiti iz svog zagrljaja.
O Sandru Veronesiju
Sandro Veronesi, rođen u Firenci 1959. godine, talijanski je romanopisac, esejist i novinar. Nakon što je diplomirao arhitekturu na Sveučilištu u Firenci, odlučio se za spisateljsku karijeru. Objavio je svoju prvu knjigu u dobi od 25 godina, zbirku poezije (Il resto del cielo, 1984.) koja mu je ostala jedini pothvat u pisanju stihova. Ono što je uslijedilo uključuje devet romana, tri knjige eseja, jedan kazališni komad, brojne uvode u romane i esejske zbirke, intervjue, scenarije i televizijske programe.
Roman La forza del passato (2000.) osvojio je nagradu Viareggio i nagradu Campiello te poslužio kao predložak za istoimeni film. Njegov roman Tihi kaos (Caos calmo, 2005.) preveden je na 20 jezika i osvojio je najprestižniju talijansku književnu nagradu Strega te nagrade Prix Femina i Prix Méditerranée te je ekraniziran u režiji Antonella Grimaldija. Za roman Kolibrić (Il colibri, 2019.) također je osvojio nagradu Strega, čime je postao tek drugi autor u povijesti kojem je uspjelo to priznanje osvojiti dva puta. Godine 2023. objavljuje roman Zpovjednik (Comandante), koji je napisao zajedno s redateljem Edoardom De Angelisom. Iste godine De Angelis snima i istoimeni film koji je otvorio 80. Venecijanski filmski festival.
O autoru
