Goran Marković: Psihička bolest može zakačiti bilo koga

U drami Sigurno mjesto, hvaljenom filmu redatelja Jurja Lerotića o obiteljskoj tragediji, splitski glumac Goran Marković ostvario je dojmljivu ulogu. Za Kinofilm u razgovoru otkriva kako se pripremao, zašto mu ništa nije bilo teško i kako nakon projekcija svi gledatelji žele podijeliti svoje iskustvo.

Obiteljska drama Sigurno mjesto najveće je ovogodišnje hrvatsko filmsko iznenađenje. Tri nagrade na prestižnom Filmskom festivalu u Locarnu. Srca Sarajeva za najbolji film i najboljeg glumca na Sarajevo Film Festivalu. Posebno priznanje na Zagreb Film Festivalu. Film redatelja Jurja Lerotića zadivi svugdje gdje se pojavi.

No, od nagrada puno bitnije su emocije. Sigurno mjesto nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Emotivna priča o tome kako pokušaj samoubojstva utječe na cijelu obitelj nastale je prema redateljevom osobnom iskustvu. Lerotić ujedno i glumi “zdravog” brata, dok se ulozi “labilnoga” brata našao splitski glumac Goran Marković.

Redoviti posjetitelji splitskoga HNK dobro su upoznati s likom i djelom Gorana Markovića. Član je tamošnjeg ansambla već dvanaest godina, tijekom kojih je imao niz zapaženih uloga. Filmski gledatelji zapazili su ga 2015. u Zvizdanu Dalibora Matanića. Sa zagrebačkim redateljem ostvario je plodonosnu suradnju i u televizijskim projektima Novine, Područje bez signala i Šutnja.

Lik Damira u Sigurnom mjestu ipak je dosad najupečatljivija u njegovoj filmskoj karijeri. Igrajući osobu na rubu života, Marković je ostvario djelo koje se doista pamti.

Koliko je teško bilo snimiti film o tragičnoj sudbini čovjeka kojeg ste dobro poznavali?

A ne znam više. Svaki film je teško snimiti. Svaki posao je težak ako ga želiš napraviti dobro. A navedena činjenica s jedne strane otežava, a s druge strane olakšava stvari. Odnosno,  zbog njih ne razmišljaš je li ti teško ili ne. Samo radiš što treba i koliko treba. 

Je li istina da vam je redatelj Juraj Lerotić na početku rekao da zapravo nema ulogu za vas?

Da. Rekao mi je da na obostranu žalost misli da nećemo surađivati. Mislim da je glavni razlog bio što sam mu izgledao “zdravo”, odnosno nisam izgledao kao netko tko može imati neki problem. Prihvatio sam to, ali i rekao da ne moram nužno glumiti u filmu. Htio sam pomoći i  sudjelovati bilo kako, u castingu/produkciji ili samo da jednostavno dam ruke nositi stvari na setu. On je to primio na znanje i kad je bio u fazi castinga odlučio je, eto, i sa mnom malo probati. Jer je temeljit i ništa ne prepušta slučaju. Uslijedila je godina dana castinga i intenzivnih probi, nakon koje mi je rekao da bi ulogu Damira povjerio meni, a da bi Bruna igrao on.  Brzo se uvjerio da bih ipak mogao te probleme točno odigrati, a to što nisam izgledao “zdravo”, za ulogu i film nije bilo loše, jer se poklapalo s idejom da psihička bolest može zakačiti bilo koga. 

Jeste li se iznenadili kada je kazao da će igrati jednu od glavnih uloga, iako ranije nije nikada glumio?

Nisam previše. Dok smo probavali sami, uvijek je radio Bruna. Iako je bio fokusiran na mene, vidio sam da to jako dobro radi. Razmišljao je i plasirao replike kao iskusan glumac. Dok je to radio sa mnom u sceni, osjećao sam to samo intuitivno. Ali kad sam ga vidio kako radi s drugim glumcima i kako razmišlja o toj ulozi starijeg brata, shvatio sam da na taj način tog lika može napraviti samo on. Tako da kada mi je rekao da misli igrati Bruna i kada me je pitao mislim li da on to može, nisam sumnjao. Rekao sam mu samo da će trebati još raditi i probavati jer kada dođe na set, gdje će još morati režirati, stvari mu neće biti jednostavne, ali dobro se pripremiti za njega nije nikakav problem, inače ovaj film ne bi bio to što je. 

Koliki je bio izazov igrati lik koji je cijeli film izrazito pasivan?

Ne bih rekao da je pasivan. Možda vam tako izgleda na vanka, ali u njemu se konstantno nešto zbiva. Previše toga. Tako da sam imao pune ruke posla i izazova nije nedostajalo. 

Koju vam je scenu bilo najteže snimiti?

Teško je reći. Nikad zapravo nisam razmišljao o tome koliko mi je nešto teško. Kažem, radiš što treba i koliko treba kada je ovako nešto u pitanju. Ako baš moram nešto reći, rekao bih da nije bilo jednostavno držati to Damirovo stanje od početka do kraja snimanja i izazov je bio napraviti razvoj tog stanja, tj. bolesti, prema kraju. 

Što ste pomislili kada ste prvi put pogledali film?

Pomislio sam: “To je to!“ Sve ono što sam zamišljao da će film biti, bio je. Nikada mi se to nije tako dogodilo – da su se moje pretpostavke i moja priželjkivanja tako poklopila sa završenim filmom. Kao glumcu dosta toga je nakon što završiš snimanje izvan tvojih ruku, tako da je to poklapanje bilo ravno malom čudu, a i potvrda da smo svi razmišljali na istim frekvencijama. 

Koliko se razlikuju reakcije na film nakon projekcije u Locarnu od onih nakon projekcije u Zagrebu?

Po smijehu. U Zagrebu su se ljudi puno više smijali kroz cijeli film. Vjerojatno zato što su im priča i sustav bliži. Prepoznavanje je snažnije. Nije da u Locarnu nisu sve prepoznali. Zbog toga smo između ostaloga i dobili nagrade, priča je dosta univerzalna, ali bili su dosta suzdržaniji kad je humor bio u pitanju. U Zagrebu su ljudi doslovno u istoj sceni plakali i smijali se. To je isto nešto na što čovjek bude ponosan. 

O čemu su gledatelji nakon projekcija najviše htjeli pričati s vama?

Htjeli su podijeliti svoja iskustva. Shvatiš kako mnogo ljudi ima sličnih priča u svojoj obitelji i u svojoj blizini. Ljudi su pričali o svom bratu, sestri, majci, ocu i prijatelju koji su psihički oboljeli. Čak su neki i o sebi razgovarali. Toga ima puno više nego se o tome priča, a film je očito dobra polazišna točka. 

Što očekujete od splitske premijere?

Bilo bi lijepo kad bi ljudi također prepoznali humor, bol i ljepotu koja sve to povezuje. Nije da očekujem da će se to desiti, nekako sad već jednostavno znam da hoće. 

Jeste li u istraživanju uloge malo više „kopali“ po tome što čovjeka natjera da odluči otići s ovoga svijeta?

Da nisam, polovično bih odradio posao. Ima tu dosta toga. Muke, boli, straha, krivnje… Previše. Svijest o tome da je to nešto iracionalno može i postojati, ali je toliko opipljivo i snažno da čovjek samo hoće da to prestane. 

Kao glumac morate razumjeti svoj lik, shvaćati zašto je nešto napravio. Jednom kada tako „uđete“ u lik, koliko vam je teško napustiti ga nakon snimanja? 

Svakako zahtijeva određeni trud kojeg čovjek treba uložiti. Nije to ništa strašno jer nije da nisam svjestan da to nije zapravo, da je samo film, ali tijelo toga nije svjesno. Ono prolazi kroz sve te situacije kao da je zapravo i to po više puta, iz ponavljanja u ponavljanje. Tu činjenicu mi je osvijestio Alan Rickman kada sam gledao neki intervju s njim. Kad si to osvijestim, već je lakše krenuti u djelovanje. Napravim si neki raspored, jer struktura je bitna, i krenem. Malo vježbam, sviram gitaru, šetam, slušam glazbu, a ponekad odmah uskačem u neku drugu ulogu. Uglavnom sam zadovoljan što imam priliku raditi to što radim. Privilegij je to. 

Sigurno mjesto u hrvatska kina dolazi 3. studenog

O autoru