Trideset godina nakon prvog filma s neprežaljenim Brandonom Leejem, nova Vrana došla je u kina. Trebala je to biti direktna adaptacija, kako smo najavili u ranijem tekstu (i kako su nas uvjeravali), ali film se pretvorio ne samo u veliko razočarenje nego i promašaj kakav više ne želimo gledati, pogotovo ne nako dva slična promašaja u prošlosti.
O tome što nas čeka u novoj Vrani već smo pisali u ranijem tekstu, posebice u kontekstu usporedbe s originalnim filmom. Radi se, da ponovimo, o priči temeljenoj na kultnom underground stripu Jamesa O’Barra, koji je nastao kao autorov način da se nosi s osobnom tragedijom koja ga je pogodila. Strip je trebao biti samo ispušni ventil, ali je postao neprežaljeni kult klasik koji se danas smatra jednim od najboljih indie stripova u povijesti; ako vas zanima, Caliber Press je izvorno tiskao strip, ali do 1999. godine promijenilo se nekoliko izdavača, iako nijedan od njih nije bio mainstream izdavač poput Marvela ili DC-ja.
O tome koliko je cijela priča o Ericu Dravenu kultna svjedoči i film iz 1994. godine, u kojem je naslovnog lika tumačio pokojni Brandon Lee, koji je poginuo upravo na snimanju filma zato što jedan od pištolja nije bio ispražnjen. Taj je film doista ušao u povijest i iako se i tu radilo o ponešto izmijenjenoj varijanti koja je bila prepuna svih onih šarmantnih nesavršenosti koje smo voljeli u filmovima iz 90-ih godina, Vrana iz 1994. bila je film koji je definirao cijelu jednu generaciju i struju filmova (sličnu estetiku slijede i Spawn iz 1997. i Blade filmovi), što objašnjava povijesni značaj tog filma.
Uslijedila su, kao što vjerojatno znate, dva potpuna odrona od filmova o kojima danas više nitko ni ne govori – kao, nastavci, ali to je toliko loše da se jedva može nazvati filmom – i onda cijela serija pokušaja oživljavanja serijala koja je započela još prije desetak godina. Tada je, uzgred, O’Barr rekao da rade na novom filmu koji će dati novi život serijalu, biti drugačiji od originala, ali istovremeno i vjerniji originalnom stripu. I doista smo vjerovali da će biti tako. Traileri su bili dosta obećavajući – mračni, vizualno moderniji, s dobrim efektima, a opet u duhu originala – i onda je uslijedilo… ovo.
Glavni problem – loš scenarij
Za razliku od nekih loših filmova kod kojih je teško definirati što točno nije dobro kod njih, ovdje zapravo nema nikakvog problema i jasno je da je glavni problem ovoga filma – scenarij. Autori scenarija inače su Zach Baylin (Kralj Richard, Creed III, Gran Turismo, Bob Marley: One Love) i William Schneider, međutim kada sagledate sve to u cjelini čini vam se da film nisu pisali scenaristi, već nekakav angsty tinejdžer koji je želio napraviti fan-fic koji uopće nije imao veze s Vranom, ali su tu ubačeni likovi iz Vrane kako bi sve to imalo smisla. Nismo sigurni kako je ovo prošlo i tko je ovo pročitao prije snimanja i rekao da je dobro i da bi ovo netko želio gledati, ali te su osobe jednako krive za ovaj debakl kao i autori ovog scenarija.
Film traje nešto manje od dva sata (oko 110 minuta), od kojih sigurno 50-ak minuta otpada na ljubavnu priču između Erica i Shelly, njihovu genezu i ljubavne/intimne scene koje se jedno tri puta – svaka – recikliraju. Taman kad mislite da je gotovo – bam! evo ih opet se ljubakaju i šlataju – i kad to prođe sve, kada izdržite taj cringe koji predugo traje, onda krene radnja, međutim svako 10 minuta – usred svog tog horora koji sa sobom nosi Danny Huston i koljačine na kojoj bi u autori Slagalice strave pozavidili – bam! opet nas vraća na one iste scene koje smo s tolikom mukom gledali ranije. Tako zapravo ispada da ovo nije nekakav revenge fantasy nego horor ljubić čija je poanta odnos Erica i Shelly, a ne osveta zbog počinjene nepravde. I dok nema sumnje da je ljubav između Erica i Shelly izrazito važan trenutak, ona se mogla i trebala prikazati suptilnije, a ne biti toliko gusto namazana da vam dođe slabo.
Uz to, dijalozi su toliko loše napisani da se pitate je li netko stavio u ChatGPT naredbu da napiše dijaloge koji su na razini Sumraka, ali da ne izgleda kao da su iz Sumraka. I okej je ako je ovaj film trebao biti novi serijal za tinejdžere, ali film u kojem imate 10 minuta borbe s katanom u kojoj Draven, kojemu je vlastita katana zabodena kroz prsa koristi tu istu katanu – bez da ju izvadi, naravno – da ju zabije u oko zaštitara (kojih, btw, u zgradi opere ima više nego u Pentagonu?) i tako ga ubije ne djeluje kao nešto što bi ciljalo na istu publiku kao Sumrak, adaptacije Johna Greena, Labirint ili Igre gladi. S druge strane, ako je film ciljao na istu publiku na koju je ciljala Vrana iz 1994. godine, onda je podbacio u svakom mogućem smislu.
