Nema nikakve sumnje, ‘Flow’ je film godine!

Kategorija animiranih filmova na Oscarima uvijek je zanimljiva, međutim moramo biti iskreni i reći da iako tu stvarno bude sjajnih uradaka, rijetko koji među njima uspije se probiti toliko da zasjeni sve ostale. Latvijski Flow uspio je upravo to, a uskoro ćete pročitati i zašto.

Flow, ili Straume, kako glasi na izvornom latvijskom, nezavisni je animirani film koji je predominantno latvijski, iako su u koprodukciji sudjelovale Francuska i Belgija. Film je režirao i napisao Gints Zilbalodis, koji je već napravio nagrađivani film Projām (Away) iz 2019., a temeljen je na njegovom kratkometražnom filmu Aqua, koji prati macu koja svladava svoj strah od oceana.

Upravo je Aqua poslužila kao narativna osnova za Flow, s obzirom na to da je i u potonjem filmu glavni lik maca – tamnosiva – koja sklapa neobična prijateljstva usred iznenadne poplave koja u potpunosti guta svo zamislivo kopno osim najviših dijelova planina i grebena. I u takvom svijetu odvija se najčarobnija priča koja je ispričana 2024. godine, a vjerojatno i jedna od najčarobnijih uopće.

Tok kao priča

Ako želite znati što se u filmu događa, pročitajte prethodni paragraf. To je cjelokupni sinopsis koji vam je relevantan ukoliko vas zanima samo radnja Flowa. Nema tu ničeg spektakularnog, nikakve posebne akcije, nikakve poante za djecu kakvu inače imamo u holivudskim filmovima – samo jedna priča koja se na svoj unikatno neobičan odvija od početka do kraja. U svakom je slučaju to prilično atipično, naročito za animirani film, od kojeg očekujete nekakvu kombinaciju zabave, pustolovine i akcije, pri čemu sve to na kraju bude zaokruženo nekakvom jasnom poantom koja donosi katarzu.

Toga ovdje doista nema. Ali ima nečeg drugog – toka.

Tok je fokus ove priče. Ciklus kruženja u prirodi koji se ciklički ponavlja. Ukoliko tražite neko konkretno objašnjenje zašto je tomu tako, film vam ga ne nudi, ali i to ima svoje zašto, jer on to ni ne treba. Ovaj je film posveta prirodi kao fenomenu, a koja je prikazana iz perspektive onih stvorenja koja najviše ovise o prirodi i koja su s njom u najvećoj sinergiji – životinja.

Životinje su te koje prirodu najviše osjećaju, koje žive od nje i u njoj puno više nego mi ljudi, a upravo je to razlog zašto u filmu nema ljudi. Postoje tragovi čovječanstva, naznake da je nekad u tom svijetu postojao čovjek, ali tog čovjeka ili te ljude mi ne vidimo i upravo tako treba biti. To što je Zilbalodis iz ovoga filma izbacio ljude jedna je od najboljih odluka koja je donesena u povijesti kinematografije jer smo dobili potpuno jasnu, pročišćenu priču čija je ljepota iskrena upravo zato što je tako neiskvarena i čista.

U još jednom atipičnom potezu koji je zapravo potez genijalca, Zilbalodis je odlučio da životinje ne govore, na što isto – uglavnom – nismo navikli. One komuniciraju, dakako, verbalno i neverbalno, ali mi taj njihov jezik ne razumijemo, a s obzirom na šareno društvo – maca, vodenprase, psi, lemur, sekretar (tako se zove ptica) i, kasnije, kit – sigurno ćete se pitati koliko se sami likovi međusobno razumiju. Međutim, film jasno daje do znanja da se sve te životinje međusobno razumiju i da je čarolija prirode, odnosno toka kako je on prikazan u filmu, upravo u tome.

Priroda ne diskriminira. Odnosno, diskriminira, ali na jedan sasvim drugačiji način. Ta je diskriminacija doista lišena vrijednosnih sudova – preživljavaju najsposobniji i najsnalažljiviji, ali tako je za sve. Miš ima jednaku startnu poziciju kao i slon pred tokom prirode, razlike su samo u vanjskih faktorima koji kao takvi nisu moralne kategorije, a u ovom slučaju ta poplava jednako pogađa sve osim riba i kita, ali kada se poplava u jednom trenutku povuče, onda se i kitova gorostasna superiornost pokaže vrlo relativnom. Priroda, tako, ne diskriminira na osnovu toga je li netko tamnosiva maca, smeđe vodenprase, bijeli sekretar, sivo-bijelo-crni lemur ili neki od raznobojnih pasa – te su površne i površinske različitosti potpuno nevažne, jer u jednom trenutku svi oni imaju zajednički cilj i surađuju, iako su naizgled sasvim nespojivi, a to je ono što ovom filmu daje još jednu dodatnu razinu ljepote.

Blender i zvukovi životinja

Produkcijski gledano, Flow vam se može činiti vrlo jednostavnim, ali voljeli bismo naglasiti da je u ovaj film uloženo pet i pol godina animacijskog rada, što je za današnje standarde jako dugo, možda i nepotrebno dugo, rekli bi neki. Ali, film je rađen u Blenderu, što zahtijeva puno više posla od posla koji rade Disney i Pixar, tako da nismo iznenađeni činjenicom da je cijeli proces trajao dugo. Zašto? Pa film uopće ne izgleda ni jeftino ni loše, a postići taku razinu kvalitete – stil je nešto drugo, on vam se može svidjeti ili ne, ali sama kvaliteta je neupitna – s ovom tehnologijom doista je pohvalno i dokaz koliko je truda uloženo u produkciju ovoga filma.

Također, svi životinjski zvukovi u filmu su prirodni jer je dizajner zvuka, Gurwal Coïc-Gallas, želio autentične glasove u filmu pa je snimao sve životinje kako se one zaista glasaju, uz izuzetak vodenpraseta, čiji je prirodni glas bio previše neugodan za film pa je umjesto toga korišten glas mladunčeta deve. Tomu treba pridodati i sedam sati glazbe koja je komponirana, a samo 50 minuta kojih je korišteno u samom filmu.

Ove dvije činjenice govore nam dvije važne stvari. Prva je ta da se i bez skupne i visoko sofisticirane tehnologije može napraviti umjetničko remek-djelo. Istina, lijepo je vidjeti kvalitetu animacije Disneyjevih ili Pixarovih filmova, a koja je danas doista došla do nevjerojatnih razina, međutim kada pogledate tu surovu jednostavnost Flowa i kvalitetu koju ta ista surova jednostavnost stvara, onda je taj pothvat tim impresivniji, zar ne? Ako zapalite vatru s upaljačem ili letlampom, to je puno manje impresivno nego ako to učinite s dva kamena, a upravo je to Flow učinio – s tehnologijom koja je u usporedbi s holivudskom na razini kamena u odnosu na letlampu, pokazao nam je da istinska ljepota umjetničkog djela ne leži u materijalu korištenom za stvaranje djela, nego u duši koja je prosuta i dana tom istom djelu.

Druga je činjenica ta da je Flow jedan istinski inspirativan passion project ekipe koja stoji iza njega. Slojevitost samog procesa urodila je plodom na najljepši mogući način i tim je više sve to zapravo još impresivnije i u konačnici vas, kada saznate cijelu pozadinu, doista ostavlja bez teksta.

Flow je najbolji film 2024., a kada malo bolje razmislite, vjerojatno i jedan od najboljih ikada…

I dok ovaj naslov možda zvuči malo prenapuhano – možda ćete i pomisliti da je autor ovoga teksta pod dojmom nedavnog gledanja (ali nije, dao si je vremena da se dojmovi slegnu) – ako malo bolje promislite i vratite se unatrag posljednjih nekoliko desetljeća, teško da ćete naći puno filmova koji su jednako ili možda i više originalni ili kvalitetni od ovoga, neovisno govorimo li o igranom ili animiranom formatu.

Flow ima apsolutno sve. Ima prekrasnu priču, ima likove koje ćete obožavati, ima estetsku i estetičku kvalitetu i figurira kao jedna snažna, a istovremeno i prelijepa metafora o prirodi i njezinoj ljepoti. Na jedan atipičan i nadasve originalan način, Flow prezentira unikatnu priču kakvu nismo vidjeli, kombinirajući sjajnu temeljitost svojih autora s atmosferom kakva se rijetko viđa i koja naprosto očarava.

Cijeli je film kao prekrasan san ili kakva slatka halucinacija (možda nije najprimjerenija usporedba na ovom mjestu, ali ako ste konzolaš i ako ste ikada igrali igru Shadow of the Colossus, onda će vam ta atmosfera biti poznata) koju pratite u jednom dahu, skoro bez treptanja, kao da ste začarani. A uz sve to, film nije samo prezentacija ljepote, već tu vizualnu ljepotu uspijeva potvrditi i svojom esencijom, čije simbole i poruke možete stalno i nanovo otkrivati.

I upravo zbog te činjenice – zato što je tako čarobno poseban – Flow je bez imalo sumnje najbolji film 2024. godine. Nijedna od igranih perjanica ne dolazi ni blizu ovom latvijskom čudu ni po estetskoj prezentaciji ni po originalnosti, a među animiranom konkurencijom donekle mu de približavaju Divlji robot, zbog priče, i Memoar jednog puža, zbog originalnosti, ali čak i ta dva izvrsna animirana uratka ne uspijevaju doseći nevjerojatnu razinu – kao ono brdo na čiji se vrh maca popne u filmu – na kojoj se nalazi Flow.

Gledajući retrospektivno, nema puno filmova u posljednjih 25 godina (da ne idemo sad predaleko, jer biti među najboljima u 25 godina dovoljno je referentna činjenica da vas se svrsta među najbolje ikada) koji su na ovaj način prezentirali svoju superiornost, tako da su svi superlativi s kojima opisujemo Flow sasvim opravdani.

Hoće li nakon Zlatnog globusa uspjeti dobiti i BAFTA-u i Oscara predstoji vidjeti, ali ako Flow ne pokupi te posljednje dvije velike nagrade (čini nam se da bi Nezavisnog duha mogao pokupiti), bit će to iznimna nepravda, ali nepravda koja neće promijeniti činjenicu da je ovo film za povijest.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora