Dean Sinovčić: Moji susreti s Harveyjem Weinsteinom

Povodom premijere filma Ona je rekla razgovarali smo s filmskim kritičarem i kolumnistom Deanom Sinovčićem koji već dva desetljeća piše filmske kritike, ali i društvene kronike s filmskih festivala. Sinovčić nam je otkrio kako su izgledali njegovi susreti s ozloglašenim hollywoodskim producentom, ali i smatra li ima li u Hrvatskoj sličnih slučajeva.

Dean Sinovčić već dva desetljeća piše o filmovima i izvještava s filmskih festivala, o čijim partijima namjerava napisati i knjigu. Intervjuirao je i družio se s brojnim filmskim zvijezdama – Tom Cruise, Johnny Depp, Beyonce, Eva Mendes, George Clooney, Cathrine Zita -Jones samo su neki od njih. Tko je od njih simpatičan, a tko nije ostavio baš dobar dojam saznajemo u intervjuu s ovim poznatim hrvatskim novinarom i filmskim kritičarom. Zašto mi je nakon partija u Cannesu Zagreb bio mjesecima dosadan, te ima li u Hrvatskoj slučajeva poput Weinsteinovih razgovaramo u intervjuu koji slijedi.

Posjetili ste brojne filmske festivale (Berlin, Cannes…) i pomno izvještavali o filmovima i glumcima, donosili intervjue… Ipak, zanima nas o čemu niste pisali, a mogli ste? Što se nalazi iza kulisa filmskih platna?

U pravilu, pisao sam o većini toga, ali nešto sam ostavio za knjigu koju ću napisati i koja će prikazati što se dešava iza kulisa najvećih filmskih festivala, prvenstveno onog u Cannesu kojeg je Quentin Tarantino nazvao „Svjetskim prvenstvomn u filmovima“. Nisam pisao o bahatom ponašanju nekih zvijezda. Iznimka je bio slučaj iz New Yorka kada sam prilikom premijere filma Chicago intervjuirao Catherinu Zeta-Jones. Pred početak intervjua engleski kolega mi je rekao može intervjuirati glumačku postavu filma Chicago ali ne i Catherinu Zetu-Jones jer ona ne daje intervjue za engleske medije. Tijekom mog intervjua počela je kritizirati engleske medije pa je na pitanje „Je li to razlog zašto vas engleski kolega ne smije intervjuirati“ odgovorila kako pojma nema o čemu pričam. Na insistiranje zašto je onda engleski kolega morao napustiti sobu za intervjue prilikom njenog ulaska odgovorila je „Možda je dobio proljev“. E, tu priču sam detaljno objavio u Nacionalu. Na sreću, takvih je primjera bilo malo.

Na fotografijama ste s mnogim zvijezdama kao što su Tom Cruise, Johnny Depp, Beyonce, Eva Mendes ili George Clooney? Koja vas je zvijezda najviše impresionirala?

Nisam baš osoba koja se može tako lako impresionirati, glumci i glumice mogu me impresionirati svojom inteligencijom, a upravo ovih pet glumaca koje ste naveli spada u tu skupinu. Cruise ne daje intervjue ali je vrlo pristupačan, popričati će sa svakim tko mu priđe. Depp daje intervjue, vrlo je opušten u neformalnim situacijama. Beyonce je zaslužna za jednu od luđih anegdota.

Radili smo intervju u Cannesu za film Dreamgirls i bio sam upozoren, kao i ostali novinari, da se ne smijem fotografirati s njom. Rekla mi je da sam joj ja posljednji novinar s kojim tog dana razgovaram pa sam rekao – ništa me ne košta da je na kraju ipak pitam za fotografiranje. I bi tako, ona kaže „naravno“ i ja dam fotoaparat njemačkom kolegi koji se tamo našao. U tom trenutku skoči Matt Moss, tada publicist kompanije Universal, i kaže „Deane, što radiš, znaš da to nije dopušteno, nema fotgrafiranja“. Ja mu kažem „ok, ne vrišti, sve je u redu“ i uzimam natrag fotoaparat. Na to me Beyonce uhvati za ruku i kaže „Što radiš?“ „Pa vidiš da mi ne dopušta fotkanje s tobom“, odgovorim joj. Na to ona ‘ladno kaže „Ako sam ja rekla da ćemo se fotkati, onda ćemo se fotkati. Meni nitko ne govori što ću raditi. Vrati kolegi fotoaparat pa ćemo se slikati“. Ja sam zašutio, vratio fotoaparat kolegi i tako je nastala naša fotografija. Uto drugi publicist viče „što to radite“ na što mu Matt Moss kaže „Ne mogu ja tu ništa, ona je to htjela“.

