“Svoju sam baku doživljavala kao ‘običnu baku’, staricu, njena želja da oboji vjenčanicu u crno i bude pokopana u njoj, bila mi je nespojiva s njezinim likom”, govori redateljica Martina Meštrović gdje je pronašla inspiraciju za svoj novi film Haljina za finale kojim ruši stereotipe o bakama.
Naše bake imaju tajne živote – smatra svestrana umjetnica Martina Meštrović koja je svoju tezu “obrazložila” kratkim animiranim filmom Haljina za finale što će domaću premijeru doživjeti početkom lipnja na Animafestu u Zagrebu, a samo nekoliko dana kasnije bit će prikazan i na velikom Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju. U konkurenciji čak 3.250 filmova iz cijeloga svijeta, Haljina za finale Martine Meštrović našla se u društvu 37 filmova koji konkuriraju za nagradu ovog najvećeg svjetskog festivala animiranog filma koji će u francuskom gradu biti održan od 11. do 17. lipnja.
“Priželjkivala sam glavnu, no film je ‘upao’ u hrvatsku konkurenciju na Animafestu. Annecy nisam očekivala. Haljina za finale moj je prvi film na tom festivalu, a osjećaj je iz prvotnog iznenađenja prerastao u sreću “, govori nam redateljica i scenaristica filma koji je nastao u okrilju produkcije kuće Kreativni sindikat, a distribuira ga Bonobostudio.
Dakle, prvo priznanje stiglo je i prije negoli je film prikazan, a ono Martinu Meštrović posebno veseli jer je inspiraciju za njega pronašla u svojoj – baki.
Bizarno i intrigantno
Moja baka obojila je svoju vjenčanicu u crno kako bi je pokopali u njoj – kratak je opis filma koji se ipak ne bi mogao nazvati biografskim.
“Nekoliko godina nakon što je umrla, tata je, onako usput, izjavio da je baka htjela biti pokopana u crnoj vjenčanici. Njezin čin bojanja bijele vjenčanice u crno, za pokop, promijenio je moj doživljaj bake kao ‘samo’ bake, starice, tatine mame. Njezina mi se ideja činila bizarnom, bila sam iznenađena, ali i znatiželjna. O čemu je razmišljala kao djevojka, žena, usamljena žena? Tom se idejom bavila godinama. Trebalo je proći vrijeme da sazrijem, pomaknem perspektivu i odlučim kakav film želim. Nadomak pedesetoj drugačije doživljavam starenje, stare žene, bake, kao i moju baku kojom je film inspiriran. Ipak, veći dio filma je fikcija, zamišljaj onoga što o bakama, ženama, ljudima općenito – ne znamo. Moja je baka vodila prilično monoton život. Posljednjih 20 godina života, zbog bolesti, je provela u stanu iz kojeg nije izlazila. Ono što se u filmu podudara sa životom moje bake, jest da je voljela gledati košarkaške utakmice, navijala je za Cibonu i, naravno, činjenica da je vjenčanicu obojila u crno. Ostalo je pokušaj da ‘uđem’ u njezin animirani lik i zamislim dan u kojem ona izlazi iz svoje monotone dnevne rutine i obavlja ritualni čin, bojanje vjenčanice za smrt”, govori redateljica te pojašnjava i zašto je lik bake u filmu uglavnom neodjeven.
Ogledalo ljudskog života
“To je višeznačno. S jedne strane zanimao me kontrast golog tijela (tijela u donjem rublju) i tijela u vjenčanici. S druge pak strane, htjela sam promijeniti stereotipe kakve često imamo o bakama zanemarujući postojanje njihovog unutarnjeg, ‘tajnog’ života. Nisam znala puno o svojoj baki. Da sam znala da je obojila vjenčanicu u crno, postavila bih joj neka pitanja!”, govori Meštrović koja je baku u filmu namjerno ostavila u donjem rublju i stoga što današnji svijet propagira savršenost – zategnuto tijelo, bez bora i bilo kakvih mana.
“Upravo zato sam istakla bore kao svojevrsno ogledalo ljudskog života”, pojašnjava redateljica.
A dojam je da upravo te nesavršenosti baku čine snažnom, samosvjesnom ženom koja stavlja crveni ruž na usne i ljubi svoj odraz u ogledalu.
“Nisam ju htjela prikazati žrtvom. Pripremajući film, pogledala sam puno filmova o bakama u kojima su prevladavale ‘teške boje’. Kolorit je često smeđi, atmosfera siva i ustajala. Baku sam željela prikazati kao ženu koja je još uvijek puna života, usprkos usamljenosti. Ženu kojoj nedostaje dodir, interakcija s ljudima, ljubav”, objašnjava redateljica koja je u filmu spajala stop-motion tehniku i crtež.
“Počela sam s idejom kuće za lutke i izradila stan prilagođen potrebama filma. Nije to stan u kakvom je živjela moja baka, iako je imala žutu kuhinju kao u filmu”, otkriva Meštrović napominjući da je lik bake dvodimenzionalan, a kreće se u trodimenzionalnom prostoru. Svaki predmet koji baka dotakne iz trodimenzionalnog se transformira u dvodimenzionalni. Kraj filma također je dvodimenzionalan i naglašava činjenicu da sve u životu, kako starimo, pomalo blijedi.
Osim tehnike, snažnu poruku ima i zvuk te montaža. Za njih je pak bila zadužena Iva Kraljević.
“Iva je zvuku pristupila dokumentaristički. Zvukovi svakodnevice u kontrastu su s pjesmom Drage Diklića koja priziva neko drugo vrijeme, nostalgiju. Mary May pak, s izrazito snažnim, emancipiranim glasom evocira emocije ‘našeg’ vremena. I glazbom smo željeli naglasiti bakin razvojni put od romantičnih ’60-ih godina do suvremenosti u kojoj su žene emancipiranije“ , objašnjava Meštrović naglašavajući zasluge svakog člana tima.
Uz već spomenutu Ivu Kraljević, tu su još Jasenko Rasol koji je bio iza kamere, Marko Meštrović animirao je brojne 2D kadrove, Ivana Bošnjak Volda bila je zadužena za stop animaciju, Nenad Laktašić izradio je scenografiju, dodatne rekvizite izradila je Suzana Andrlon Radojković dok je zadatke producenta preuzeo Igor Grubić.
Novi projekt
“Po struci sam kiparica i film gradim kao skulpturu – volim imati kontrolu nad procesom, ali veseli me i rad u timu. Svaki suradnik svojim znanjem i drugačijim kutom gledanja doprinosi kvaliteti filma “, ističe Martina Meštrović koja s nestrpljenjem iščekuje premije Haljine za finale, ali već radi i na novom projektu. Bit će to animirano-dokumentarni film koji već svojim nazivom Ađo voli Stipu / Stipa voli Ađu otkriva da je riječ o ljubavi između Mladena Stilinovića i Branke Stipančić, koja je započela kad je Branka imala tek 16 godina.
“Neće biti riječi samo o njihovoj ljubavi, nego i prožimajućem odnosu umjetnika i kustosice”, govori Martina Meštrović koja je već započela s istraživanjem teme i prikupljanjem materijala.
I njezin prethodni film (Mačka je uvijek ženska, 2019.), u koautorstvu s Tanjom Vujasinović, posvećen je umjetnici – Mariji Ujević Galetović, kiparici i profesorici dviju autorica. Na tom je filmu Meštrović započela suradnju s Ivom Kraljević koja će biti nastavljena i na novom projektu.
O autoru
