Za najnoviji film Ivana Salaja, nastao prema istoimenoj autobiografskoj knjizi pokojnog Roberta Roklicera, već sada možemo reći da je najbolji ovogodišnji domaći film. Ova crnohumorna drama je iskrena, sirova i surova do boli. Možda je to i presudilo tome da joj trailer bude uklonjen s video platforme YouTube. Odličnu glumačku izvedbu pružio je Filip Detelić.
Najnoviji film Ivana Salaja, Žene, luđaci i malo dobrih pedera (2025.), je crnohumornoj drami koja nastavlja Salajevu potragu za rubnim prostorima ljudske ranjivosti i groteske. Salaj je domaćoj publici poznat po filmu Osmi povjerenik (2018), koji je stekao status kino hita i bio hrvatski kandidat za Oscara.
Scenarij napisan u deset dana
Ovaj put, Salaj potpisuje režiju, produkciju i scenarij, čime potvrđuje autorsku kontrolu nad projektom. Film je nastao prema istoimenoj autobiografskoj knjizi pokojnog pisca, scenariste, glumca i autora desetak knjiga Roberta Roklicera (1970. – 2018.), koja je bila pobjednik je natječaja Matice hrvatske za prozni rukopis u 2009/2010. godini. Kao glumca zapažene uloge pružio je u filmovima Mrtve ribe (2017.), Metastaze (2009.), Živi i mrtvi (2007.), Sigurna kuća (2002.; kratki igrani film) te u televizijskim serijama Počivali u miru (2013.), Mamutica (2010.), i Zakon (2009.).
Po ovom Roklicerovom djelu Salaj je odlučio snimiti film nakon što je ovaj preminuo u kolovozu 2018. godine. Njih dvojica su dobro poznavala i bili su prijatelji. Prema riječima samog Salaja, Roklicer mu je jednom prilikom donio u birtiju roman i upitao ga bi li po njemu snimio film. Svemu treba dodati da je Salaj napisao scenarij u svega deset dana a da je “jedina cenzura koja mu je bila prihvatljiva, bila je glas mrtvog prijatelja u njegovoj glavi“.
Robert (Filip Detelić), pisac i novinar s PTSP-om, započinje četverodnevni vrtlog događaja nakon što dobije otkaz u redakciji. U tom kratkom razdoblju prihvaća novi posao, ali i tone dublje u alkohol, paranoju i emocionalni kaos. Upleće se u četiri paralelne ljubavne afere, od kojih nijedna ne donosi utjehu, već dodatnu zbrku. Zaražava se hepatitisom B, zadobiva opekline na intimnom području i biva fizički napadnut. Istovremeno postaje otac i krsni kum, iako nije siguran kako se to dogodilo.
Njegov prijatelj (Živko Anočić) također prolazi kroz vlastitu spiralu očaja, koju Robert nesvjesno pogoršava. Jedna od žena pokušava ga prizemljiti, ali njezina prisutnost samo naglašava njegovu nesposobnost za bliskost. U tom svojem deliriju, Robert nenamjerno izaziva tragediju – prijatelj počini samoubojstvo. Na kraju, Robert ostaje sam, s praznom bocom i još praznijim pogledom, ali i s tragom svijesti da je još uvijek živ.
Iskreno i surovo do boli
Ivan Salaj donosi film koji se ne boji prljavštine, ali ni forme. Estetski štit noir-stila koristi se ne kao ukras, već kao kontrapunkt emocionalnoj ogoljenosti i društvenoj dezorijentaciji. Film je sirov, ponekad degutantan, ali nikad ciničan. Njegova brutalnost proizlazi iz autentične boli, ne iz želje za šokom. Salaj ne romantizira destrukciju, ali je ni ne osuđuje. On je promatra, dokumentira, i ponekad joj se ironično nakloni.
U tom smislu, film se može djelomično usporediti s djelima Charlesa Bukowskog – ne po stilu, već po svojoj tematskoj srži (muškarac koji tone, ali ipak piše). Jedna od glavnih karakteristika filma je da je perspektiva je izrazito muška, ponekad bahata, često imuna na posljedice, što izaziva nelagodu, ali i otvara prostor za kritički odmak. Salajev protagonist ne traži iskupljenje, nego samo još jednu čašu i još jednu rečenicu. I upravo to je njegova tragedija.
Ritam filma je zgusnut, gotovo klaustrofobičan, što odgovara narativnoj strukturi od četiri dana kaosa. Humor je crn, ali ne bešćutan a možemo reći da se smijeh se javlja kao refleks preživljavanja, ne kao olakšanje. Film ne nudi katarzu, nego zrcalo. I to ne ono čisto, nego napuklo, zamagljeno, ali istinito. Među hrvatskim ekranizacijama realistične proze, Salajev film odskače jer ne traži milost, nego iskrenost i surovost do bola. To je film koji će neke odbiti, neke zaboljeti, a neke – možda – natjerati da se prepoznaju.
