Nenad Polimac: “Nekada su snimani bolji filmovi”

“Davno mi je psiholog rekao da sam za analizu, a ne stvaranje”, govori Nenad Polimac, jedan od najpoznatiih hrvatskih filmskih kritičara te otkriva kako se zaljubio u sedmu umjetnost, koje je filmove najviše puta pogledao, zašto danas više ne čita tuđe kritike i kako mu je od svih stranih kritičara puno bitniji uvijek bio Tomislav Gotovac.

Sjećate li se prve filmske kritike koju ste objavili?
Kako da ne. Bila je to kritika špageti vesterna Plaćenik Sergija Corbuccija. Ponovno sam se sjetio toga filma kada sam gledao Bilo jednom u Hollywoodu Quentina Tarantina. Tamo u jednoj sceni Margot Robbie, koja glumi Sharon Tate, odlazi u kino i tamo je veliki plakat Plaćenika. Malo mi je to bilo sumnjivo. Radnja filma se događa 1969. i bilo mi je neobično da se već tada prikazivao. Onda sam pretražio arhive i saznao da je film, inače snimljen 1968. u SAD-u prikazivan 1970. Dakle lako moguće da su ga godinu dana ranije već naveliko najavljivali. Svoj sam tekst napisao 1972., kada je došao u naša kina. Objavio sam ga u Omladinskom tjedniku, koji mi je bio prava škola pisanja. Isprva mi je bila muka napisati i karticu i pol, a poslije bih napisao pet, šest, sedam kartica bez ikakvog problema.

Kako ste se zarazili ljubavlju prema filmu?
U kino sam počeo ići sa šest godina. I nisam prestao. Doduše, bilo je to jedno razdoblje u kasnijim tinejdžerskim godinama kada sam dobio televizor. Televizija je bila moja droga. Bilo je tu puno filmova koji nisu igrali u našim kinima. Stvarno odličan izbor. Krajem šezdesetih me je to pustilo, a upao sam u društvo s Denisom Kuljišem i Srećkom Jurdanom. Oni su bili moji najbolji prijatelji. Stalno smo razgovarali o filmu. Dolaskom 1971. većina je redakcija ostala bez pola novinara i otvorio se golemi prostor. Prvo sam pisao neke omladinske teme, što me nije nimalo interesiralo, ali kada sam počeo s filmskim temama vidio sam da sam na svojem terenu.

Koja vam je bila najdraža kinodvorana?
Nisam je imao. Živio sam u centru Zagreba i sve mi je bilo blizu. Kino Balkan mi je bilo na pet, a kino Zagreb na šest minuta hoda. Kino Lika samo par koraka dalje. Bila mi je dobra i Kozara, jer su tamo igrale dobre reprize vesterna i pustolovnih filmova. Neprežaljeno je ostalo kino Moše Pijade, koje je u jednom trenutku bilo najbitnije u gradu. A Zagreb je, za razliku od danas, tada bio super. Danas mi se digne kosa na glavi kada mi netko kaže da idem u kino.  Radije probam dobiti neki screener, na neki način pogledati film kod kuće. Ovo u multipleksima, to je…

Bezličnost multipleksa

Što vas najviše smeta u multipleksima?
Bezličnost. Sve je isto. Jedino što mi se sviđa je IMAX. To je kino po svjetskim standardima. Ali on je daleko od mene, na drugoj strani grada.

Osjećate li nostalgiju prema vremenu kada filmovi nisu bili toliko lako dostupni?
To je sve išlo u fazama. Početkom osamdesetih je došao VHS. Odjednom gomila tih filmova koje nismo mogli gledati, poput Kubricka, postala je dostupna. Već tada smo imali neku neograničenu slobodu. Doduše, ja sam tu slobodu osjetio i malo ranije, u drugoj polovici sedamdesetih, kada sam dobio honorarni posao u filmskoj redakciji Televizije Zagreb. Odlučivali smo koji će filmovi biti na programu, a birali smo ih po sistemu što bi željeli, a još nismo gledali. Cijela je Jugoslavija morala trpjeti naše želje. Doduše, nismo imali loš ukus. Izvrtjeli smo cijeloga Fullera, Nicholasa Raya, Ozua…

U dugogodišnjoj karijeri koji vam je bio najstresniji posao?
Nije bilo jednostavno biti savjetnik za repertoar u Kinematografima. Borili smo se s petnaestak konkurenata. Sistem je bio takav da si morao rezervirati film koji te zanima, a koji još nije snimljen. Koji možda ni neće biti snimljen. Svatko je imao listu s ograničenim brojem mjesta na koji si mogao staviti bilo koji naslov, jedini je uvjet bio da se on barem jednom spomenuo u stranim novinama. Ako si bio sretan i spretan, onda si dobro funkcionirao. U Kinematografe sam došao kada su kao distributeri bili u komi. Za neke tri godine postali smo najjača distribucijska kuća u Jugoslaviji.

Kako ste u vrijeme bez interneta otkrivali nove naslove?
Svako jutro bih u 7 sati bio u pošti. Bili smo preplaćeni na Variety, Hollywood Reporter, Screen International, Le Film Français, neki ruski magazin… Čak bih u francuskim novinama pronašao neki podatak kojeg nije bilo u Varietyju. I tu sam se naučio da ništa nije takvo da ti ne bi moglo ponuditi neku informaciju. Svaki dan od 7 do 11 sam listao filmske novine.

Bolji filmovi iz prošlosti

Što vam je najvažnije kada pišete filmsku kritiku?
Najvažniji je prvi dojam. Je li te film uhvatio ili nije. Drugo gledanje je provjera – je li to zbilja tako kako mi se činilo prvi put. Smatram da je moje najbolje razdoblje bilo u Nacionalu. Imao sam cijelu stranicu na raspolaganju i mogao sam pisati što sam htio. O situaciji u kinematografiji, prave kritike… Svaki film bih pogledao dva ili tri puta kako bih uhvatio i one najsitnije detalje.

U današnjoj hiperprodukciji, stignete li i dalje film gledati tri puta?
Ne, ali, iskreno, ni ne vidim previše filmova koje bih volio pogledati više puta. Zadnji takav film je bio Bilo jednom u Hollywoodu Quentina Tarantina. I to ne toliko zbog uživanja koliko zato što u tom filmu ima puno stvari koje čovjek treba pogledati. Ugodno sam se iznenadio knjigom koju je objavio kao nadopunu filmu. Tamo je sjajno razvio sve priče. Ni film ni knjiga samostalno nisu savršeni, ali zajedno čine fenomenalnu cjelinu.

Mislite li da su ranije snimani bolji filmovi?
Apsolutno. Doduše, svako razdoblje ima neke svoje vrline. Stari Hollywood je imao odličan sustav gdje su redatelji bili na ugovoru. Taj sistem holivudskog najamnika redatelju je davao popriličnu slobodu. Kada pročitate kako je Hawks dobio neki projekt, a onda bi ga mijenjao da ga prilagodi svojem stilu i svjetonazoru. To je bila golema sloboda. Iz kaosa šezdesetih rodio se novi Hollywood, gdje se prvi put probio autorski film. Nije to trajalo dugo, možda desetak godina, ali je izuzetno važno razdoblje.

Koliko obraćate pažnju na kritike svojih kritika?
Ne baš puno. Nekako pustim da sve to prođe. Najviše tjeram sam sebe. Ne volim se ponavljati. Kada nakon nekog vremena opet pišem o sličnim stvarima, pokušam ih sagledati iz drugačijeg ugla.

Kojim ste se kritičarima divili u mladosti, a koje cijenite danas?
Između 19. i 25. godine sam stvarno dosta čitao strane kritike. Jako sam volio beogradske Filmske sveske, gdje su znali objavljivati ozbiljne eseje stranih kritičara. Tamo sam prvi put pročitao eseje Andréa Bazina. No, moram reći da kada sam počeo raditi na televiziji i počeo gledati sve te filmove, ti mi tekstovi više nisu bili toliko zanimljivi. Što ću čitati o Ozu kada je očito kako režira? Od kritičara sam jako volio Andrewa Sarrisa, bez obzira na to što je u svojoj knjizi American Cinema ponizio neke redatelje koji su odlični. Ipak važniji od svih stranih kritičara bio mi je Tomislav Gotovac. Imao je to jedno gledanje na film koje je i na svjetskoj razini bilo posebno. Jako je dobro znao procijeniti što je periferno, a što bitno. Imao je taj instinkt. Važno je da je imao i taj drugačiji pristup filmu od mene, jer je još od svoje devetnaeste godine režirao filmove u svojoj glavi, a kasnije i u stvarnosti. Današnja kritika me uglavnom ne zanima. Počnem ih čitati, ali sve je jednako. Zadnji kritičari koji su mi nešto značili su J. Hoberman, dok je pisao u Village Voiceu, i David Kehr, koji je sjajno pisao o DVD izdanjima u The New York Timesu. Da ga ne zaboravim, tu je Leonard Maltin. On je malo komercijalni, ali njegov izbor je znao biti iznenađujuće dobar. Uvijek bi stavio neki film koji većina nas ne bi znala, a tek kasnije bi svi shvatili njegovu veličinu I, naravno, tu je Roger Ebert.

Analiza, a ne stvaranje

Koliko često vam se dogodi da nakon pet ili deset godina opet pogledate film i promijenite mišljenje o njemu?
Jako često. Ne treba tu puno vremena. Ako film pogledam danas, pa opet za tjedan dana, to više nije isti film. Jako su važni i uvjeti u kojima gledate film. Sve oko vas utječe na dojam o filmu. Tri filma koja sam najviše puta pogledao su Antonionijeva Avantura, Peckinpahova Divlja horda i Hitchcockova Vrtoglavica. Kad njih pogledate s nekom pauzom od 2-3 mjeseca, uvijek otkrijete nešto novo.

Koji se redatelj najviše naljutio na vašu kritiku?
Redatelji se baš izravno ne javljaju. Ili se ne obaziru ili nađu nekoga tko će govoriti u njihovo ime.  Govorimo, naravno, o našim redateljima. Strani ni ne znaju za moje kritike. Recimo, nakon kritike Okupacije u 26 slika, Zafranović se uopće nije javio. No, zato je njegova bulumenta bila izuzetno glasna.

Jeste li ikada imali poželjeli režirati film?
Ne, nikada. Pri kraju srednje smo imali profesionalnu orijentaciju kako bi otkrili što nam odgovara. I psiholog mi je na osnovu mojih odgovora, a trajalo je to nekoliko dana, rekao: „Vi ste za analizu, a ne za stvaranje“. To sam dobro zapamtio i toga sam se cijeli život držao.

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora