Chuckov život ekranizacija je istoimene novele Stephena Kinga za koju se pobrinuo Mike Flanagan. Ovo je film koji inspirira i koji izaziva iskrene emocije. Njegova snaga nije u zapletu, već u načinu na koji nas poziva da zastanemo. Možemo reći da je on i nastavak dijaloga koji redatelj i slavni pisac vode već godinama. Odličnu glumačku izvedbu pružio je Tom Hiddleston.
Film Chuckov život (The Life of Chuck, 2025.) temelji se na istoimenoj noveli Stephena Kinga, podijeljenoj u tri dijela, objavljenoj 2020. godine u zbirci If It Bleeds. Uz priču o Chucku zbirka sadrži još tri novele – Mr. Harrigan’s Phone, If It Bleeds i War. King je u ovoj zbirci odstupio od klasičnog horora, nudeći introspektivne priče koje istražuju smrtnost, sjećanje i unutarnje svjetove.
Tri čina, ispričana unatrag
Sama zbirka If It Bleeds naišla je na pozitivne kritike, s naglaskom na Kingovu sposobnost da u kratkoj formi zadrži emocionalnu dubinu. Poznati USA Today opisao ju je kao “kolekciju koja nas drži budnima, ne zbog straha, već zbog vlastitih misli“. Kirkus Reviews, jedan od najstarijih i najuglednijih književnih medija u SAD-u, nazvao ju je “vintage Kingom“, idealnom za dugogodišnje fanove, ali i kao ulaz u njegov svijet za nove čitatelje.
Novela Chuckov život posebno se ističe strukturom u tri čina, ispričanih unatrag, što je rijetkost čak i u Kingovom bogatom opusu. Priča o Chucku nije samo narativ, ona je meditacija o životu, prolaznosti i značenju koje ostavljamo iza sebe. Zbog te svoje neobične strukture i filozofske težine. Mnogi su je uspoređivali s Kingovim klasičnim ne-horor djelima poput Iskupljenje u Shawshanku (The Shawshank Redemption, 1982.) i Zelena milja (The Green Mile, 1996.) U njoj se ne traži napetost, već prisutnost – poziv da se zastane i osjeti. U književnim krugovima, ona se često navodi kao primjer Kingove zrelosti i sposobnosti da piše o ljudskosti bez žanrovskih okvira.
Svijet se počinje raspadati — internet nestaje, električna energija se gasi, a zvijezde polako iščezavaju s neba. Na billboardima i ekranima pojavljuje se lice Charlesa “Chucka” Krantza (Tom Hiddleston) uz poruku: “39 sjajnih godina. Hvala, Chuck!” U tom kaosu, dvoje bivših partnera okuplja se kako bi zajedno dočekali kraj svega, dok se svemir doslovno gasi.
Paralelno, Chuck leži u bolnici, umire od tumora na mozgu, okružen suprugom i sinom, dok se svijet oko njega ruši. Njegova smrt označava kraj univerzuma, kao da je cijela stvarnost bila vezana uz njegov život. U drugom dijelu, devet mjeseci ranije, Chuck pleše na ulici uz ritam uličnog bubnjara, privlačeći prolaznike svojom spontanošću. Taj trenutak otkriva njegovu sposobnost da unese radost u svakodnevicu, unatoč osobnim borbama.
Nastavak dijaloga Flanagan – King
U trećem dijelu, vraćamo se u Chuckovo djetinjstvo, gdje kao dječak živi u kući progonjenoj duhovima i otkriva vlastitu intuiciju. Kroz te tri vremenske linije — smrt, zrelost i djetinjstvo, film slaže portret čovjeka čiji život, iako običan, ima kozmičku težinu.
Za ekranizaciju Chuckovog života pobrinuo se Mike Flanagan, redatelj koji se već dokazao kao idealni interpretator Kingovih svjetova. Njegove prethodne adaptacije – Gerald’s Game (2017.), Doktor Sleep (Doctor Sleep, 2019.) – pokazale su sposobnost da iz Kingove proze izvuče emocionalnu jezgru a ne samo žanrovsku napetost.
I ovoga puta Flanagan se prihvatio i scenarija. On ne pristupa Kingu kao hororu, već kao unutarnjoj kartografiji čovjeka, što ga čini prirodnim izborom za priču koja ne traži strah, već prisutnost. Upravo zato, Chuckov život u njegovoj režiji ne djeluje kao iznimka, već kao nastavak dijaloga koji on i slavni pisac vode već godinama.
Film ne bježi od teških tema – smrt, gubitak bližnjih, bolest i kraj svijeta nisu ovdje dekor, već srž narativa. Redatelj se ne oslanja na njih kao na sredstvo emocionalne manipulacije, već ih koristi promišljeno i suzdržano. Apokalipsa u prvom činu nije spektakl, nego pozadina za osobnu tišinu, gotovo kontemplativnu. Smrt se ne dramatizira, već se prihvaća kao dio ritma – neizbježna, ali ne i bez značenja. Bolest se ne prikazuje eksplicitno, ali je prisutna kao pozadinski ton koji oblikuje odnose.
Flanagan se koristi obrnutom kronologijom ne kao trikom, već kao sredstvom emocionalnog razotkrivanja. Takva struktura omogućuje i višeslojno čitanje – osobno, filozofsko, društveno. Flanagan ne zatvara priču, već je otvara. Završni kadar ne nudi zaključak, nego poziv na vlastitu refleksiju. U tom smislu, ovaj njegov film funkcionira kao tiha meditacija o prolaznosti a ne kao narativna konstrukcija s jasnim krajem.
Scene koje ostaju u pamćenju
Flanaganova režija u Chuckovom životu oslanja se na prepoznatljiv autorski ton, stilski discipliniran i jasno usmjeren. Kamera je uglavnom statična, dopuštajući likovima da se kreću unutar kadra bez forsiranja. Vizualna suzdržanost daje filmu kontemplativni ton, ali ne gubi jasnoću. Režija ne pokušava impresionirati, već stvara prostor za gledateljevu refleksiju. Jednostavno, Flanagan ne traži efekt, nego prisutnost i upravo u tome leži njegova snaga.
Film donosi niz scena koje ostaju u pamćenju, ne zbog spektakla, već zbog dubine osjećaja koje prizivaju. Kao najupečatljivije izdvajamo Chuckov ples uz ritam mlade bubnjarice iz drugog čina te scenu s učiteljem i njegovom bivšom ženom (ljubavi) pod zvjezdanim nebom, u trenutku kada se svijet i zvjezdano nebo gasi. A takvih trenutaka ima još, i oni dolaze nenametljivo i ostavljaju snažan dojam.
Možda će se nekim gledateljima kao mana činiti blaga idealizacija određenih odnosa, osobito u prvom činu, gdje djetinjstvo i obiteljski trenuci povremeno djeluju gotovo zašećereno. Iako je to u skladu s emocionalnim tonom filma, postoji rizik da se izgubi složenost stvarnih odnosa. Također, izostanak vanjskog konflikta može ostaviti dojam dramaturške ravnine (film se gotovo u potpunosti oslanja na unutarnje stanje lika). Za neke gledatelje to može biti osvježavajuće, ali za druge nedovoljno dinamično. Ritam je spor, kontemplativan, i zahtijeva strpljenje. To, dakako, nije slabost sama po sebi, ali jest određeno ograničenje.
Glumačka postava u filmu funkcionira kao emocionalna osovina, bez ikakvog pretjerivanja, ali s jasnom prisutnošću. Tom Hiddleston (najpoznatiji kao Loki iz filmskih serijala Thor i Osvetnici/Avengers) u ulozi Chucka donosi odličnu izvedbu koja ne traži pažnju, već je tiho zadržava. Jacob Tremblay (Toksični osvetnik/The Toxic Avenger, 2023.) i Benjamin Pajak (kojem je ovo debitantski igrani film) kao mlađe verzije lika donose slojevitost bez svedenosti na dječji stereotip.
Ansambl glumaca – od Karen Gillan (Ubojita sjećanja/Sleeping Dogs, 2024.) do Chiwetela Ejiofora (Bridget Jones: Luda za njim/Bridget Jones: Mad About the Boy, 2025.) i Marka Hamilla (Dugi hod, 2025.) – djeluje skladno, bez dominacije, što filmu daje osjećaj zajedničke intime. Svaka izvedba podržava drugu, gradeći atmosferu u kojoj nitko ne dominira, ali svi ostaju prisutni.
Poziv da zastanemo
Chuckov život je film koji inspirira i koji izaziva iskrene emocije. Topla je preporuka za svakoga tko traži više od priče, za one koji traže prisutnost. Moramo reći da je prava je rijetkost da se u kinima istovremeno nađu dva filma temeljena na djelima Stephena Kinga. Jedan brutalan, drugi filozofski ali oba izvanredna, i oba, na svoj način, slave život. Dugi hod (The Long Walk, 2025.) udara u ritmu tijela, dok Chuckov život svira tišinu duše.
Ovo nije film koji se pamti po radnji, nego po osjećaju koji ostavi. Njegova snaga nije u zapletu, već u načinu na koji nas poziva da zastanemo. Redatelj Flanagan ne nudi odgovore, nego prostor – za tišinu, za pogled, za ono što nismo stigli reći. U tom prostoru nema spektakla, ali ima prisutnosti. I kad se sve zbroji, ostaje pitanje koje ne traži rješenje, nego iskrenost.
Ovaj film od nas ne traži da ga volimo, nego da ga razumijemo. A kad mu dopustimo da nas dotakne, ne ostaje samo film. Ostaje trag — tih, ali postojan, kao rečenica koju nismo stigli izgovoriti. I možda, ako imamo sreće, ostane i jedno “volim te” koje stignemo izgovoriti prije nego što nas izbriše dan
O autoru