Što se tiče mana filma, treba reći da povremeno pati od prevelike zgusnutosti radnje, kao da želi u četiri dana sabiti godine boli, pijanstva i izgubljenosti. Takva dramaturgija, iako intenzivna, zasigurno će otežati emocionalnu orijentaciju kod nekih gledatelja (ne zna se gdje počinje raspad, a gdje samo još jedan dan). Može se reći da zasićenost događajima povremeno potiskuje tišinu, a upravo bi povremeni predah, mogao biti snažan saveznik ovakve priče.
Detelićeva glumačka bravura
Također, scenarij u pojedinim dijelovima djeluje previše literarno, kao da rečenice nisu izgovorene, nego prepisane iz knjige. To ne umanjuje snagu misli, ali u filmskom jeziku može zvučati neprirodno, čak i pretenciozno, osobito kad emocija traži dah, a ne definiciju. Salaj se tu kreće po rubu, između poezije i slike, između ispovijesti i forme. Kad uspije, scena bljesne, kad ne uspije, ostane dojam da je riječ nadjačala pogled.
Filip Detelić u ulozi Roberta nosi film s iznimnom predanošću i emocionalnom preciznošću. Njegova izvedba balansira između fizičke iscrpljenosti i unutarnje buke, bez patetike, ali s dubokom ranjivošću. Važno je istaći da Detelić uspijeva učiniti i najdegutantnije trenutke gledljivima upravo zahvaljujući autentičnosti bez glume. On ne glumi Roberta. On ga naprosto diše, nosi i pušta da se raspada pred nama, bez ikakve zadrške.
Ostatak muškog ansambla funkcionira kao čvrsta podrška – Živko Anočić (Svemu dođe kraj, 2024.), Franjo Dijak (Escort, 2023.) unose nijanse u inače kaotičan svijet filma. Janko Popović Volarić (Šlager, 2024.), iako karizmatičan ostavlja dojam da nije dovoljno razrađen i da nije u potpunosti iskorišten, što je vidljivo u završnici. Tu je Frano Mašković (Bumbarovo ljeto, 2025.) a spomenimo i Filipa Šovagovića (Dobra djeca, 2024.) kao psihijatra koji liječi pacijente od alkoholizma ali ih i bez problema časti viskijem skrivenim na policama s knjigama u njegovoj ordinaciji.
Što se tiče ženskih uloga, sve su vrlo dobro odrađene pa svakako treba pohvaliti Anu Maras Harmander (Tragovi, 2022.), Romina Tonković (Dražen, 2024.) te Doru Dimić Rakar (TV serija Crno-bijeli svijet, 2019.) . U manjim, ali jednako dobro odrađenim ulogama, sui Jelena Miholjević (Slatka Simona, 2024.), Anja Šovagović Despot (Lijepa večer, lijep dan, 2024.), Sanja Milardović (Nosila je rubac črleni, 2022.) ali i mlada Klara Fiolić (Proslava, 2024.). One su i svojevrsna tiha snaga filma jer donose trenutke stvarnosti koji povremeno razbude (i obogate) scenu te unesu potrebnu živost.
Uklonjeni trailer
Sve u svemu, Žene, luđaci i malo dobrih pedera nije film koji traži publiku ali je naslov ostaje dosljedan sebi, bez kalkulacije. Nije lako gledati, ali je lakše prepoznati – osobito ako ste ikad bili na rubu, ili uz nekoga tko jest. Ovo je jedan od naslova koji ne traži da ga zavolite na prvi pogled, nego da ga izdržite… I možda u tom izdržavanju pronađete nešto svoje.
Pristup režiji Ivana Salaja je sirov, ali promišljen. On ne uljepšava, ali ni ne banalizira. On ne nudi utjehu, on daje svjedočanstvo. Film sadrži i scene seksa. No, one nisu tu u funkciji da privuku publiku jer su vrlo sirove i “prljave” i realistične ali ne i eksplicitne. Nelagoda je nešto što će dobar dio publike osjetiti kada ih vidi.
Neće se pretjerati ako se kaže da ovo Salajevo ostvarenje već sada može ugrabiti titulu najboljeg ovogodišnjeg domaćeg filma. A njegova surovost i sirovost je zasmetala i nekoga na popularnoj video platformi YouTube. Naime, trailer za film trenutačno tamo nije dostupan jer je uklonjen zbog kršenja uvjeta korištenja (na portalima koji su ga ranije postavili stoji “This video has been removed for violating YouTube’s Terms of Service“; na službenom kanalu filma na platformi ga nema a ne može ga se pronaći ni putem pretraživanja; clipovi su dostupni ali mogla bi ih snaći ista sudbina). Njegovo uklanjanje djeluje kao ironijski epilog – kao da i platforma priznaje da je film previše za nju. Kao i Robert, trailer je prošao kroz vlastiti delirij i završio izvan sustava.
O autoru