S Evom Mendes pamtim naš prvi intervju za film Hitch, njena agentica je rekla „držite se teme filma“. Kako je tema filma muško-ženski odnosi tako sam je ja postavljao pitanja o njenom odnosu s muškarcima. Ona je iskreno pričala o tome kako je ona podrijetlom Kubanka i kako ona zavodi muškarce jer u suprotnom ne bio našla frajera. To je bilo, naravno, prije Ryana Goslinga. Intervju je bio bomba.

Za kraj, Clooney je kralj, pet puta sam ga intervjuirao. Nema zabranjenih pitanja, na sva je odgovoarao, čak i kada sam ga pitao za skandal s filmskog festivala u Berlinu kada je napao novinara koji je rekao da nije bilo potrebe snimati remake filma Solaris te pitao redatelja Stevena Soderbergha što mu je to trebalo.

Tko vam je ostavio loš dojam? Zašto?

Osim Catherine Zete-Jones, pamtim intervjue za film The Private Lives of Pippa Lee, Robin Wright i Keanu Reeves me čekaju u berlinskom hotelu. Bio sam sumnjičav jer se u to vrijeme Robin Wright razvodila od Seana Penna, nažalost, moje sumnje su bile opravdane. Prvo mi je publicistkinja rekla da ću intervjuirati njih dvoje zajedno a ne odvojeno. OK, dogovor nije tako glasio, ali nek’ vam bude. Iz pristojnosti, počinjem s pitanjima koje upućujem njoj. Ona ne odgovara, mrzovoljna je, ne znam što da radim.

Okrećem se prema Keanu Reevesu, on je uobičajeno divan, odgovara, da bi mu u jednom trenutku Robin Wright rekla „Zašto mu uopće odgovaraš na pitanja?“. On u šoku, ja u šoku. Nekako smo intervju priveli kraju, nikada ga nisam objavio, bilo je neupotrebljivo.

Osim nje, mrzovoljna je bila i Natascha McElhone koju sam 2002. intervjuirao za spomenuti film Solaris. U to vrijeme je bila trudna pa su mi kolegice objašnjavale da ne moram biti iznenađen njenim povremeno nekontroliranim ponašanjem.

Često slušamo o ludim, glamuroznim festivalskim partijima. Jesu li oni samo mit?

Nisu mit, s time da treba razlučiti vrijeme prije 2009. i poslije 2009. godine. Zbog ekonomske krize koja je zadesila svijet 2009. godine počelo se štedjeti na partyjima. I dalje je to glamurozno ali ne kao nekada. A nekada je to bila Sodoma i Gomora, raskalašenost na sve strane, vrhunski DJ-i, David Guetta je na početku svoje karijere često radio na partyjima u Cannesu, često su nastupali poznati bendovi poput Duran Durana, Soft Cella, pokojnog B.B. Kinga, Kanye Westa itd, pića i klope u izobilju, nakon 11 dana Cannesa vratio bih se u Zagreb i mjesec dana ne bi izlazio jer mi je sve bilo dosadno.
K tome, do 2001. u Cannesu se tijekom festivala održavao trodnevni porno festival pod nazivom Hot d’Or kada je porno elita dolazila na Azurnu obalu. I oni su organizirali partyje, e to je tek bilo ludo.

Koji je najluđi filmski party na kojem ste bili?

Teško pitanje, ali moj favorit je party iz 2000. godine za film „O Brother, Where Art Thou?“ braće Coen s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi. Organizatori su zakupili velebnu vilu nekog arapskog princa koja se nalazi u brdima iznad Cannesa. U pravilu, na tim partyjima postoji VIP odjeljak za najslavnije glumce. Međutim, na tom partyju nije bilo VIP odjeljka jer su velika većina uzvanika bile VIP osobe. U jednom trenutku spustim se na travnjak pored bazena i vidim Clooneya, njegovog agenta, i red dugačak 50 metara u kojem stoje žene koje se samo žele rukovati s Clooneyem. I on se strpljivo rukovao sa svakom od njih. Bio sam s prijateljicom koja je radila u Hollywoodu i koja mi je rekla „Hej, poznajem njegovog agenta, hoćeš da te preko reda uvedem do Clooneya?“. Kažem joj kako nema potrebe jer sutradan imam intervju s Clooneyem. Međutim, ona inzistira i eto mene kod Clooneya, kažem mu da se blesavo osjećam jer ćemo se sutra opet susresti. On se smije, kaže, „ma baš te briga“. Na to ja vadim fotoaparat i kažem „pa daj da se barem fotkamo“ i on kaže „Nema problema“. Party je već bio poodmakao pa malo na toj fotki ne sličim na sebe.

Za koji party se nadate da se više neće ponoviti? Zašto?

Nema takvog partyja.

Što ste sve radili kako bi nepozvani ušli na neku ekskluzivnu zabavu?

U Cannesu je ulaznica za party čisti luksuz, prije četiri godine saznalo se da se za velike partyje pozivnice prodaju za tisuću i više eura, pozivnica za party često je bitnija od pozivnice za premijeru filma. Ako ne bi dobio pozivnicu za party onda bi je falsificirao. Naime, dugo godina je na festival u Cannesu sa mnom putovao moj prijatelj Robert Zadravec – Beli. On se kužio u gramaturu papira, tisak i sve ostalo, pronašao je u Cannesu vrhunsku fotokopiraonu, sprijateljio se obitelji koja ju je vodila i – voila! Evo nas na svakom partyju, Nikada, ali nikada nitko na ulazu nije posumnjao da je naša pozivnica falsificirana. No, tu praksu sam okončao
prije 15 godina, nakon toga počeo sam gotovo uvijek dobivati pozivnice za partyje koje želim posjetiti.

Jeste li ikada bili na partijima koji plešu na tankim linijama između ilegalnog i legalnog?

Na partyjima u Cannesu nestaje granica između legalnog i ilegalnog, bilo da govorimo o seksu, prostituciji ili drogama.

U intervjuu u HRT-ovoj emisiji Kultura s nogu komentirali ste kako ste se u “Cannesu već 25 godina” “nagledali djevojaka koje će učiniti sve da uđu u krevet i Harveyju Weinsteinu i mnogim drugima.” Naravno, time niste opravdavali Weinsteina, međutim zanima me kako danas, nakon što je toliko toga o njemu otkriveno gledate na taj skandal?

Da, kasnije sam čuo da su mnogi bili skandalizirani mojim izjavama, vjerojatno oni koji su Cannes vidjeli samo na razglednici. Evo vam jedan primjer s mojim prijateljem Belim u glavnoj ulozi, skratit ću priču maksimalno. Upoznao je djevojku na partyju, na kraju partyja odlazimo u apartman, evo i nje s nama. Pitam Belog „što se zbiva?“ a on kaže „sve je bilo u redu dok joj nisam dao vizitku, do tada smo normalno pričali. Od tada se ne odvaja od mene“.

U prvom trenutku ništa mi nije bilo jasno a onda mi se upalila lampica. Beli ima svoju firmu i vizitku na kojoj uz njegovo ime piše „direktor“. Ta je djevojka pomislila da je on „director“ odnosno „redatelj“ i odmah se počela bacati na njega. Kažem mu, „morat ćeš joj objasniti da nisi redatelj već direktor firme“. I bi tako, on joj je objasnio, ona je odmah odustala od odlaska u naš apartman. Dakle, ako su wanna be glumice htjele spavati s Belim, direktorom iz Hrvatske za koga nikada nisu čule, što se onda događalo kada su upoznale Harveya Weinsteina? A Weinstein je to obilato koristio.

Vrlo brzo, Weinstein je odlučio koristiti svoju poziciju i to, ako neće milom, onda silom odnosno seksualnim napastovanjem i silovanjem. Priče silovanih djevojaka u grozne, kao i način na koji je kupovao njihovu šutnju, bilo novcem bilo prijetnjama. Nema sumnje da je dugogodišnja kazna zatvora bila primjerena, a očekuje se i njezino povećanja s obzirom da mu se sada sudi u Los Angelesu. Svi ti događaji u posljednjih su pet godina mnogo toga, ali ne i dovoljno, promijenili. Malih Weinsteina ima na sve strane, ovaj mjesec zbog silovanja je proglašen krivim Paul Haggis, dvostruki osvajač Oscara, koji je operirao na sličan način kao i Weinstein.

