Temeljen na istoimenoj knjizi ilustratora i pisca Petera Browna, Divlji robot je briljantan animirani uradak studija Dreamworks koji je već sada, nakon manje od mjesec dana u kinima postao klasik koji istovremeno šalje jaku poruku i pokazuje kako je moguće – u vremenu kada 3D animacija dominira – kombinirati stilove i osloniti se na nešto drugačije, a da konačni proizvod bude doista izvanredan!
Dreamworks je dugo godina bio glavni konkurent Disneyju, što i nije čudo, jer kad imate hit serijale poput Shreka, Madagaskara ili Kako istrenirati zmaja, nije ni čudo da predstavljate „problem“ najvećem animacijskom studiju u Sjedinjenim Državama. Posljednjih godina, mjesto Dreamworksa tiho je preuzeo Illumination, mada ne jednako efektno (koliko god njihovi filmovi bili vizualno impresivni i zabavni, nije to ista razina kvalitete), zbog niza razloga, ali nakon Loših momaka i nastavka Mačka u čizmama iz 2022., potonji koji je bio doista izvanredan, Dreamworks se postepeno vraća.
Ranije ove godine imali smo solidnog Kung-Fu Pandu 4, a Divlji robot je animirani film koji je apsolutno poremetio sve. Iskreno, mislili smo da će Inside Out 2 biti neprikosnoveni pobjednik ove godine, film s kojim je Disney stvarno „spasio“ box office ovog ljeta i koji je bio više nego dostojan nastavak sjajnom prvom filmu, međutim, onda je došao Divlji robot i evo nas tu gdje jesmo.
Priča koja slama sve što može slomiti
Iako je, kako smo rekli u uvodu, Divlji robot temeljen na priči, Chris Sanders je odradio izvanredan posao po pitanju adaptacije priče, a ujedno i režije, jer Divlji robot zapravo je njegov projekt; za one koji ne znaju, Sanders od ranije potpisuje hitove Lilo i Stitch te prvi film iz serijala Kako istrenirati zmaja. Tako da, neupitno se radi o iskusnom filmašu i animatoru koji je sposoban osmisliti priču na način da bude istovremeno i zabavna i složena, a to Divlji robot definitivno jest.
Priča govori o robotu imena ROZZUM-7134, koji se u filmu skraćeno naziva Roz, koji uslijed oluje završava na nenastanjenom otoku na kojem žive samo životinje. I dok su drugi roboti iz „paketa“ uništeni, Roz se uspijeva aktivirati te nakon nekog vremena nauči jezik životinja, ali one ju – očekivano – ne prihvaćaju te je doživljavaju kao čudovište. Tek kada Roz igrom slučaja postane majka gusanu Brightbillu i sprijatelji se s lisicom Finkom, životinje postepeno počinju mijenjati stav prema njoj.
Tematski, Divlji robot obrađuje niz vrlo važnih pitanja. Ono prvo i najočitije je pitanje predrasuda, kako Rozinih prema životinjama, tako i njihovih prema Roz. Međutim, predrasude se obrađuju i kroz priče Brightbilla i Finka, obojica koji su žrtve predrasuda na svoj način. Naravno, film postepeno razbija navedene predrasude, korak po korak, i pokazuje koliko su one glupe u suštini, koliko su nepotrebne, i koliko se i najrazličitije ličnosti mogu – na određen način – spojiti. I kroz taj aspekt, film zapravo gradi svoju emocionalnu komponentnu, jer ne samo da se likovi međusobno povezuju, nego je način na koji te predrasude pucaju prepun humora i bliskosti, što rezonira i prema nama kao gledateljima.
Predrasude i njihovo razbijanje vode nas, u konačnici, do glavne teme filma, a to je „reprogramiranje“, odnosno ponašanje suprotno programu. I dok mi ljudi često govorimo kako ne možemo promijeniti neke obrasce ponašanja, kako ne možemo postati bolji, film zapravo na briljantan način poentira u tom smislu.
I dok se možemo složiti s dr. Houseom kada kaže da se ljudi ne mijenjaju, misleći pritom na njihovu core personality, na one osnovne odlike ličnosti koje imamo, slobodna volja koja nam je dana omogućava nam – za razliku od životinja – da promijenimo svoje odluke i svoje ponašanje, što je na temeljnoj razini obrađeno kroz razbijanje predrasuda, a na onoj malo kompleksnijoj kroz promjene koje vidimo kod Roz i Finka. U tom su smislu oni idealni likovi za to: Roz jer je robot – ona je suštinski programirana da poznaje samo jedno, ne može ići protiv toga – a Fink jer je životinja – a poznato je da životinje postupaju nagonski.
Međutim, Brown i Sanders zajedno nam pokazuju kako je promjena „programa“ moguća. Roz postaje majka, ona prestaje biti samo poslušni robot i postaje jedna od životinja, biće s osjećajima i puno ljubavi, dok Fink postaje dio zajednice, postaje prijatelj i čak brat u neku ruku, nešto što nikada nije bio jer, kako saznajemo, nije ni mogao biti jer je cijeli život bio sam. Naravno, proces je kompliciran i dugotrajan, ali moguće je naučiti biti bolji – i Roz i Fink to nauče, ali i druge životinje u odnosu prema njih dvoje (ima briljantna scena s medom Thornom i Finkom – i moguće je nadići vlastiti program. Pri tome, dakako, ni Roz ni Fink ne gube sebe – oni ne postaju druge osobe, ne radi se o promjeni temeljnog koda, da koristimo prikladnu terminologiju, već samo o novoj verziji softvera koja nas čini boljim verzijama nas samih.
I tu film briljantno poentira u emocionalnom smislu, jer ta je promjena, to shvaćanje da je nadogradnja moguća, nešto što slama u svakom smislu i što daje onu nužnu kvalitetu ovome filmu koja ga izdiže iznad velikog broja radova koje smo gledali posljednjih godina.
Film tematizira i odnos ljudi prema prirodu, društvo u postapokaliptičnom svijetu, pitanje umjetne inteligencije u odnosu prema ljudima i još neke teme, ali nešto ćemo ostaviti i gledateljima da sami otkriju i analiziraju.
Animacija je dokaz da se može bolje i u vremenu kada 3D dominira
I ako ste možda mislili da se kvaliteta ovoga filma iscrpljuje s dobrom pričom, bili ste u krivu, jer tehnički aspekti filma jednako briljiraju kao i priča te likovi. Naime, ono što odlikuje ovaj film jest to da je on lijep. U svakom smislu. Priča je lijepa, likovi su prekrasni, glazba je jako lijepo uklopljena, ali sve je to uklopljenu prelijepu pokretnu sliku koja vas drži prikovanima uz ekran od početka do kraja.
Iskreno, ne znamo koliko detaljno je Brown ilustrirao izvorni roman, ali ono što su Sanders i njegov animacijski tim napravili s Divljim robotom doista je fascinantno. Priroda djeluje autentično, detalji su izvedeni majstorski i dok je film stiliziran, animacija je toliko fluidna i čista da film djeluje potpuno prirodno.
No, osim tog aspekta, voljeli bismo pohvaliti i jedan drugi element, nešto što je Dreamworks već koristio u nastavku Mačka u čizmama, a što je unikatna pojava među velikim zapadnim animatorima. Naime, ako pogledate Disneyjeve i Illuminationove filmove, oni su vrhunski animirani, ali su konzistentni. To je danas više-manje čista 3D animacija od početka do kraja, i dok tim crtićima ne možemo osporiti činjenicu da su vizualno impresivni, nema igre, sve je predvidivo i znate točno kako će i što biti. Kao netko tko je odrastao na klasičnoj, crtanoj animaciji tko je doživio prijelaz s klasične na 3D animaciju, kao autor ne mogu reći da taj prijelaz na samom početku nije bio impresivan i da nije ponudio nešto novo, međutim nakon godina i godina istoga, dobo je ponuditi neko osvježenje.
Dreamworks je to učinio s Mačkom u čizmama i to je bio apsolutno briljantan aspekt filma, jer je klasična 3D animacija kombinirana s drugim oblicima; jasno, i to je računalno potpomognuto, ali vizualni identitet filma bio je skroz drugačiji te je nastavak Mačka u čizmama u tom pogledu bio najbolji animirani film te godine (istina, te je godine bila dosta jaka konkurencija i možete reći da je Del Torov Pinnocchio bio bolji, ali tu se radi o sasvim drugom tipu animiranog filma). Dreamworks je odlučio zadržati taj pristup i u Divljem robotu pa imate nekoliko različitih tipova animacije, koji su prikladno uklopljeni u film, što na kraju figurira besprijekorno i daje filmu dodatnu kvalitetu.
Film koji je već sada dio povijesti
Ne znamo, iskreno, je li ijedan animirani film tako brzo postao dio povijesti u novijem dobu, ali u posljednjih nekoliko godina svakako nije, pogotovo jer se ovdje radi o „prvom“ filmu, dakle ne nastavku ili prednastavku. Divlji robot već je sada klasik kojemu se možemo i kojemu ćemo se sigurno vraćati u narednim godinama, film koji je svojom ljepotom zavrijedio mjesto u filmskoj povijesti.
Možda tu i ima kakva nejasnoća u samoj priči, možda se još nešto u filmu mogli izbrusiti, ali Divlji robot istinski je prekrasan i savršen film koji zaslužuje apsolutno svaku pohvalu i svaku nagradu koju će neupitno dobiti! Jedva čekamo nastavak!