‘Venom: Posljednji ples’ sasvim je pristojan završetak inače problematične trilogije

Cijela ova priča započela je 2018. godine kada je izašao prvi Venom film. Tada je službeno započeo Sonyjev Spider-Man univerzum (Sony’s Spider-Man Universe, SSU), koji nije gotov, ali trilogija koja ga je nosila završila je s Posljednjim plesom, filmom u kojem se Tom Hardy oprostio od svog najboljeg prijatelja, Venoma, ali ne možemo reći da je to kraj za Venoma kao lika.

Superherojskih franšiza danas ima prilično puno, međutim Marvelovi stripovi specifični su utoliko što su prava na neke od likova rascjepkana između Disneyja (Marvela) i Sonyja; ranije je tu još bio i Fox, koji je držao prava na X-Mene, odnosno Netflix, koji je imao prava na likove koji su se pojavili u serijama. Disney je danas pokuovao više-manje sve, ali Sony još uvijek ne da prava na Spider-Mana, kojeg drži još otkako je Sam Raimi snimio svoju kultnu trilogiju.

U međuvremenu si i Marvel i Sony shvatili kako bi bilo bolje ujediniti se na Spider-Manu pa smo tako dobili trilogiju s Tomom Hollandom, koja je unatoč manjku kvalitete u odnosu na ranije trilogije donijela ogromne količine novca i Sonyju i Marvelu pa je tako i četvrti film u izradi. Međutim, dok Marvel nastavlja graditi svoj MCU, Sony je također pokušao izraditi vlastiti univerzum koji se fokusira na Spider-Manu iako Spider-Mana u tome uopće nema. Venom je bio prvi film iz tog serijala, a iako Venom: Posljednji ples neće biti posljednji film iz SSU-a, svakako je prekretnica.

Spider-Man svemir bez Spider-Mana – zašto?

Ako se pitate koliko je smisleno napraviti filmski univerzum fokusiran na liku Spider-Mana bez da se Spider-Man tu uopće pojavljuje, vjerojatno niste jedini. Naravno, Spider-Manov stripovski svemir je ogroman i ima tu jako zanimljivih likova, kako protagonista tako i zlikovaca, ali Spider-Man stoji u osnovi cijele priče i bez njega ni ti filmovi ni takav univerzum nemaju previše smisla, zar ne? Međutim, Sony tako ne misli, a zarada od gotovo dvije milijarde dolara (ukupno) na ukupni budžet svih pet filmova od oko pola milijarde dolara ide u prilog takvoj logici.

Uz trilogiju Venom filmova tu su još bili i Morbius, koji je podbacio na svim razinama (Jared Harris je čak izjavio da je prihvatio ulogu u filmu zbog kredita, smatrajući film lošim), te Madame Web, film o kojem uopće ne znamo što bismo rekli (osim da nam je žao da dobra ideja i dobri likovi nisu upalili); sljedeći mjesec dolazi i Kraven the Hunter, ali prve reakcije upućuju na to da će biti na istoj razini kao i svi ostali filmovi – loš ili tek prosječno dobar. I tu se vraćamo na Venoma.

Venom je trebao biti neki antiheroijski pristup Spider-Manu – Spider-Man koji to nije. Sony je doveo Toma Hardyja, izgradio je svemir i objasnio zašto Eddie Brock nije u New Yorku (jer inače ne bi mogli opravdati zašto u filmu nema Spider-Mana) i… pa, više-manje – ništa. Postoji nekoliko dobrih elemenata u tim filmovima i oni su svakako određeno osvježenje u odnosu na formulaične Marvelove filmove koji su postali toliko samodostatni da su loši, ali sve u svemu, dojam je da je tu bilo jako puno grešaka i da je neiskorišten potencijal nešto što kriči čim spomenete ove filmove.

Prvi film je bio pristojan, drugi film je imao enorman potencijal s Carnageom koji je ispao potpuno nevažan, a treći film… pa, uskoro ćemo i o tome. Ono što bismo još htjeli reći je da je Sonyjeva financijska logika jasna, ali kao i u slučaju Marvelovih filmova, u jednom trenutku (hiper)produkcija prosječnih ili loših filmova dovodi do kraha financijske logike, a ukoliko Sony ne promijeni pristup svom univerzumu, to je neizbježan scenarij. No, nakon ovih općenitih komentara, vrijeme je da se pozabavimo Posljednjim plesom.

Posljednji ples daleko je najbolji film iz trilogije i cijelog SSU-a, iako…

Venom: Posljednji ples završava priču o Eddieju Brocku i Venomu. To je priča koja je imala svojih uspona i padova, izvrsnih i jako glupih trenutaka, ali sve u svemu radi se o jednom serijalu koji je više-manje bio ravan kao EKG mrtvog čovjeka; nit’ smrdi, nit’ miriši. Međutim, bilo je nešto što je privlačilo publiku, a kako smo već utvrdili da to zasigurno nije priča, onda možemo reći da je to svakako bio Tom Hardy.

Hardy je specifičan glumac – beskrajno talentiran, simpatičan i karizmatičan, ali izbirljiv oko uloga i glumac koji nikada nije htio biti dio esablišmenta kao neki, iako je imao sve da bude upravo to. Stoga i ne čudi zašto je glumac takvog profila pristao na trilogiju koja, sama po sebi, nije bila pretjerano umjetnički izazovna. Međutim, iako su priče vrlo plošne, Tom Hardy to nije. Njegova karizma ono je što uzdiže ove filmove, a izgradnja njegovog odnosa s Venomom zapravo je – unatoč svim klišejima i povremenim ponavljanjima – izvanredno odrađena kroz ti filma i da biste mogli dati konačnu evaluaciju tog aspekta, doista morate pogledati sva tri filma.

I upravo je tu veličina Posljednjeg plesa. Gledano u cjelini, to je film koji ni po čemu ne odskače od svoja dva prethodnika – standardna priča, predvidljive odluke likova, nekoliko rupa veličine kratera na Mjesecu, izvrsni likovi koju su slabo iskorišteni, ali istovremeno i odlični vizualni efekti, odlična akcija te nekoliko doista urnebesnih scena – ali ima ono nešto što drugi filmovi nisu imali, a to je duša.

Venom i Venom: Let There Be Carnage bili su, po pitanju kvalitete, više-manje jednaki kao i Posljednji ples, ali to su bili zapravo klasični superherojski akcijski filmovi i nisu se ni pravili da su nešto više; drugom filmu nije pomogla čak ni režija Andyja Serkisa. I zato su podbacili među kritikom. Međutim, dok je i Posljednji ples dobio dosta loše ocjene od američkih i britanskih kritičara, voljeli bismo ovdje stati u obranu ovoga filma upravo zato što je imao tu jednu komponentu koja je bila osvježavajuća.

Naime, unatoč svim glupim odlukama koje se pojavljuju filmu, unatoč svoj toj predvidljivoj akciji, Posljednji ples donio nam je kulminaciju odnosa između Eddieja i Venoma na način da je ona imala emocionalnu komponentu i da je dobila na značenju. Taj je odnos po prvi puta prikazan i ogoljen do samoga kraja, rastavljen na proste faktore i prikazan kao ono što jest – vrlo neobično, ali duboko i čvrsto prijateljstvo između dvojice „pokvarenih“ ličnosti, Eddieja kao propalog novinara i Venoma kao, u pravilu, negativca.

U filmu vidite kako i koliko su oni utjecali jedan na drugoga, koliko je Eddie ojačao i postao bolji u suradnji s Venomom, odnosno koliko je Venom narastao u odnosu na bezumnog sveždera kakvim je prikazan na samom početku. Vidite kolika je snaga tog prijateljstva, a na samom kraju filma vidite i kolika je težina posljedica tog istog prijateljstva. Tu se vidi koliko je Venom postao humaniji kao lik, koliko je postao plemenitiji i koliko je cijenio Eddieja, unatoč činjenici da mu je stvorio više problema nego itko ikada u životu.

U tom je pogledu Posljednji ples doista bio upravo to – posljednji ples Eddieja i Venoma, barem u onoj formi u kojoj smo ih gledali do ovoga trenutka. I to je zapravo lijepo. Nije izvedeno traljavo, a Kelly Marcel, koja je režirala i napisala film (nakon što je ranije pisala scenarije za prva dva filma), dala je tomu svemu jedan poseban touch koji je posljednje trenutke filma učinio doista znakovitima. Jasno, ne radi se tu o kompleksnoj i slojevitoj drami, ali unutar gabarita u kontekstu kojih moramo gledati Venom trilogiju, ovo je i kvalitetno i osvježavajuće, što smo zapravo cijelo vrijeme i htjeli.

Posljednji ples kao dostojan kraj pomalo traljave trilogije

I baš je zato ovaj film zaslužio puno više. Reakcije zapadne publike bile su jako dobre, ali zaslužio je više i od kritike. Naravno, neće ovaj film završiti na top 10 listi za 2024. godinu, ali nakon solidnog Deadpool & Wolverine filma i katastrofe nastavka Jokera, Venom: Posljednji ples zaslužuje biti ocijenjen bolje i zaslužuje pohvale za ono što je napravio.

Kelly Marcel je odradila odličan posao, film je ispunio sva očekivanja – i komercijalna i ona manje komercijalna – te je zapravo iznenađujuće dobro i intimno zaključio cijelu trilogiju. Iskreno, nismo očekivali ovakav završetak, ali film je ugodno iznenadio u tom pogledu. Posljednji ples i više je nego dostojan kraj jedne generalno traljave trilogije, film koji je toliko dobro odrađen da bi – vjerujemo – cijela trilogija bila znatno bolja da je bila odrađena u ovom tonu i imajući u vidu cjelokupni razvoj kako je on prikazan u ovome filmu. I zato je ovaj film, što se nas tiče, vrlo topla preporuka.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora