‘Borderlands’ nije negledljiv, ali je toliko loš da bi bilo bolje da jest

Ljubitelji konzolaških igara zasigurno su bili uzbuđeni kada su čuli da će Borderlands, vrlo popularni akcijski serijal, biti adaptirana na velikom platnu. Filmu se priključila zvjezdana glumačka postava, međutim ni dvije oskarovke nisu bile dovoljne da bi spasile ovaj film i od njega učinile iole dostojan filmski uradak.

Nakon animea, video igre najteže su za adaptirati u igranom formatu. To je najčešće zato što su igre često sazdane od priča koje se igraju kroz 10+ sati i svjetova koji su preopširni za jedan 100-minutni film. Tu najčešće imate problem s time da priču za koju vam je potrebno 4-5 sati morate sabiti u 100 minuta i to u pravilu ispada loše; iznimke su, donekle, animirani filmovi poput serijala Sonic ili Angry Birds, ali te su igre same po sebi puno zahvalnije za adaptaciju od akcijskih platformera, pogotovo ako oni imaju više nastavaka.

Borderlands je serijal koji je na papiru imao sve za dobru adaptaciju – serijal je popularan, radnja je takva da ju je relativno lako adaptirati uz pomoć suvremenih efekata, Hollywood je nedavno uspio izbaciti nekoliko dobrih adaptacija video igara i likovi su jako scenični pa smo ih bez problema mogli (jasno) zamisliti na velikom ekranu u igranom formatu. No, kako to obično biva, kada imate relativno lagan posao, izgleda da ga je jednako tako lagano i za*ebati, a to je upravo bio slučaj s ovim filom.

Planovi za Borderlands film započeli su još 2011. godine, tako da možete zamisliti koliko se dugo ta ideja razvijala. Naravno, kako obično biva s projektima koji ne budu realizirani 10+ godina, u procesu produkcije došlo je do niza obrata, prevrata i promjena, tako da izvorna ideja nije imala gotovo nikakve veze s konačnim proizvodom; nešto slično pisali smo i u našoj nedavnoj kritici nove Vrane. Trenutna postava počela se okupljati 2020. godine, kada je Eli Roth potvrđen kao redatelj i scenarist, a prema viđenome, čini se da je upravo to bio glavni problem ovoga filma.

Eli Roth nije dorastao ovom izazovu

Naime, kada pogledate glumačku postavu (o tome nešto više kasnije) filma, teško da su ovi glumci mogli toliko podbaciti, što znači da je problem bio na strani produkcije. I dobro, znamo da Lionsgate varira od negledljivog šrota do stvarno dobrih uradaka, ali očito postoji neka šablona donošenja loših odluka u toj produkcijskoj kući, jer povjeriti Eliju Rothu i scenarij i režiju ovoga filma bio je potpuni promašaj. Roth je, inače, redatelj koji se dosad profilirao u hororima, ali čak ni tu nije imao neko veliko ostvarenje; najpoznatiji je po serijalu Cabin Fever i imao je nekoliko solidnih B uradaka i nekoliko loših C uradaka, ali do Borderlandsa nije imao apsolutno nijedan veliki mainstream projekt pa ostaje upitno zašto je Lionsgate baš njemu povjerio ovaj film. Možda nitko drugi nije htio? I to je moguće…

Borderlands je imao sve predispozicije da bude 18+ film, ali je na kraju dobio oznaku PG-13, što je ’em ograničilo Rotha, ’em umrtvilo sam film. Dobna je oznaka u Sjedinjenim Državama dosta bitna (puno bitnija nego kod nas, budimo realni), tako da je Lionsgate vjerojatno htio na veći obuhvat publike, međutim to je dovelo do toga da je film bio apsolutna lakrdija koja nije znala ni gdje jest, ni u kojem bi smjeru išla. Rothov scenarij bio je apsolutno grozan amalgam nabacanih scena koje su se, jednako kao i metci u filmu, izmjenjivale velikom brzinom; ostaje dojam da je Roth shvatio da mu je ovo biti ili ne biti s ovim filmom pa je u 100 minuta filma htio nabacati što više elemenata, jer da je stavio jednu scenu ili lokaciju manje, valjda bi… umro? Jedino borba za život ili smrt objašnjava ovakvu nelogičnu odluku da nauštrb razvoja likova scenarist samo gomila scene bez ikakvog smisla i bez ikakve dublje razrade.

Razvoj likova nepostojan je, pozadinska je priča ubačena tek toliko da onima koji nisu igrali igre objasni one osnovne stvari koje su im potrebne za pratiti film (ruku na srce, film je toliko bljedunjav i neizazovan da ne traži nikakav veći angažman od ovoga, niti vas privlači da istražujete dalje), pacing je grozno prebrz, a humor je prvoloptaški i neduhovit. Više je smiješna činjenica koliko je film loš u svom pokušaju da bude smiješan nego ijedna fora u filmu; za to treba djelomično okriviti i Lionsgate, jer je onih par fora koje su zapravo imale nekakav potencijal već bio otkrio u traileru pa je ubio element iznenađenja. Ono čega u filmu ima ne pretek su akcijske scene, koje su vizualno uredne – cijeli je film, zapravo, vizualno vrlo korektan, na trenutke čak i domišljat, ali ne toliko da bi nas impresionirao ili pokrio ostale nedostatke – ali jednako tako i dosadne, jer ih ima previše i jer se ni po čemu ne ističu u odnosu na more sličnih scena. To je samo bezumna pucačina i koljačina kakvu smo vidjeli već stotine puta, a koja pokušava biti nešto više od toga, bilo da se trudi biti duhovita, bilo da se trudi biti nekakav narativni element, no niti je duhovita niti ima ikakvu narativnu vrijednost.

Likovi za zaborav

Što se samih likova tiče, treba reći da će fanovi igara svakako biti bolje upućeni u ove likove od onih koji su pogledali samo film, a što je posljedica činjenice da je Roth potrošio svega 2.5% scenarija na razvoj i priče tih likova. Dobijemo neke osnovne biografske podatke, nešto još nabacanih detalja kroz film i to je to. Sve ostalo svodi se na trku i pucačinu, a to je, kao što možete zamisliti, jako teško gledati. Čak ni glumački talent Cate Blanchett i Jamie Lee Curtis nije bio dovoljan da na bilo koji način izvuče išta iz tih likova, jer i Lilith Dr. Tannis ne uspijevaju učiniti ništa da vas, kao gledatelja, zainteresiraju za sebe i svoju priču. Ostali su likovi više-manje siluete nečega što su trebali biti likovi; Kevin Hart i Jack Black ne uspijevaju nas niti nasmijati (iako se očajnički trude), Ariana Greenblatt je istovremeno i jeziva i simpatična i još uvijek ne znamo što da mislimo o tome, a Krieg, inače maskota serijala, djeluje kao nekakva poludebilna sirovina koja nema apsolutno nikakav appeal jer su producenti očekivali da će činjenica da je to Krieg biti dovoljna. Tu još treba spomenuti i očajnog negativca, Atlasa, kojeg tumači Édgar Ramírez, a koji je jedan od najgore napisanih negativaca što ih je autor ovoga teksta vidio u posljednjih nekoliko godina. Čovjek se u filmu pojavljuje valjda 6-7 minuta – na samom početku, jednom randomly uskoči negdje po sredini, i na samom kraju. Djeluje potpuno bezopasno, motivacija mu je u najmanju ruku upitna i sve u svemu pitate se zašto su oni luđaci iz podruma/bunkera/kanalizacije bolji i zanimljiviji negativci od glavnog negativca u filmu. Međutim, to je samo jedna u nizu loših stvari u scenariju, s tim da nipošto ne smijemo zaboraviti onaj “Dark Phoenix za sirotinju” trenutak na samom kraju filma kada Cate Blanchett najednom postaje mesija ili štoveć u, kao, nekom velikom obratu, iako je svakome tko nije spavao tijekom filma već barem pola sata ranije bilo jasno da će se upravo to dogoditi (da, film je vrlo brzo ubio svaku natruhu ikakve misterije, s tim da je – kao – gradio nešto i “držao nas u neizvjesnosti”, ali to je bilo promašeno u cijelosti); ta je trenutak, čini nam se, dotukao film u potpunosti.

Bilo bi bolje da je film bio još gori nego što jest

Ako se pitate imali Borderlands ikakav redeeming quality, moramo reći da nema. Ono što je najbolje u filmu su vizualni aspekti – primarno scenografija, ali i kostimi – međutim to je sve toliko površno i šablonski da doista nemamo što puno reći. Glavna sastavnica humora su reciklirane fore, likovi gotovo pa ne postoje, a priča je toliko razbacana da vam nije jasno što ste uopće gledali i koja je svrha bila toga. Zašto se to dogodilo? Vjerojatno zato što je Roth i režirao i pisao ovaj film, a mislimo da bi bilo bolje da je napravio samo ovo prvo. Je li bio ograničen u pisanju ili je pak ograničen kao pisac nećemo saznati, ali Borderlands je sve osim reklama za ovaj serijal (ako niste igrali Borderlands ranije, nakon ovoga filma zasigurno nećete poželjeti zaigrati ga), ali i filmske adaptacije video igara općenito.

Je li ovaj film unazadio ovakve adaptacije predstoji vidjeti, ali vjerujemo da će velikom broju fanova biti žao što je ovaj film ovako snažno podbacio. Ironija je u tome što Borderlands, neovisno o tome što smo ranije napisali, uopće nije negledljiv (za razliku od, primjerice, Vrane, o čemu smo također pisali) film, ali je toliko loš da vjerujemo da bi bilo bolje da je bio negledljiv.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora