Fascinantna dramatizacija posljedica holokausta

Zalagaoničar, pisca Edwarda Lewisa Wallanta, jedan od prvih američkih romana koji ispituje individualno iskustvo osobe koja je preživjela holokaust. Važnost i težinu romana prepoznao slavni oskarovac Sidney Lumet te ga je adaptirao za film. Njegova kontroverzna drama pokazala se prekretnicom za filmsku cenzuru u Americi i pomogla u početku ere novog Hollywooda.

Za roman Zalagaoničar, pisca Edwarda Lewisa Wallanta, koji je u SAD prvi puta objavljen 1961. godine, mnogi će reći da je on roman o holokaustu. No, pravilnije je reći da je riječ o izuzetno vještoj dramatizaciji posljedica holokausta. To je snažno i iskreno djelo o ljudskom iskustvu, s fascinantnom složenošću i proganjajućom tugom.

Po mnogima ovo je jedan od najboljih (ako ne i najbolji) romana o preživjelima holokausta ikada napisanih. Ovo Wallanotov djelo bilo je finalist izbora nagrade National Book Award. Ovo vrijedno književno djelo objavljeno je u Hrvatskoj u izdanju nakaldnika Zagrebačka naklada i u prijevodu Vjere Balen-Heidl.

Paralele ‘očaja’

U središtu priče romana je četrdesetšestogodišnji Sol Nazerman. On je bivši logoraš nacističkog logora Bergen-Belsen (on ga je preživio, ali njegova žena i djeca nisu) koji danas vodi zalagaonicu u Harlemu. Njega proganjaju živopisni snovi o proživljenim mučenjima i grozotama kojima je u logoru svakodnevno svjedočio.

Roman Zalagaoničar jedna od najranijih američkih židovskih priča koja govori o iskustvu osobe koja je preživjela holokaust. Za ovu Wallantovu knjigu značajna je i godina izdanja. Naime, u to vrijeme stvorio se svojevrsni povijesni konsenzus da je holokaust bio tabu tema za poslijeratne američke Židove (tek 1967. godine, nakon Izraelske pobjede u tzv. Šestodnevnom ratu, Židovi su postali dovoljno samosvjesni da se suoče s tom golemom traumom svoje tada ne tako davne prošlost).

Roman se ne bavi samo posljedicama logoraškog iskustva. Svojom radnjom pravi paralele između očaja stanovnika Harlema ​​i ljudi u logorima. Iako je razdoblje u ovom romanu Amerika 1960-ih, situacije koje pratimo, osobnosti i muke likova gotovo su ravne današnjem vremenu.

Lumetova vrhunska adaptacija

Redatelj Sidney Lumet, dobitnik Oscara za životno djelo, prepoznao je vrijednost ovog Wallantovog romana te ga je 1964. godine adaptirao u istoimeni film. u svojoj karijeri ovaj slavni redatelj snimio je nekoliko iznimnih filmova koji se temelje na književnim djelima. No, za mnoge kritičare adaptacija romana Zalagaoničar je jedna od najboljih u njegovoj karijeri.

Posebno se ističe Lumetovo vješto baratanje temama koje se tiču ​​holokausta i njegovim redateljskim vještinama integracije karakterizacija, društvene ironije, vizualni simbolizam i nejasnoće vremena. Njegov Zalagaoničar svojom realističnošću možda čak nadmašuje i izvrstan Wallantov književni predložak i ekspresionistički prikaz osobnog gubitka iz preživljene represije i samozavaravanje, o mučnoj cijeni koju ljudi moraju platiti koji pokušaju — iako kroz najrazumljivije motive — postati ništa manje nego punopravna ljudska bića.

Kod Lumeta je vidljivo, po varijacijama već od samog početka filma, da je njegova namjera stvoriti zasebno, svoje umjetničko (filmsko) djelo ali tako da u potpunosti poštuje duh izvornika. U tome je imao veliku pomoć u scenarističkom dvojcu Mortonu S. Fineu i Davida Friedkine. Za svoj rad dobili su cijenjenu nagradu od Udruženja američkih scenarista (Writers Guild of America).

Glavnu ulogu u filmu briljantno je odigrao Rod Steiger, koji je za svoj nastup bio nominiran za nagradu Oscar. U ostalim ulogama nastupili su Geraldine Fitzgerald, Brock Peters, Jaime Sánchez te Thelma Oliver. Što se glumačke ekipe tiče, treba reći da se u filmu pojavljuje i danas slavni oskarovac Morgan Freeman (Djevojka od milijun dolara/ Million Dollar Baby, 2004.), kojem je to bio prvi filmski nastup.

Montažni i snimateljski “ubodi”

Ova Lumetova, za mnoge kontroverzna, filmska drama nosi i jednu zanimljivost koja se tiče američke filmske cenzure. Naime, pokazala se kao prekretnica za filmsku cenzuru u Americi i pomogla u početku ere novog Hollywooda.

Hollywood je ispitivao psihološki danak koncentracijskih logora u filmovima kao što su The Juggler (1953.) i Suđenje u Nürnbergu (Judgment at Nuremberg,1961.). Lumetov Zalagaoničar nudio je niz elemenata koji posredno i neposredno šokiraju. Tako glavni lik Sol vodi zalagaonicu u španjolskom Harlemu, koju kao paravan koristi gay makro (Brock Peters). Mučen osjećajem krivnje preživjelog, Sol poprimi izgled bezosjećajne odvojenosti kako bi spriječio da ga traumatična sjećanja slome.

Sama izgled zalagaonice dizajniran je tako da sadrži žičane kaveze, rešetke, brave i alarme. Sve njih uokvirio je i osvijetlio proslavljeni oskarovac, snimatelj Boris Kaufman (Na dokovima New Yorka/On the Waterfront, 1954.) na noiristički način koji glavnog junaka može samo podsjetiti na njegove logoraške muke.

Montaža Ralpha Rosenbluma (godine 1974. osvojio nagradu BAFTA za rad na filmu Annie Hall, 1977.) poseže u svom radu za “taktikom šokiranja”, koju su popularizirali filmovi francuskog novog vala Hirošima, ljubavi moja (Hiroshima mon amour,1959.) i Do posljednjeg daha (À bout de souffle,1960.), kako bi pokazao kako tučnjava na košarkaškom igralištu evocira čovjekovo zarobljavanje unutar logorskih žičanih ograda, kako užurbani vagon podzemne željeznice podsjeća na prenatrpane vagone koji su vozili u nacistički logori smrti i kako jeftini stakleni prsten trudne djevojke podsjeća na nacističku krađu nakita s prstiju bespomoćnih logorašica.

“Poseban i jedinstven slučaj”

Jedan od najšokantnijih i najmučnijih prizora svakako je prizor crne prostitutke Mabel Wheatly (Thelma Oliver) koja otkrivanjem grudi, u nadi da će dobiti zajam, prisiljava Sola da se prisjeti užasa njegove žene Ruth (Linda Geiser) koju su stražari u logoru seksualno zlostavljali. Redatelj Lumet Lumet bio je uvjeren da time deerotizirana golotinja. No, Geoffrey Shurlock iz tadašnje Uprave za produkcijski kodeks (Production Code Administration; PCA) mislio je drugačije.

Kodeks je bio na snazi ​​od 1934. kako bi zaštitio filmaše od ogorčenih gledatelja te da ih ograniči u onome što smiju prikazati na platnu. Međutim, potreba za ugađanjem moćnim vjerskim i utjecajnim društvenim grupama potaknula je PCA da preuzme savjetodavnu ulogu o sadržaju scenarija. Oni su također izbacivali i sve scene koje bi sprečavale dodjelu certifikata da je film podoban za prikazivanje.

Svjestan da je  Katolička legija pristojnosti (Catholic Legion of Decency) već osudila film Zalagaoničar, Shurlock je uskratio odobrenje PCA-e zbog golotinje i scene u spavaćoj sobi (između likova koje tumače Jaime Sánchez i Thelma Oliver)  koja je označena kao “neprihvatljivo sugestivna i požudna”.

Potaknut Steigerovom pobjedom za najboljeg glumca na Berlinskom filmskom festivalu 1964., nezavisni producent Ely Landau bio je spreman objaviti film bez PCA certifikata preko Allied Artists. Međutim, Oscarom nagrađeni redatelj Joseph L. Mankiewicz (koji je bio u komisiji za žalbe) pozvao je Lumeta da argumentira svoj slučaj pred Filmskim udruženjem Amerike (Motion Picture Association of America, koja je nadgledala PCA. Na kraju je odnio pobjedu jer je odbor odobrio izuzeće i odlučio da je film “poseban i jedinstven slučaj”, iako kao takav ne bi trebao predstavljati presedan.

No, film Zalagaoničar promijenio je način na koji se Hollywood uhvatio u koštac s holokaustom. Ipak, pojedine židovske skupine su ga kritizirale zbog samomržnje i antisemitizma. Slično tome, aktivisti za građanska prava osudili su percipirane rasne stereotipe. No, redatelj Lumet odbacio je optužbe da je istočni Harlem pretvorio u novovjekovni geto.

Velikani ga nisu htjeli

Malo je falilo da roman Edwarda Lewisa Wallanta, o Solu Nazermanu koji je preživio holokaust, gotovo nikad ne bude snimljen. Čitav projekt je bio, puno prije nego što će se Lumet izboriti da film dođe pred publiku, dugo vremena “na ledu”.

Tako su, otkupivši prava za film, moćnici kompanije MGM je razmišljali o preseljenju priče u Soho u Londonu te da  James Mason odigra glavnu ulogu. U igru se “ubacio” i popularni i slavni glumac Groucho Marx, koji je je također izrazio interes za glavnu ulogu.

Možda i najzanimljivije je da su slavni redatelji Stanley Kubrick, Karel Reisz i Franco Zeffirelli redom odbijali rad na ovom filmu. Producent Ely Landau, koji je u potpunosti vjerovao u projekt,  je najzaslužniji što se film našao pred gledateljima.

Dirljiva i iskrena knjiga

Nedugo nakon što je objavljena, knjiga je Zalagaoničar prodana u više od 500.000 primjeraka u SAD. I publika i kritika prepoznali su njezine vrijednosti. Novine New York Herald Tribune za knjigu su tada napisale: “Wallant je napisao iskrenu i dirljivu knjigu o najmračnijim trenucima ljudskog iskustva.” Pohvalan je bio i tjednik Saturday Review:” Edward Lewis Wallant nadaren je pisac koji oporom nježnošću proniče u dubinu ljudske tame.“

Roman Zalagaoničar je oda svim zarobljenim, poginulim, umrlim, preživjelim, ali i preživjelim, no iznutra mrtvim žrtvama nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu. Časopis Library Journal o njemu je napisao da je “izvrsno napisan i da se bolno utiskuje u naše pamćenje.” I, to je jedna od njegovih najvećih kvaliteta.

O Edwardu Lewisu Wallantu

Edward Lewis Wallant rođen je 19. listopada 1926. godine u New Havenu u Connecticutu (SAD), gdje je pohađao srednju školu. U rodnoj se državi zakratko upisao i na sveučilište, no 1944. godie pridružio se Američkoj mornarici kao pomoćni topnik na bojnom brodu Glennon.

Nakon Drugog svjetskog rata pohađao je Institut Pratt (Pratt Institute), od 1947.-1955. godine, a kasnije Novu školu za društvena istraživanja (New School for Social Research) u New Yorku (od 1954.-1955. godine). Od 1950 godine radi kao grafičar za nekoliko reklamnih agencija.Godine 1957. postao je umjetnički urednik u agenciji McCann Erickson i radio na tom mjestu sve do svoje prerane smrti.

Njegov prvi roman Ljudski vijek (The Human Season) objavljen je 1960. godine. Nagrađen je nagradom Harry and Ethel Daroff Fiction Award, koju dodjeljuje Židovsko književno vijeće (Jewish Book Council) za najbolja književna djela židovske tematike. Nakon toga je 1961. godine uslijedio Wallantov najpoznatiji roman Zalagaoničar (The Pawnbroker), koji je bio finalist izbora nagrade National Book Award.  Ova oba romana bila su uspješnice i kod publike i kod kritike.

Wallant je 1962. godine dobio je Guggenheimovu stipendiju (Guggenheim fellowship), koju od 1925. godine dodjeljuje Memorijalna zaklada Johna Simona Guggenheima (John Simon Guggenheim Memorial Foundation). Nažalost, 5. prosinca iste godine iznenada umire od aneurizme. Prerana smrt prekinula je njegovu karijeru u usponu.

Za sobom je ostavio još dva romana koji su objavljeni postuhmno: Moonbloomovi stanari (The Tenants of Moonbloom; objavljen 1963. godine) i Djeca na vratima (The Children at the Gate. objavljen 1964.).

Unatoč priznanjima za njegov rad, Wallantova djela nisu se uklapala u tadašnje pomodne stilove. Njegove upadljive i ponekad groteskne karakterizacije, kao i zajedljiva mudrost i lukav humor, samo i isključivo su njegovi.

Njegov fikcijski svijet, iako pun problema i suludih situacija, nije konvencionalni, slijepi svemir iracionalnosti, beznađa i očaja: Wallant je uzdizao ljudski duh i vjerovao u njegove beskrajne mogućnosti.

O autoru