Redatelj Kogonada u svom vrlo iskrenom filmu žanrovski balansira između fantazije, romantične drame i magičnog realizma. Iako nosi ambiciju da spoji fantastično s intimnim, film se povremeno spotiče o vlastitu dramaturgiju. No njegova autorska hrabrost ostaje neupitna, a Colin Farrell i Margot Robbie pružaju zanatski vrlo dobre izvedbe.
Veliko hrabro predivno putovanje (A Big Bold Beautiful Journey, 2025.) žanrovski kombinira motive fantazije, romantične introspekcije i dramske dubine, stvarajući atmosferu između stvarnog i zamišljenog. Redatelj filma je Kogonada, vizualni stilist i autor poznat po kontemplativnim, estetski preciznim ostvarenjima poput Columbus (2017.) i After Yang (2021.).
Sveprisutna vizualna simbolika
Scenarij potpisuje Seth Reiss, najpoznatiji po suradnji s Willom Tracyjem (Bugonia, 2025.) na filmu Meni (The Menu, 2022), gdje je demonstrirao iznimnu sposobnost spajanja apsurda, emocionalne tenzije i društvene kritike. On dolazi iz svijeta satiričnog pisanja (TV serije The Onion, 2011. – 2013., Late Night with Seth Meyers, 2014. – 2024.) što njegovim scenarijima daje slojevitost i neočekivane tonove. U ovom projektu, Reiss se okreće intimnijem pripovijedanju, zadržavajući pritom svoju prepoznatljivu sposobnost da kroz dijalog otkriva duboke istine.
Njegova priča je sljedeća – neka vrata vode u prošlost a neka u budućnost. A neka mijenjaju sve. Sarah (Margot Robbie) i David (Colin Farrell), dvoje stranaca koji se upoznaju na svadbi zajedničkog prijatelja, uskoro se – kroz neočekivan obrat sudbine – nađu na “Velikom hrabrom predivnom putovanju”.
Za Davida ono započinje trenutkom frustracije, spreman za put na svadbu, stoji pokraj automobila koji mu je blokiran zbog nepropisnog parkiranja i primjećuje oglas za lokalnu rent-a-car agenciju. Ubrzo vozi njihov jedini raspoloživi automobil, stari Saturn iz 1994., opremljen neobično upornim GPS-om (kao dodatna usluga na koju je jedva pristao). Na svadbi upoznaje Sarah, koja je unajmila identičan automobil s istim čudnovatim navigacijskim sustavom.
Vođeni GPS-om koji ih ne vodi samo cestama, već i kroz metafizičke prostore, Sarah i David ulaze u niz neobičnih vrata. Svaka ih odvodi u ključne, nerazriješene trenutke iz vlastitih života. Kroz ta iskustva, pred njima se otvara mogućnost da osvijetle vlastitu prošlost, razumiju sadašnjost… I možda promijene budućnost.
Veliko hrabro predivno putovanje žanrovski balansira između fantazije, romantične drame i magičnog realizma, gradeći ton koji je istovremeno poetičan i emocionalno pristupačan. Kogonada ne koristi fantastične elemente kao površnu atrakciju, već ih integrira kao intimne alate za emocionalno istraživanje. Vizualna simbolika prisutna je u svakom kadru, od načina na koji se vrata pojavljuju u prostoru, do načina na koji svjetlo i boja prate emocionalne prijelaze likova.
Filozofska dimenzija
Ono što je posebno treba istaći i pohvaliti je da film ne pokušava nimalo objasniti čudnovate pojave poput neobičnog GPS-a, već ih koristi kao metafore unutarnje navigacije. Upravo taj GPS, koji vodi likove kroz fizičke i metafizičke prostore, postaje središnji motiv i to ne kao tehnološki alat, već kao vodič kroz nerazriješene trenutke prošlosti. Koncept vrata kao portala u vlastite traume i izbore omogućuje narativnu strukturu koja je istovremeno linearna i introspektivna.
Svaka vrata vodi u prostor gdje se emocije mogu preispitati, ali ne nužno promijeniti. Ta dramaturgijska odluka daje filmu filozofsku dimenziju koju dijeli s introspektivnim tonom filma Chuckov život (The Chuck Life, 2025.). Oba filma ne nude rješenja, već otvaraju prostor za suočavanje s onim što boli (i općenito s proživljenim životom). Ne traže da se prošlost popravi, već da se prizna, kao dio procesa razumijevanja i prihvaćanja.
Umjesto klasičnog hollywoodskog realizma, Kogonada se oslanja na kazališnu ogoljenost – prostori su svedeni na minimum, pokret je precizno koreografiran, a atmosfera više podsjeća na intimnu scensku izvedbu nego na studijski spektakl. Takav pristup pojačava emocionalnu rezonancu. Film pritom ne traži da vjerujemo u njegovu logiku, već da osjetimo ono što likovi ne znaju izreći. Upravo u tom spoju fantastičnog i intimnog leži autorska snaga Velikog hrabrog predivnog putovanja.
Iako film nosi ambiciju da spoji fantastično s intimnim, često se spotiče o vlastitu dramaturgiju. Umjesto koherentne narativne linije, gledatelj dobiva niz narativnih skokova koji se ne stapaju u cjelinu, pri čemu se sentimentalnost, ironija i metafizika izmjenjuju se bez jasne unutarnje logike. Ton je pritom izrazito neujednačen. Dok pojedine scene pozivaju na emocionalnu rezonancu, druge je potkopavaju (pomalo) neprimjerenim humorom ili pretjeranom stilizacijom.
Likovi kao skice
Scenarij, iako tematski ambiciozan, oslanja se na niz predvidivih situacija i sentimentalnih dijaloga koji ne nude stvarnu dubinu. Umjesto da gradi unutarnje svjetove likova, film ih koristi kao simbole pa su oni tek nositelji ideja, ali ne i iskustava. Oni (po)ostaju skice, a ne osobe. Njihova motivacija je naznačena, ali nikad razrađena. Fantastični elementi, iako vizualno intrigantni, ne dobivaju dramaturšku opravdanost.
Colin Farrell (Duhovi otoka/ The Banshees of Inisherin, 2022., TV serija Pingvin/The Penguin, 2024.) i Margot Robbie (Barbie, 2023.) zanatski su pružili vrlo dobre izvedbe u filmu. No, kako ih scenarij tretira više kao simbolične figure nego kao psihološki razrađene likove, to im ograničava dubinu njihove glumačke artikulacije.
Tako njihovi likovi ostaju na razini skica (nositelji ideja, ali ne i iskustava). Njihova međusobna kemija je prisutna, ali nije osobito snažna. Ona je više funkcionalna nego magnetična – postoji tiha povezanost, ali nedostaje jedna jača emocionalna iskra koja bi to zapalila i ojačala film. No, unatoč tome, upravo njihova glumačka dosljednost ostaje jedan od najjačih elemenata filma.
U filmu se u maloj ulozi pojavljuje i oskarovac Kevin Kline (Riba zvana Wanda/ A Fish Called Wanda, 1988.), uz Phoebe Waller-Bridge (Indiana Jones i artefakt sudbine/Indiana Jones and the Dial of Destiny, 2023.). Oboje ostavljaju dojam, svojim prepoznatljivim stilom, ali ostaju na razini epizodnih figura. Oni su više stilistički začin nego jači dramaturški doprinos jer je funkcionalnost njihovih likova ograničena.
Iskrenost prije svega
Veliko hrabro predivno putovanje ostaje film koji više sugerira nego što ostvaruje. Njegova snaga leži u ideji, dok izvedba povremeno gubi jasnoću, osobito u dramaturškom povezivanju tonova. No unatoč tim slabostima, riječ je o djelu koje se ne boji biti bajkovito, introspektivno i emotivno ranjivo. Film ne nudi odgovore, ali otvara prostor za tiho suočavanje s vlastitim unutarnjim slojevima.
U posljednjih dvadesetak minuta, emocija postaje izrazita i upravo tada film pronalazi svoju najdublju rezonancu onu koja ne traži objašnjenje, već prisutnost. Iako se film spotiče o vlastite stilističke slojeve koji se ne stapaju u cjelinu, njegova autorska hrabrost ostaje neupitna. U vremenu kada se fantazija često koristi kao bijeg, ovdje ona postaje sredstvo za povratak. I to u sebe, u prošlost, u ono što boli.
Likovi su možda tek skice, ali njihova putovanja nose univerzalnu težinu. Njihova iskustva, iako fragmentirana, otvaraju pitanja koja nadilaze pojedinačne sudbine. U tom smislu, film uspijeva artikulirati emocionalne impulse koji ostaju s gledateljem i nakon završetka. Sve u svemu, ovo je film koji traži da ga osjetimo. Možda nije savršen ali je vrlo iskren. A to je ponekad važnije od savršenstva.
O autoru
