Od kultnih mjuzikala do strastvenih plesnih drama – donosimo priče koje slave umjetnost pokreta, ljubav i snagu izražavanja kroz ples. Bez obzira jeste li ljubitelj baleta, hip-hopa ili klasičnih plesnih brojeva, ovi filmovi će vas inspirirati, možda čak potaknuti da i zaplešete.
“Nobody puts Baby in a corner” – rekao je Johnny Castle, odnosno Patrick Swayze, u kultnom Prljavom plesu (Dirty Dancing, 1987.) te u film unio malo prkosa, a u kinematografiju pobjedu strasti i talenta nad sumnjom. Naime, u filmu je riječ o mladoj, neiskusnoj plesačici Frances “Baby” Houseman (Jennifer Grey), vođenoj strašću, koja se pretvara u samouvjerenu plesačicu na pozornici. Kao i Prljavi ples, mnogi kultni filmovi o plesu – primjerice, Step Up (2006.), Billy Elliot (2000.) ili La La Land (2016.) – u središte priče stavljaju amatere koji tek otkrivaju ljubav prema plesu. Ovi filmovi ne slave samo vještinu profesionalaca; oni su i priče o običnim ljudima čija se svakodnevica mijenja kada se usude zaplesati. Koreografijama i emotivnim pričama, ovi filmovi predstavljaju zapravo pozivnicu gledateljima da i sami zaplešu. Bilo da nikada niste stali na plesni podij ili ste već iskusni plesač, svaka od sedam priča koje vam ovom prilikom donosimo, podsjeća da je strast važnija od perfekcije. Uz zaraznu glazbu i pokrete, teško je ostati ravnodušan – nakon odjavne špice poželjet ćete zaplesati, bez obzira na prethodno plesno znanje…
Crni labud (Black Swan, 2010.)
Crni labud nije samo film o baletu – to je hipnotični psihološki triler koji gledatelja uvlači u vrtlog opsesije, ambicije i halucinacija. U središtu priče nalazi se Nina, talentirana, ali krhka balerina koju tumači Natalie Portman. Dok se priprema za glavnu ulogu u “Labuđem jezeru”, njezin strogi umjetnički ravnatelj (Vincent Cassel) postavlja pred nju zahtjeve koji je guraju preko granica fizičke i mentalne izdržljivosti. No, uz pritisak koji dolazi izvana, Nina vodi još opasniju bitku – onu protiv vlastitih unutarnjih demona. Kada se na sceni pojavi Lily (Mila Kunis), plesačica slobodnijeg, senzualnijeg izričaja, granica između stvarnosti i halucinacija postaje sve tanja, a njezina potraga za savršenstvom pretvara se u opasnu autodestrukciju.
Režiju potpisuje Darren Aronofsky, poznat po prikazivanju ekstremnih psiholoških stanja svojih likova, a upravo je Crni labud jedan od njegovih najupečatljivijih filmova. Portman je za ovu ulogu prošla intenzivan baletni trening, a njezina fizička transformacija i duboko emotivna izvedba donijele su joj Oscara za najbolju glumicu, kao i BAFTA-u i Zlatni globus. Film je bio nominiran za pet Oscara, uključujući i onaj za najbolji film, što dovoljno govori o njegovoj iznimnoj kvaliteti i utjecaju. No, ono što Crni labud čini nezaboravnim nije samo nagrađivana glumačka postava ili vizualna estetika, već njegova sposobnost da gledatelja natjera na razmišljanje o tamnoj strani umjetnosti. Balet je ovdje prikazan kao surova disciplina u kojoj tijelo i um postaju bojno polje, a savršenstvo nije nagrada, već opsesija koja izjeda iznutra. Dakle, Crni labud je puno više od filma o baletu – to je moćna parabola o cijeni ambicije, granicama identiteta i krhkoj liniji između genijalnosti i ludila.
Step Up (2006.)
Ovaj je film plesnu groznicu 2000-tih doveo na vrhunac. Kombinirajući hip-hop s klasičnim baletom, približio je ulično breakdance izražavanje široj publici i postao nezaobilazan naslov za sve zaljubljenike u ples. Njegov uspjeh nije ostao samo na velikom platnu – iznjedrio je čak šest nastavaka i televizijsku seriju, čime je potvrdio svoj status jednog od najutjecajnijih plesnih filmova svih vremena.