Jeste li upoznali Harveya Weinsteina? Ako jeste, kakav je dojam ostavio na vas?

Harveya Weinsteina susretao sam najčešće u Cannesu u drugoj polovici devedesetih i prvoj polovici dvijetisućitih, ali i kasnije. U to vrijeme on je bio vlasnik kompanije Miramax, a hrvatski partner bila je kompanija UCD. Dečki iz UCD-a predstavljali su me (lažno) kao njihovog šefa marketinga pa smo zajedno tulumarili i išli na svečane ručkove koje je organizirao Weinstein. U to vrijeme zvali su ga „Biggest shark in Hollywood“. Intervjuirao sam mnoge redatelje čije je filmove Weinstein producirao i koji su ga gledali kao Boga. Ali iza osobe koji je fenomenalno znao kako plasirati filmove i osvojiti brojne filmske nagrade i koji je otkrio, primjerice, Quentina Tarantina (Pakleni šund nitko nije htio financirati, a onda se pojavio Weinstein), krio se psihopat. Osobni dojam? Na prvi pogled debeo, masan, lošeg tena, teško se kretao, ali „don’t judge the book by the cover“. Uvijek nasmijan, pravi filmski špekulant koji je spreman prevariti vas, a da toga niste svjesni.

Nakon što su novinarke New York Timesa Jodi Kantor i Megan Twohey objavile priču o seksulanim uznemiravanjima koje je počinio Harvey Weinstein, bilo je onih koji su komentirali kako su svi oduvijek sve znali, ali su šutjeli o tome. Mislite li da je to točno? Zašto se, prema vašem mišljenju, o tome toliko dugo nije pričalo?

To je istina, znalo se, pročitajte knjigu „Down and Dirty Pictures: Miramax, Sundance, and the Rise of Independent Film“ koju je 2004. napisao Peter Biskind. Tamo ćete naći modus operandi Harveya Weinsteina koji, kada je čuo da Biskind sprema knjigu u kojoj će se i njime baviti, ponudio mu je da napiše neki scenarij a onda će on producirati taj film. Dakle, novinare je kupovao. Glumci i glumice su ga se bojali, od stotinjak žena iz filmskog svijeta koje su ga javno optužile velika većina rekla je da su dugo godina šutjele jer su se bojale da će im, ako progovore, uništiti karijeru. Tolika je bila moć Harveya Weinsteina. Prije četiri godine sam u Nacionalu objavio intervju s kolegicom, ruskom filmskom novinarkom Katyom Mtsitouridze, koju je Weinstein također pokušao odvesti u svoju sobu tijekom filmskog festivala u Veneciji ali je ona odbila tu ponudu.

Mislite li da u Hrvatskoj postoji (ili je postojao) netko sličan Weinsteinu? Bilo u filmskom, novinarskog ili poslovnom svijetu…

Naravno, problem je u tome što je to teško dokazati, sve dok neka od žrtvi javno ne progovori. A u državi Hrvatskoj već smo čuli kako su žene krive što su bile silovane jer su nosile minice i time isprovocirale silovatelja. Pa kako onda da neka od njih javno progovori?

Je li važno to što postoji film Ona je rekla? Što mislite koliko će film utjecati na okolinu?

Filmovi se više gledaju no što se knjige čitaju. Iako je knjiga „Ona je rekla“ objavljena u hrvatskom prijevodu, daleko više ljudi će vidjeti film no što će pričitati knjigu. A taj film, kao i knjiga, opisuje kako je Weinstein funkcionirao, kako i koliko su ga se bojali ne samo ljudi iz Hollywooda već i šire, ipak je Weinstein uplaćivao ogromne iznose demokratskim kandidatima prilikom predsjedničkih kampanja.

Svako osvješčivanje je bitno, svaki film koji će gledateljima otvoriti oči je bitan, ovaj film ne služi zabavi publike već njihovoj edukaciji.

O autoru