"Proslava" je film koji je teško zaboraviti - kinofilm

Proslava redatelja Brune Ankovića otvorila je 22. Zagreb Film Festival, a riječ je o izrazito mračnom, teškom i razarajućem filmu, jednom od onih koje biste htjeli zaboraviti, ali vam ne daju spavati.

U praskozorje napetog trilera američkih izbora, koji bi mogli odvesti svijet u dva potpuno različita smjera, na drugoj strani svijeta dogodio se za svijet manje, ali za hrvatske filmofile podjednako napet događaj – otvorenje 22. Zagreb Film Festivala. Od sinoć pa sve do 10. studenog, ZFF širom otvara vrata različitim spektrima sedme umjetnosti.

Ta su vrata ove godine otvorena premijerom hrvatskog filma Brune Ankovića Proslava, dobitnika Velike zlatne arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Na svečanoj projekciji redatelju su se pridružile producentice Tina Tišljar i Rea Rajčić te članovi filmske ekipe predvođene glumcima Krešimirom Mikićem, Klarom Fiolić, Larsom Šternom, Janom Doležalom i Tanjom Smoje.

Film snimljen prema istoimenom romanu Damira Karakaša moćna je i snažna priča koja obuhvaća razdoblje od 1920. godine do početka Drugog svjetskog rata te kroz tri ključna trenutka života glavnog lika Mije istražuje okolnosti koje dovode do rasta ekstremizma u društvu ili, prema riječima redatelja, “Vidimo da se opet neki mrakovi pripremaju, tako da sam smatrao da je bilo važno ispričati priču iz povijesti kako bismo progovorili o današnjici.“

Mračan, turoban i potresan film

Proslava je izrazito mračan, težak i razarajući film, jedan od onih koje biste htjeli zaboraviti, ali vam ne daju spavati jer promišljate o tome kakve sve grozote ljudski rod može napraviti. Na žalost, to mračno doba se nazire i u budućnosti te je film ujedno i podsjetnik da moramo dobro razmisliti kuda ide ovaj svijet.

Scena iz filma ‘Proslava’ (*Foto: Eclectica*)

Volju za preživljavanjem glavni junak Mijo (igraju ga tri glumca – Jan Doležal u dječačkoj, Lars Štern u mladenačkoj, a Bernard Tomić u odrasloj dobi) pokazuje dok se u zimi 1945 godine skriva se po šumama i gorama nadomak rodnog zaselka u Lici, nastojeći izbjeći sudbinu kakvu su bivši ustaški vojnici u to doba redovito doživljavali kad bi ih pobjednici uhvatili. Dok se skriva od ljute sudbine, Mijo se prisjeća djetinjstva i mladosti, gladi, bijede i neimaštine u kojoj je odrastao. Glad vlastite djece, nemoć da ih prehrani i poniženje koje mora pretrpjeti kada za pomoć moli okrutne bogatune, od Mijinog oca su učinile turobnog čovjeka koji je grub prema djeci, ženi, a pogotovo prema vlastitom ocu kojem na samrti presuđuje slično kao i psu kojeg ne smije držati u dvorištu.

Proljetna proslava ne donosi blistavu budućnost

Po selu u kojem je odrastao Mijo, mrtva novorođenčad odnosi se umotana na groblje da bi se kasnije klelo u njihovo posljednje počivalište. Nije nikakvo čudo što jednog blistavog proljetnog dana 1941. godine pješačeći do grada i upoznajući svoju buduću ženu Mijo ima osjećaj da sve brige ovoga svijeta staju i da počinje svijetla budućnost. Nažalost, ispostavit će se da ta blistava proljetna proslava nije nikakva svijetla budućnost, nego put prema Mijinom smrzavanju u šumama onkraj rodnog sela, da je to jedna ogromna manipulacija kojom se bogatiji i moćniji od nesretnog Mije poigravaju s izgubljenima i bijednima, u vječitoj borbi s okrutnom prirodom, ali i s okrutnim ljudskim svijetom.

Redatelj Bruno Anković vrlo sugestivno dočarava što sve nastaje iz bijede i kako je lako zarovati po ranama siromašnih, potlačenih, nesretnih, gladnih, siromašnih i uplašenih ljudi.