U središtu priče nalazi se Tyler (Channing Tatum), buntovni tinejdžer koji, nakon problema sa zakonom, dobiva društveno koristan rad u prestižnoj umjetničkoj školi. Tamo upoznaje Noru (Jenna Dewan), ambicioznu balerinu koja očajnički traži partnera za završni plesni nastup. On dolazi s ulice, ona iz svijeta discipline i klasične tehnike – a upravo suprotstavljeni plesni stilovi i razlike u karakterima pokreću njihovu priču, pretvarajući je u nešto više od obične plesne suradnje. Ples postaje sredstvo povezivanja, izražavanja i dokazivanja da talent i predanost brišu sve granice.
No, ono što Step Up čini posebnim nije samo koreografija ili priča o suprotnostima koje se privlače, već i autentična kemija između glavnih glumaca. Channing Tatum i Jenna Dewan prenijeli su na ekran toliko strasti da su se njihovi plesni pokreti pretvorili u stvarni život – zaljubili su se na snimanju, vjenčali 2009. i godinama bili jedan od omiljenih holivudskih parova. Redateljica Anne Fletcher, koja je karijeru započela kao koreografkinja, unijela je u film poseban ritam i osjećaj za pokret, čime je osigurala da svaka scena diše plesnom energijom. Iako nije osvajao velike filmske nagrade, Step Up je ostavio neizbrisiv trag u plesnoj kulturi – inspirirao je generacije mladih plesača i pokazao kako se talent i strast mogu pretvoriti u nešto čarobno, čak i kad dolaze iz potpuno različitih svjetova.
Čarobni Mike (Magic Mike, 2012.)
Budući da nas vodi u svijet stripera, Čarobni Mike donosi plesnu priču iz nešto drukčijeg kuta. Inspiriran stvarnim iskustvima Channinga Tatuma, koji je kao tinejdžer plesao u noćnim klubovima na Floridi, film prati Mikea Lanea (Tatum), iskusnog izvođača koji pod svoje okrilje uzima mladog i neiskusnog plesača (Alex Pettyfer) i uvodi ga u svijet brze zarade, zabave i iskušenja. No, ispod sjajnih koreografija i zarazne energije krije se i dublja priča o ambicijama, samopouzdanju i snovima izvan reflektora.
Steven Soderbergh majstorski balansira spektakularne plesne scene s narativnom težinom kako bi prikazao odnose među plesačima i njihov stvarni život izvan pozornice. Uz Tatuma, koji briljira i kao plesač i kao glumac, u filmu glumi i Matthew McConaughey, u ulozi karizmatičnog vlasnika kluba, čiji šarm i humor filmu daju dodatnu dozu zabave. Uz njih, tu su i Matt Bomer i Joe Manganiello, te su zajedno uspjeli stvoriti osjećaj da iza svake plesne točke stoji stvarna ekipa sa svojim prijateljstvima i rivalstvima.
Iako je snimljen s relativno skromnim budžetom, Čarobni Mike postao je pravi hit i zaradio više od 160 milijuna dolara diljem svijeta. Kritika ga je pohvalila jer ne nudi samo vizualni spektakl, već i iskren prikaz života izvođača u industriji zabave za odrasle. Njegova popularnost dovela je do snimanja dva nastavka – Čarobni Mike XXL (Magic Mike XXL, 2015.) i Čarobni Mike: Posljednji ples (Magic Mike’s Last Dance, 2023.), čime je trilogija zaokružena. Umjesto pukog guilty pleasure filma, Čarobni Mike postao je kulturološki fenomen koji je pokazao da ples na filmu može biti puno više od glamura i romantike – može se baviti društvenim temama, rušiti stereotipe i pružiti prostor likovima koji se rijetko nalaze u središtu plesnih priča.
La La Land (2016.)
Malo koji moderni mjuzikl ostavio je tako snažan trag kao La La Land. Ova romantična posveta klasičnim holivudskim mjuziklima nije samo osvojila kritiku i publiku, već i šest Oscara, uključujući onaj za najbolju glumicu (Emma Stone) i najboljeg redatelja (Damien Chazelle). S rekordnih 14 nominacija, izjednačio se s legendarnim naslovima poput Titanica (1997.) i Sve o Evi (All about Eve, 1950.) dok je na dodjeli Zlatnih globusa osvojio svih sedam nagrada za koje je bio nominiran. No, prije nego što su zlatni kipići i priznanja počeli pristizati, film je već osvojio srca gledatelja diljem svijeta, dokazujući da mjuzikl u 21. stoljeću može biti jednako moćan i relevantan kao u zlatno doba Hollywooda.
Radnja nas vodi u Los Angeles, gdje se susreću dvoje sanjara – jazz pijanist Sebastian (Ryan Gosling) i glumica Mia (Emma Stone). Damien Chazelle, tada tek u ranim tridesetima, uspio je spojiti estetiku klasičnih mjuzikala poput Pjevajmo na kiši i Amerikanac u Parizu s modernim pristupom, stvarajući film koji istovremeno odaje počast prošlosti i osjeća se svježe i novo.
Ali La La Land nije samo priča o ljubavi, već i o odricanju, ambiciji i neminovnim životnim raskrižjima. Ples i glazba nisu samo ukras, već prenose emocije likova – od euforije u uvodnom broju na zaglavljenoj autocesti, do melankolije završnog baletnog segmenta koji prikazuje “što-bi-bilo-kad-bi-bilo” verziju njihove priče. I baš u tome leži njegova čarolija – La La Land podsjeća koliko su snovi moćni, koliko ljubav može biti inspirativna, ali i kako ponekad životni put vodi u neočekivanom smjeru. Film je potaknuo preporod žanra, privukao i one koji možda inače ne gledaju mjuzikle i dokazao da jedna jazz pjesma i plesna sekvenca mogu ispričati ljubavnu priču snažnije od tisuću riječi, ostavljajući gledatelje očaranima – pjevušeći melodije i možda čak plešući putem iz kina.
Suspiria (2018.)
Kada je Luca Guadagnino odlučio reinterpretirati kultni horor Suspiria iz 1977., stvorio je nešto posve jedinstveno – film u kojem se ples ne prikazuje samo kao umjetnost, već i kao oružje, ritual i izraz nečega zlokobnog. Dok većina filmova o plesu slavi njegovu ljepotu i oslobađajuću moć, ovdje je on sredstvo kontrole, manipulacije i nadnaravnog užasa. Smješten u Berlin 1977., film prati mladu Amerikanku Susie (Dakota Johnson) koja dolazi u prestižnu plesnu akademiju, no ubrzo shvaća da školu vodi tajanstveno vijeće vještica, prerušenih u učiteljice. Kako učenice kroz ples izražavaju emocije, tako nesvjesno sudjeluju i u mračnim obredima, a što se dublje upuštaju u koreografiju, granice između tijela i magije postaju sve tanje.
Dakota Johnson donosi uvjerljivu izvedbu, preobražavajući se iz naivne i nesigurne plesačice u nekoga tko prihvaća snagu plesa do transa. No, prava zvijezda filma je Tilda Swinton, koja se pojavljuje u čak tri uloge, uključujući i lik starog psihoterapeuta – toliko vješto transformirana da je teško povjerovati da je to uopće ona. Najmoćniji aspekt filma svakako su plesne scene – koreografije nisu samo vizualno impresivne, već i integralni dio priče. U jednom od najupečatljivijih trenutaka, ritualni ples doslovno postaje kanal za natprirodne sile, prikazujući pokret tijela kao jezik magije i destrukcije.
Nova Suspiria podijelila je kritiku i publiku – nekima je bila vizualno remek-djelo, drugima previše hermetična i nekonvencionalna. No, ono što je sigurno jest da u kontekstu plesnih filmova zauzima posebno mjesto. Dok većina plesnih priča govori o osobnom rastu i slobodi izražavanja, ovdje se ples koristi kao izraz kolektivne traume, mračnih emocija i gubitka kontrole. Guadagnino pomiče granice žanra, ostavljajući dojam koji se ne može lako zaboraviti. Za ljubitelje umjetničkog filma i onih koji vole kad se ples koristi na inovativan način, Suspiria nudi iskustvo kakvo se rijetko viđa – film u kojem ljepota koreografije postaje dio jezika noćne more, podsjećajući kolikoples može biti moćan, čak i kad nije oslobađajući, već zastrašujući.
Billy Elliot (2000.)
Billy Elliot je britanska filmska priča koja pleše na granici između društvenih očekivanja i osobne strasti. Smješten u radničku sredinu sjeveroistočne Engleske ’80-ih godina 20. stoljeća, u doba rudarskog štrajka, film nas vodi kroz odrastanje 11-godišnjeg Billyja (Jamie Bell), dječaka koji slučajno otkriva ljubav prema baletu, iako ga otac i brat zamišljaju u boksačkom ringu. No, ples za njega nije samo hobi – on postaje sredstvo bijega, izražavanja i tihog otpora konzervativnoj sredini. Uz podršku stroge, ali brižne učiteljice plesa (Julie Walters), Billy prkosi predrasudama i financijskim preprekama kako bi slijedio svoj san.
Jamie Bell, koji je imao tek 13 godina tijekom snimanja, donio je liku nevjerojatnu energiju i emotivnu dubinu, osiguravši si BAFTA-u za najboljeg glumca, nadmašivši pritom brojne iskusne kolege. Julie Walters briljira kao baletna učiteljica čiji oštar jezik skriva veliko srce, a i ona je za ovu ulogu nagrađena BAFTA-om. Režiju potpisuje Stephen Daldry, kojem je Billy Elliot bio dugometražni prvijenac, no već s njim zaradio je nominaciju za Oscara za najboljeg redatelja, što samo potvrđuje koliko je film snažno odjeknuo kod publike i kritike.
Osim što je bio nominiran za tri Oscara, Billy Elliot osvojio je brojne druge nagrade, uključujući BAFTA-u za najbolji britanski film. No, njegov najveći uspjeh leži izvan svijeta nagrada – postao je simbol rušenja stereotipa o spolu i klasi u kontekstu plesa. Prikazujući dječaka koji se bori za svoje pravo da pleše u okruženju koje to ismijava, film je inspirirao mnoge da slijede svoje snove, bez obzira na društvene norme. Popularnost priče nadmašila je filmsko platno – priča o Billyju Elliotu oživjela je i na kazališnim daskama kroz hit-mjuzikl kojeg je s glazbenim brojevima obogatio Elton John. Mjuzikl je odigrao više od 4.000 izvedbi na West Endu i Broadwayu, dokazujući da je priča o Billyju postala bezvremenska. U konačnici, Billy Elliot nije samo film o plesu – to je priča o slobodi, hrabrosti i neodustajanju, onaj tip filma koji vas potakne da vjerujete u vlastite snove, čak i ako se svi oko vas čude vašem odabiru.
Priča sa zapadne strane (West Side Story, 2021.)
Poput Luce Guadagnina,i Steven Spielberg odlučio se režirati novu verziju slavnog filma. On se odlučio za mjuzikl iz 1961. Očekivanja su bila ogromna, a rezultat je bio vizualno spektakularan film koji stoji rame uz rame s klasikom. I dok se u usporedbama uvijek vode rasprave, jedan povijesni kuriozitet nikoga nije ostavio ravnodušnim – Ariana DeBose osvojila je Oscara za najbolju sporednu glumicu tumačeći lik Anite, točno 60 godina nakon što je Rita Moreno dobila Oscara za istu ulogu u originalnom filmu. Time su postale tek treći par glumica u povijesti koje su osvojile Oscare glumeći isti lik u različitim filmovima, a Moreno se u Spielbergovoj verziji pojavljuje i u potpuno novoj ulozi, simbolično povezujući dvije generacije.
Radnja filma ostaje vjerna legendarnom brodvejskom predlošku – njujorške ulice ’50-ih godina prošlog stoljeća postaju bojno polje dviju suparničkih tinejdžerskih bandi, Jets (bijelci) i Sharks (Portorikanci), dok se između kaosa i nasilja rađa zabranjena ljubav između Tonyja i Marije, nalik modernim Romeu i Juliji. Iako je Spielbergova verzija ponudila neke nove detalje, srž priče i dalje se oslanja na ples i glazbu koji prenose energiju mladosti, strast prve ljubavi i tragediju sukoba koji nikome ne donosi pobjedu.
Glavne uloge donose kombinaciju svježih lica i iskusnih izvođača – Ansel Elgort i debitantica Rachel Zegler unose toplinu i iskrenost u likove Tonyja i Marije, ali sporedna postava krade svjetla reflektora. Ariana DeBose kao Anita dominira svakom scenom plesa i pjesme u kojoj se pojavi, modernizirajući legendarnu točku America svojom karizmom i sirovom energijom. David Alvarez kao Bernardo i Mike Faist kao Riff također su pružili upečatljive izvedbe, naglašavajući slojevitost odnosa između bandi. Film je nominiran za sedam Oscara, uključujući i najbolji film i režiju, što potvrđuje da je Spielberg uspješno zadovoljio i kritiku i publiku. Iako u kinima nije ostvario očekivane komercijalne rezultate zbog pandemijskih okolnosti, Priča sa zapadne strane iz 2021. ostat će zapamćena kao remake koji slavi original, ali ga istovremeno i osvježava za novu generaciju
O autoru
