‘Peti rujan’ je originalan pristup poznatoj priči koji nas je oborio s nogu

Minhenski masakr tema je koja je već obrađena na filmu u nizu filmova, što igranih, što dokumentarnih. Radilo se o prvom terorističkom napadu koji je prenošen javno na televiziji, a cijela kriza danas je jedna od najvećih tragedija u povijesti generalno. Film Peti rujan donosi novi pogled na već poznatu priču. Kakav? Pročitajte!

Nakon Spielbergovog Municha, bilo je prilično jasno da je tema Minhenskog masakra obrađena na – faktički – najbolji mogući način i da se toj priči, barem iz perspektive igranog filma, nema što za dodati. Shodno tome, kada čujete da dolazi Peti rujan – još jedan film na tu temu, pitate se koja je svrha takvog pristupa i zašto se ponovo vraćamo toj temi.

Da se razumijemo, Minhenski masakr je izrazito važan povijesni događaj i trenutak koji zaslužuje obradu i analizu, međutim još jedan igrani film na tu temu djeluje suvišno jer postoji opravdana bojazan da neće donijeti ništa novo i da će reciklirati već poznatu priču, a u periodu kada se filmska industrija grčevito bori s manjkom originalnosti (i hrabrosti da prigrli originalna djela), to svakako nije dobro.

Međutim, Peti rujan uspio je iznenaditi i potpuno nas oboriti s nogu jer se doista radi o jednom maestralnom uratku koji obrađuje dobro poznatu temu na inovativan i originalan način.

Nepoznato o poznatome

Minhenski masakr više-manje poznata je priča. Usred Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine, palestinska paravojna organizacija Crni rujan – poznata po svom nasilnom djelovanju – upada u olimpijsko selo i uzima skupinu izraelskih olimpijaca za taoce. Traju pregovori oko njihovog puštanja, ali sve završava neviđenom tragedijom. Kaže se da je tragedija mogla biti izbjegnuta ili umanjena – kritike su bile upućene na račun osiguranja Igara, njemačke policije i navodnih pokušaja zataškavanja od strane njemačkih vlasti – ali dogodilo se što se dogodilo, a to je bila tragedija.

Talačka kriza u bavarskom sjedištu bila je prva teroristička kriza koja je prenošena uživo na televiziji jer je američka televizija – zahvaljujući svom live prijenosu, svijetu prikazala i to, a ne samo sport. A film govori upravo o tome.

Peti rujan doista figurira kao nepoznato o poznatome, ona sekcija iz TV kalendara, s obzirom na to da nam pogled na tragediju donosi iz perspektive novinarske kabine, jer ovo je film koji govori o tome kako su američki novinari pratili sama događanja. Tragedija koja se odvijala u Bavarskoj nešto je što smo već vidjeli, ali nijedan film do sada nije tematizirao kako je to sve izgledalo iz perspektive onih novinara koji su to pratili iza kamera i morali donositi iznimno važne odluke koje su, na sreću ili žalost, imale utjecaja i na samu krizu.

Scenaristička bravura dostojna Oscara

I dok ima cijela serija stvari koje bismo mogli pohvaliti u ovom filmu, neupitno je da je njegova najjača snaga upravo njegov scenarij. Originalni scenarij rad je švicarskog redatelja Tima Fehlbauma te suradnika Moritza Bindera i Alexa Davida, koji su jako dobro posložili priču i povijesne činjenice. Film je nominiran za Oscar za najbolji originalni scenarij i dok osobno smatramo da je film zaslužio još koju nominaciju, ostaje činjenica da je upao u prilično jaku konkurenciju ove godine, što govori samo za sebe, kao i činjenica da objektivno ima podjednake šanse kao i gotovo svi ostali kandidati (Supstancu bismo ovdje stavili po strani, ne jer je priča loša, nego jer je snaga tog filma u nekim drugim elementima, a ne scenariju).

I dok Peti rujan ima klasičnu strukturu novinarskog trilera (s tim da je osjetno dinamičniji i brži od, primjerice, Svih predsjednikovih ljudi ili Izvještaja, a dosta usporediv s obratima u Spotlightu), postoje dva aspekta koja podižu ovaj scenarij na višu razinu.

Prvi od njih manje je originalan, ali izrazito važan. Naime, iako ćete vjerojatno znati kako film završava – radi se o povijesnom događaju, dakle, ako znate za tragediju, znate i što očekivati – film vas drži od početka do kraja i napetost koju gradi jednako je opipljiva i uvjerljiva kao da se radi o potpuno originalnoj priči čiji kraj unaprijed nije poznat. To je dokaz dobrog scenarija – ukoliko priču koja je toliko poznata uspijete prikazati kao napeti triler čiji kraj ne znate, onda ste svakako napravili dobar posao.