Promašena poanta
I dok bismo ovaj dio s lošom pričom nekako i prožvakali, scenarij je potpuno promašio poantu cijelog stripa. Poanta Vrane, a to je prvi film pogodio u cijelosti, jer da dvoje nedužnih osoba strada od strane osoba koje bismo mogli opisati kao utjelovljenjem čistog, neiskvarenog zla. Ti ljudi su zli da bi bili zli pa tako u stripu Erica i Shelly napada banda koja njega propuca i paralizira pa tako on mora gledati dok ti isti monstrumi mlate, siluju i naposlijetu ubijaju Shelly. Iz toga se rađa osveta i kako je njegova “duša nemirna”, on se vraća u obliku Vrane kako bi osvetio svoju ljubav. Ali sukus je taj da su Eric i Shelly potpuno nedužne žrtve. Njih je zlo snašlo. Nisu ga tražili. Nisu ga izazivali. Kao kad pijani kreten ubije nekoga u prometu (što se i dogodilo O’Barrovoj djevojci u stvarnom životu). A što mi imamo u filmu? Imamo Shelly, koja je zlostavljana od strane ambiciozne majke i onda ju je Danny Huston, čija je superzla moć šaptanje (ne, ne šalimo se), nagovorio da izbode nekoga, što je jedan frend snimio na kameri i sada oni idu ucjenjivati Dannyja Hustona koji, naravno, iza sebe ima infrastrukturu i krene ih eliminirati jednog po jednog.
Naravno, Shelly je problematična, koristi droge, samoozljeđivala se i film na taj način podiže svijest o tome, ali to je toliko površno obrađeno da nemamo što reći. I onda ona završi u rehabilitacijskom centru gdje se iz čista mira – to je onako, Deus ex machina trenutak kakav se rijetko viđa – zaljubi u Erica i oni odjednom postaju najbolji i najintimnije povezani par u povijesti svemira, a čistoća njihove ljubavi služi kao pogonsko gorivo za osvetu. I okej, Shelly nije namjerno izbola djevojku – za to je kriv Danny Huston – ali kopali su nakon toga. Nisu nsetali. I nisu – što je najvažnije – nedužni. Shelly nije prolaznica koju je autom udario pijani idiot, a trebala je biti. Ako se sjećate originalnog filma, Eric i Shelly nisu napravili ništa da budu napadnuti od strane bande… samo su bili. Ovdje između glavnog negativca i Shelly postoji vrlo očita poveznica koja uništava cjelokupnu poantu O’Barrove priče i to je – zapravo – najvažniji razlog zašto je ovaj film toliko loš.
Glumci i režija – solidni, vizualno i akustično – jako dobro
Glumački to nije bilo loše odrađeno – teško možete promašiti s Billom Skarsgårdom u ulozi čudaka i Dannyjem Hustonom u ulozi negativca, a FKA Twigs kao Shelly bila je sasvim pristojna, dok je Sami Bouajila kao Kronos vjerojatno, a što je bilo ugodno iznenađenje, bio nejveći scene-stealer – ali stvar je što je scenarij ubio likove, ubio je njihov razvoj i od njih učinio marionete u službi ionako stupidne radnje, tako da nema tu nikakve dubine, nikakvog razvoja; sve se vrto oko jednog te istog lajmotiva koji se na različite načine reciklira od početka do samoga kraja.
Isto bismo mogli reći i za režiju, koju potpisuje Rupert Sanders (Snjeguljica i lovac, Ghost in the Shell, serija Foundation), inače prilično respektabilan mladi redatelj koji je i iz ovako lošeg scenarija uspio izvući maksimum. Režijski to uopće nije bilo loše, bilo je čak i dosta zanimljivih trenutaka, a Sanders je znao kako kapitalizirati na nekim relevantnim trenucima, iako mu je scenarij ostavljao jako malo prostora za to. To se osjetilo i u vizualnom dijelu, koji je bio jedan od rijetkih aspekata filma koji je zapravo bio dobar (ne šminka i kostimi, to je bilo… čudno i pomalo edgy), jer su se scenografi stvarno potrudili, a željeznica je djelovala prilično impresivno. Uz to, korišteni soundtrack, na kojemu se može čuti čak i Joy Division (barem nešto dobro!), možemo staviti na vrlo kratku listu onih stvari koje su u filmu bile dobre.
Film kakav više ne želimo gledati
Sumarno, nova Vrana je horor, ali ne (samo) žanrovski. Film je podbacio u svim važnim aspektima i radi se vjerojatno o jednom od najgorih filmova ove godine (u kategoriji filmova koji u startu nisu šrot), tako da nas nominacije za Zlatnu malinu doista ne bi iznenadile. Sanders i glumci uspjeli su izvući maksimum iz katastrofalno lošeg scenarija i stvoriti film koji je vizualno zanimljiv, ali ni pribiližno toliko da bi uopće zamaglio sve diletantske pogreške kojih je ovaj film prepun. Ne želimo više gleadti ovakve filmove, ne želimo više ovakve rebootove i remakeove, jer ovo nema veze ni sa stripom ni s filmom na kojima je film temeljen. Lionsgate je ciljao na nastavak… ili nastavke… nakon ovoga, bili bismo vrlo neugodno iznenađeni da vidimo još jedan film.
O autoru
