Film Božji gnjev novi je film hrvatskog redatelja Kristijana Milića. Iako nije na razini njegovih ranijih ostvarenja, riječ je o filmu vrlo intrigantne teme. Glavna boljka filma je neujednačenost, prvi dio je sporiji a drugi je pomalo “zbrzan”. Ono što treba pohvaliti je njegova sjajna fotografija, tjeskobna atmosfera te odlični i uvjerljivi glumački nastup Ive Krešića.
Film Božji gnjev (2024.) novi je film hrvatskog redatelja Kristijana Milića. Ovaj film njegova je treća suradnja s književnikom Josipom Mlakićem. Prvu suradnju ostvarili su Milićevim debitantskim filmom Živi i mrtvi (2007.). Ovaj film na filmskom festivalu u Puli osvojio je čak osam Zlatnih arena, među kojima su i one za najboljeg redatelja i najbolji film. Njihova druga suradnja bila je drama Mrtve ribe (2017.), koja ipak nije bila toliko uspješna ali je ipak riječ o sasvim solidnom ostvarenju.
Neujednačen film
Ono što je karakteristično za Milića je da se pokazao kao vrsni autor ratnih filmova s tematikom Domovinskog rata. Među nabrojene naslove tako trebamo dodati film Broj 55 (2014.), čija priča je temeljena na stvarnim događajima. Taj film je u Puli još jedno odnio osam Zlatnih arena, među kojima su se ponovno našle one za najboljeg redatelja i najbolji film. Njegovom ‘ratnom’ opusu treba pridodati i TV seriju Nestali (2020.-2022.). Za Milića se mora reći da je “žanrovski” autor , često ističući da je je veliki poklonik legendarnih redatelja Johna Carpentera, Waltera Hilla, Sama Peckinpaha te Alfreda Hitchcocka.
Radnja filma Božji gnjev prati vojnika HVO-a Iliju (Ivo Krešić), koji je na ratištu u Srednjoj Bosni. Dobiva vijest da je njegov brat Goran poginuo u misterioznoj misiji iza neprijateljskih linija. To ga nagna da krene u opasnu potragu za istinom. Otkriva da ta misija nije bila službena, već da su njegov brat i ostali pogunili u nju svi išli kao svojevrsni plaćenici. Uskoro Ilija otkriva mračnu mrežu kriminala koja se proteže do najviših vojnih krugova. Njegova istraga postaje sve opasnija a prvobitna želja za istinom polagano se pretvara u patološki osvetnički pohod.
Najnoviji Milićev film prikazan je prošle godine na Pula film festivalu. Tamo je nagrađen s dvije Zlatne arene (za masku i za specijalne efekte). Žanrovski ga možemo odrediti kao triler i film osvete. Svojom radnjom podijeljen je na dva dijela. Prvi dio filma, kojem je posvećen i veći dio, odvija se u Srednjoj Bosni i u njemu pratimo početak istrage glavnog protagoniste. Drugi dio radnje smješten je u Zagreb i on je posvećen razrješavanju istrage, odnosno, otkrivanju istine.
Problem filma je što su ta dva dijela prilično neujednačena. Prvi dio je sporiji i detaljniji dok je rasplet prilično zbrzan. Početno je Milić odlično izgradio atmosferu a priča sadrži dovoljno napetosti pa film ide u dobrom tempu. Sama radnja sadrži nešto što baš i niste imali prilike vidjeti u našim ratnim filmovima. Tako se prikazuju noćni susreti pripadnika zaraćenih strana (Hrvati i Muslimani) kako pregovaraju i kupuju/prodaju informacije. To nije tek puko prikazivanje jer neki do njih donose i pomalo iznenađujuću dozu emocija i ljudskosti (susret Ilije s muslimanskim zapovjednikom Džaferom).
Drugi dio pati od pada napetosti mada se radi o raspletu čitave misterije. Prije svega, nedostaje prave akcije iako sadrži nekolicinu ubojstava. Gotovo čitava ta radnja odivija na način u kojem glavni protagonist Ilija prati i promatra te malo priča a oko njega ljudi ginu. No, sve to poprima jednu dozu nezanimljivosti, koju dodatno “ruši” glazbena podloga koja je prisutna i pokriva gotovo svaki kadar.
Sjajna fotografija
Kao što je već napomenuto, rasplet filma je prilično zbrzan. Likovi koji se tu pojavljuju nisu pretjerano ni obrađeni pa djeluju mlako. To se pomalo odražava i na svojevrsno iznenađenje oko raspleta koje na kraju djeluje prilično nedorađeno (i pomalo neuvjerljivo). No, treba pohvaliti i Milića i Mlakića što su hrabro tematski (makar i ovako banalno) dodirnuli temu korupcije u vrijeme Domovinskog rata i prokletstvo novca u kojem pohlepa caruje (iskorištavanje pripadnika vojske za privatne ciljeve, gdje je novac bitan a ne životi).
Što se tiče glume, svakako treba pohvaliti Ivu Krešića u glavnoj ulozi, koji je vrlo je uvjerljiv u svom nastupu. Uz njega treba pohvaliti i odličnog Marija Knezovića kao Džafera te Domagoja Mrkonjića u ulozi lika Mađara. Spomenimo da u filmu male uloge imaju i naše glumačke veličine Dejan Ačimović te Dragan Despot (kojem uloge negativaca itekako pašu).
Posebno treba pohvaliti vizualni izgled filma (siv i tjeskoban) koji itekako pojačava atmosferu filma. Za to sve pohvale idu Mirku Pivčeviću i njegovoj sjajnoj fotografiji, koji je s Milićem surađivao na svim njegovim filmovima (i TV seriji Nestali). Taj dio bio je besprijekoran u svim Milićevim filmovima pa ništa manje nismo očekivali ni ovoga puta.
Božji gnjev nije na raziniranijih ostvarenja Kristijana Milića. No, svejedno je riječ o više nego solidnom filmu. Milić se i ovoga puta pokazao kao dobar žanrovski redatelj. Dakako, ostaje mala žal što se scenaristički nisu bolje prvi i drugi dio radnje obradili. No, tematski je zato izrazito intrigantan i to je dio koji treba posebno naglasiti i pohvaliti.
O autoru