Drugi aspekt tiče se elegantnog kombiniranja arhivskih snimaka s filmskom pričom. Naime, velika količina filma otpada na arhivske snimke s američke televizije koja izvještavala o talačkoj krizi i njezinim posljedicama. I dok je danas lako „lažirati“ kameru iz 70-ih, ovdje se ne radi o tome, već o stvarnim arhivskim snimkama koje tako aktivno, kao živi element filma, komuniciraju kako s likovima tako i s gledateljima.

Radnja filma vrti se oko tih snimki, koje su tako organski uklopljene u priču da uopće nemate dojam da se radi o stvarnim snimkama koje su uklopljene u priču, a ne o integralnom dijelu same priče koji je vizualno prilagođen da bude uvjerljiviji. Likovi komuniciraju s tim arhivskim snimkama kao da su i one snimane u studiju, a ne već unaprijed nasnimljene prije 50+ godina, a scenaristi su sjajno uklopili dijaloge i razvoj napetosti u kontekst arhivskih materijala.

Ovo potonje nešto je što se rijetko viđa na filmovima (arhivske snimke nisu rijetkost, ali one su uglavnom narativno izdvojene i služe kao dopuna priči, ili su pak tehnički obrađene, tako da to nije isto) i čini nam se da je film upravo zato dobio ovu zasluženu nominaciju, jer se scenarij po mnogočemu ističe u odnosu ne samo na konkurenciju, već i na novinarske filmove općenito.

Moralno sivilo

Prije zaključka, kratko bismo se osvrnuli i na likove, iako su oni podređeni samom scenariju, međutim su istovremeno i posljedica samog scenarija. Svi likovi u priči – a ansambl je stvarno sjajan – profitiraju od ovakvog scenarija, jer osim što je priča organski spojena s činjenicama, likovi su također dio te organske cjeline, u sklopu koje djeluju prirodno i uvjerljivo.

Peter Sarsgaard dao nam je jednu od najboljih uloga u svojoj karijeri, a posebno se istaknula i njemačka glumica Leonie Benesch, koju smo mogli gledati u sjajnom njemačkom filmu Zbornica, koji je bio jedan od kandidata za Oscara za najbolji međunarodni film.

Međutim, iako je film politički nabijen i prezentiran iz američke perspektive, Fehlbaum se nije libio kritizirati Amerikance te ih prikazati kao lešinare koji su se – radi dobrih brojki i osobnih beneficija zbog dobro odrađenog posla – okoristili situacijom. Tu film vješto balansira između moralnih dilema likova i profesionalne potrebe za dobrom pričom, što je – vjerujemo – često prisutna dilema u novinarskim krugovima.

Takav je postupak kako neočekivan tako i rijedak u ovakvim filmovima, s obzirom na to da su novinari uglavnom prikazivani kao junaci među ljudima. Njihovi su privatni životi često neuredni, ali njihova profesionalna etika te podređenost idealiziranoj ideji dobre priče koja će istovremeno zadovoljiti javnost i raskrinkati neki oblik zla, uglavnom ih čini likovima s kojima se možemo poistovjetiti i od kojih možemo nešto naučiti. Ovdje takvih likova nema. Barem ne u krupnom planu.

Natruhe humanosti povremeno su – više ili manje – prisutne kod svih likova i to je nerijetko izvor dilema i dramskih sukoba u filmu, međutim svi među njima primarno željni nekakve slave, veće ili manje, tako da ih to čini vrlo sivima u moralnom smislu, a što je film istaknuo u nekoliko navrata, naročito kada bi riječ bila o aktivnim slučajevima.

Peti rujan jedan je od najboljih filmova 2024. godine

Zaključno možemo samo reći kako je Peti rujan doista sjajan film. Ne postoji nikakva zamjerka koju bismo mogli istaknuti u filmskom smislu – čak je i montaža, koju nismo ranije spomenuli, izvrsna – a političke pizdarije, da prostite, ovdje nas ne zanimaju. To ćemo prepustiti Amerima, oni su ionako puno bolju u tome; nas je zanimao sam film.

Peti rujan nije propagandni komad niti film koji pokušava progurati neku agentu. To je jedan izrazito originalan i neobično dobar pristup poznatoj priči koji je uspio, snagom scenarija, hrabrošću redatelja i kvalitetom glumačkih interpretacija, postati zanimljiv i napet novinarski triler koji nam je pokazao drugu, dosad nepoznatu stranu jedne od najvećih tragedija moderne povijesti i to tako da se ne libi prikazati slojevitost moralnih dilema s kojima su se likovi suočavali. I zato je tako j**eno dobar!

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora