‘Feničanska spletka’: Između apsurda i ozbiljnosti

Benicio Del Toro i Mia Threapleton predvode špijunsku farsu o moći, nasljeđu i iskupljenju, u još jednom precizno orkestriranom svijetu Wesa Andersona. U njemu je sve na svom mjestu, ali ništa nije sasvim stabilno. Ovo nije film koji će vas dirnuti, ali zato je onaj koji će vam zadržati pogled. Anderson vas ne pokušava njime osvojiti, nego vas poziva da uđete u njegov svijet.

Wes Anderson je redatelj čiji se stil prepoznaje u jednom kadru – simetrija, pastelne boje, statični planovi i likovi koji govore kao da čitaju iz dnevnika. Njegovi filmovi nisu samo priče, već pažljivo orkestrirane vizualne partiture, gdje je svaki kadar kompozicija, a svaka rečenica ritam. U filmovima poput Obitelj čudaka (The Royal Tenenbaums, 2001.), Hotel Grand Budapest (The Grand Budapest Hotel, 2014.), Francuska depeša (The French Dispatch, 2021.) i Asteroid City (2023.), Anderson je izgradio prepoznatljiv svijet u kojem se emocije izražavaju kroz geometriju, boju i tišinu.

Špijunska farsa i korporativna groteska

Njegov najnoviji film Feničanska spletka (The Phoenician Scheme, 2025.) svoju svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, gdje je prikazan u glavnoj konkurenciji. Riječ je o njegovom trinaestom dugometražnom igranom filmu, koji se ovim naslovom vraća temama obiteljskih odnosa, identiteta i moći, ali ih ovaj put smješta u kontekst špijunske farse i korporativne groteske. Dakako, ni u njemu ne odstupa od tog svog prepoznatljivog filmskog rukopisa.

Uz Andersona, scenarij filma potpisuje njegov dugogodišnji suradnik Roman Coppola, čiji je rukopis prepoznatljiv u ritmu dijaloga, višeslojnoj strukturi i suptilnoj ironiji koja prožima svaki kadar. Njihova suradnja, započeta još filmom Darjeeling d.o.o. (Darjeeling Limited, 2007.) ovdje dolazi do punog izražaja u priči koja balansira između apsurda i ozbiljnosti, između obiteljske drame i političke alegorije.

Glavni protagonist priče je Anatol Zsa-Zsa Korda (Benicio Del Toro), ekscentrični industrijalac i patrijarh obitelji koja upravlja europskom infrastrukturom – od željeznica do zrakoplovstva, pa sve do opskrbe energijom i oružjem. Korda je čovjek bez državljanstva, bez stalne adrese, bez lojalnosti bilo kojoj naciji, ali s jasnim pravilom: pet posto provizije, uvijek. Njegov najnoviji i najambiciozniji projekt – “feničanski infrastrukturni plan za zemlju i more” – zamišljen je kao megalomanska shema izgradnje više objekata na istom mjestu u izmišljenoj Kraljevini Feniciji, negdje na Bliskom istoku.

Projekt uključuje manipulaciju cijenama, radnu snagu na rubu ropstva i diplomatske igre koje prijete da izmaknu kontroli. Korda je preživio već šest avionskih nesreća – bolje rečeno: atentata – a sada, svjestan da mu se smrt šulja za petama, odlučuje da će svoj imperij ostaviti kćeri Liesl (Mia Threapleton), pobožnoj mladoj ženi koja se priprema za ulazak u samostan. Ona sumnja da je Zsa-Zsa odgovoran za smrt njezine majke te pristaje na igru, ali s vlastitim planom u pozadini.

Njihov odnos je napet, pun neizgovorenih rana i neriješenih pitanja, a dodatno ga komplicira činjenica da možda i nisu u krvnom srodstvu. U pratnji nespretnog, ali odanog tajnika Bjorna (Michael Cera), Korda i Liesl kreću na diplomatsku turneju tijekom koje moraju pregovarati s nizom ekscentričnih partnera – od feničkog princa Farouka (Riz Ahmed), preko američkog konzorcija braće Leland (Tom Hanks) i Reagana (Bryan Cranston), do vlasnika noćnog kluba Marseille Boba (Mathieu Amalric), pomorskog sindikalista Martyja (Jeffrey Wright), Kordine sestrične Hilde (Scarlett Johansson) i njegovog polubrata i nemezisa Nubara (Benedict Cumberbatch) – kako bi spasili projekt od propasti.  

Jasno definirana estetika

Ti “pregovori” uključuju sve osim pregovaranja – borbu protiv plaćenih ubojica, košarkaško nadmetanje, transfuziju krvi, bračne pregovore i pucnjavu u noćnom klubu pod opsadom komunističke gerile. Film se odvija u pedesetim godinama prošlog stoljeća, u svijetu koji podsjeća na hladnoratovsku Europu, ali je stiliziran do razine bajke. U pozadini se odvijaju crno-bijele sekvence snova u kojima Kordu posjećuje Bog (Bill Murray), dok se stvarnost sve više pretvara u teatar apsurda. Iako se čini da nitko ne zna što je točno “feničanska spletka”, svi su u nju upleteni… I svi nešto skrivaju.

Ono što Feničansku spletku čini vrijednom gledanja je, prije svega, Andersonova besprijekorna vizualna preciznost. Svaki kadar je kompozicija, simetrična i bogato složena, s kolorističkom paletom koja djeluje kao da je izvađena iz kutije s pastelama. Kao što je već rečeno – od svog prepoznatljivog filmskog rukopisa ne odustaje niti milimetar. Scenografija i kostimografija izuzetno su detaljne, s jasno definiranom estetikom u svakom kadru, dok je kretanje kamere precizno i pažljivo usklađeno s ritmom scene.

Svakako treba istaći glazbenu podlogu Alexandrea Desplata koja nije samo ukras ili kao ustaljeni element filmskog jezika, već dramaturški vodič kroz apsurd i tišinu. Andersonov svijet i dalje je prepoznatljiv, on je retro, hladnoratovski, stiliziran do razine bajke, ali s tamnijim podtonovima nego inače. Film uspijeva biti istovremeno politička satira, obiteljska drama i špijunska farsa.

Posebno se ističu crno-bijele sekvence snova koje unose dodatnu dimenziju, i vizualno i tematski. Iako je narativ fragmentiran, film ostaje koherentan zahvaljujući dosljednom tonu i vizualnom kontinuitetu. Rečenice su kratke, odmjerene i često izgovorene bez emocije, što stvara efekt suptilnog humora i distance. Taj način govora, tipičan za Andersonove likove, ovdje dodatno naglašava apsurdnost situacija i hladnu logiku svijeta u kojem se nalaze.

Nitko tu nije slučajno

Anderson ne pokušava iznenaditi, već potvrditi svoj svijet i to čini s lakoćom. Njegova režija je precizna, ali nikad sterilna. Sve drži “pod kontrolom” ali ništa ne djeluje ukočeno. Uspijeva biti i ozbiljan i apsurdan, i hladan i dirljiv, često u istoj sceni. Umjesto da razvija klasičnu priču, možemo reći da Feničanska spletka nudi iskustvo – vizualno, tematski i emocionalno distancirano, ali precizno do zadnjeg kadra.

Film okuplja impresivan ansambl, ali raspored uloga više podsjeća na izložbu nego na klasičnu podjelu. To se ponajviše odnosi na sporedne uloge u kojima se pojavljuje cijela plejada zvučnih imena – Tom Hanks, Scarlett Johansson, Bryan Cranston, Benedict Cumberbatch, Riz Ahmed, Jeffrey Wright, Rupert Friend, Willem Dafoe, Bill Murray, pa čak i F. Murray Abraham. No, kao što je već rečeno, mnogi od njih ostaju ograničeni na kratke epizodne nastupe, što je već poznata karakteristika (a i boljka) Andersonovih ansambl-filmova.

Ipak, svaki od njih unosi nešto svoje tako da se film pretvara u galeriju minijatura, gdje nijedna figura ne dominira, ali sve zajedno grade prepoznatljiv mozaik. Neki će reći da je to rasipanje talenta, drugi da je to Andersonov način da pokaže kako su svi likovi zamjenjivi. U svakom slučaju, nitko nije tu slučajno. Čak i kad se pojavi samo na minutu.

Svaki put iz istog kuta, ali s drugim svjetlom

Što se tiče glavnih uloga, oskarovac Benicio Del Toro (Traffic, 2000.) donosi kombinaciju umora, cinizma i unutarnje praznine, što se savršeno uklapa u Andersonov svijet emocionalno distanciranih likova. Njegova izvedba je suzdržana, gotovo bezizražajna, ali upravo zato vrlo učinkovita. Mia Threapleton (Velika ekskluziva/Scoop, 2024.) u svojoj prvoj velikoj ulozi, iznenađuje preciznošću i prisutnošću. Njezina Liesl nije karikatura, već lik s unutarnjom tenzijom i tihom odlučnošću. Michael Cera (Scenarij iz snova/Dream Scenario, 2023.) donosi dozu nespretnog šarma i pasivne komike, što filmu daje ritmične predahe.

U svijetu u kojem sve djeluje pažljivo konstruirano, Anderson i dalje uspijeva ostaviti prostor za dvosmislenost. Njegovi likovi ne traže empatiju, već promatranje, kao da su svjesni da su dio nečeg većeg, ali ne znaju točno čega. Feničanska spletka nije film koji će vas voditi za ruku, niti će vam ponuditi jasan emocionalni luk. Umjesto toga, nudi niz situacija koje su istovremeno apsurdne i bolno prepoznatljive. Ovo nije film koji će vas dirnuti, ali jest onaj koji će vam zadržati pogled i natjerati da se pitate što ste zapravo gledali.

Anderson ne pokušava osvojiti publiku, već je poziva da uđe u njegov svijet pod njegovim uvjetima. To je svijet u kojem je sve na svom mjestu, ali ništa nije sasvim stabilno. Anderson je svjestan da njegovi filmovi često djeluju kao varijacije na istu temu, ali to ne vidi kao slabost. U jednom intervjuu rekao je da ne pokušava ponavljati, već da jednostavno “piše istim rukopisom, čak i kad mijenja priču“. I upravo to je razlog zašto Feničansku spletku vrijedi gledati. Jer nije stvar u tome da gledate nešto novo, nego da staro vidite drukčije – svaki put iz istog kuta, ali s drugim svjetlom.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora