‘The Penguin’: Je li Matt Reeves pronašao formulu za uspjeh?

Okej, The Penguin tehnički nije serija Matta Reevesa već Lauren LeFranc, koja je odradila sjajan posao, ali je proizašla iz svijeta koji je stvorio Reeves. Briljantnom Colinu Farrellu pridružila se jednako tako maestralna Cristin Milioti, a njih su dvoje zajedničkim snagama uspjeli podići seriju na razinu koja je ugodno iznenadila i kritiku i publiku te postala jedna od najboljih stripovskih adaptacija ikada.

Ako se sjećate filma The Batman Matta Reevesa s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi, vjerojatno ćete se sjetiti kako je jedan od sekundarnih negativaca u tom filmu bio i Penguin; u kostimu koji je glumca učinio potpuno neprepoznatljivim, Colin Farrell je bio toliko dobar Penguin da je uskoro naručena standalone serija koja će se baviti isključivo njim.

Serija je prikazana na Maxu i sadržavala je osam epizoda, posljednja od kojih je prikazana ovaj tjedan kod nas i tako je serija zapravo došla svome kraju. I dok većina kritika serija ide na samom početku, nakon prvih nekoliko epizoda, zar nije bolje odgledati sve pa onda dati konačni sud? Koliko je serija započelo loše, a završilo dobro? Ili počelo odlično, a onda završilo loše? I baš zato, ova kritika napravljena je nakon što je serija završila da možete dobiti konačni sud o priči u cjelini.

Mafijaška serija staroga kova

Iako je ova serija zapravo stripovska serija, postoji malo koja postojeća stripovska serija s kojom bismo je mogli usporediti, jer čak i atipični The Boys ili nešto mračniji Daredevil nisu u ovome rangu. The Penguin je u tom smislu možda najbliži Gothamu, ali čak je i ta serija odlazila u domenu fantastike više nego jednom, što se za The Penguina ne može reći.

Lauren LeFranc, koja je vodila ovu seriju, napravila je sjajan posao, to se mora priznati. Iskoristila je sve ono što je mogla da bi stvorila seriju koja je istovremeno bila konzistentna s fiktivnim svemirom unutar kojega postoji, ali i drugačija od žanrovskih uradaka na koje smo navikli. U tom je smislu The Penguin stripovska serija samo zato što su u njoj prisutni likovi iz stripova, ali po svemu ostalome radi se o klasičnoj mafijaškoj seriji staroga koja se može mjeriti s klasicima kao što su The Sopranos ili Boardwalk Empire; dobro, nećemo uspoređivati te dvije serije s ovom zbog činjenice da ova serija ima samo osam epizoda i da je bila prilično samodostatna, ali koncept je identičan.

Na taj je način LeFranc briljantno kapitalizirala na svijetu što ga je stvorio Matt Reeves, a koji je sličan, mada mračniji, onom gotovo hiperrealističnom pristupu što ga je Nolan imao u svojim filmovima. I dok je Reevesov The Batman bio primarno krimić, The Penguin je primarno mafijaška priča o usponu jednog od čudovišta iz Gothama koja je odrađena na najbolji način.

Radnja prati lika koji počinje s dna (iako ga mi ne dočekujemo u tom trenutku, ali saznajemo to kroz seriju), a koji se koristeći svoj um, snalažljivost i poznavanje psihologije kriminalnog podzemlja spletkama uspinje do vrha. Taj narativni šablon dobro je poznat, ali LeFranc i njezin tim dali su mu nekoliko twistova, među kojima su najizraženiji psihološka pozadina glavnog lika (o čemu više kasnije) i glavni „antagonist“ serije, odnosno Sofia Falcone, čija je stripovska priča značajno izmijenjena u ovoj seriji.

Sofia je vrlo atipičan antagonist utoliko što uopće nije antagonist; dobro, daleko od toga da je pozitivka u priči, ali nije klasična jukstapozicija protagonistu, čak i kada uzmete u obzir činjenicu da je protagonist psihopat. Sofia je prije svega slojevit lik, odnosno lik kojega je apsolutno nemoguće prikazati kroz samo jedan aspekt i na taj način donijeti jednostavan sud. Ima svojih uspona i padova, vrlo je… ljudska, opipljiva, a trauma koja ju oblikuje ono je što je čini toliko zanimljivom i toliko kvalitetno realiziranom. Naravno, Cristin Milioti pomogla je Sofiji svojom briljantnom interpretacijom (ono što je izvela u četvrtoj epizodi, ”Cent’Anni” dostojno je Emmyja) i dinamika koja je postojala između Penguina i njezinog lika bila je highlight ove serije.

I dok je fokus bio na tom neobičnom rivalstvu, serija je uspješno istražila i strukture gothamskog kriminalnog podzemlja, što je toj mafijaškoj komponenti dalo dodatnu snagu, a što je seriju učinilo zanimljivom kako iz žanrovskog aspekta, tako i iz aspekta izgradnje svijeta unutar kojega obitava.

The Penguin je izvanredan protagonist

Serije ovoga tipa, čak i kada govore o zlikovcima ili antijunacima, uglavnom imaju lika kojemu možete pronaći neku pozitivnu crtu. Uzmite, na primjer, Venoma. Venom je tradicionalno zlikovac u stripovima, kao i Eddie Brock, međutim cijela filmska trilogija dala je Venomu jednu crtu simpatičnosti, posebice kroz razvoj prijateljstva s Eddiejem, koja ga je učinila primamljivijim. Važno je da lik izazove određene simpatije kod publike – jer to ima smisla, ipak ovo nije true crime dokudrama o Tedu Bundyju pa znamo što nas čeka.

Međutim, postoji kvaka. Penguin je daleko od savršenog lika. To smo znali, čak i ako niste nikada uzeli nijedan strip u ruke, još od Reevesovog filma. Prikazan je kao sitni kriminalac s velikim ambicijama, ali netko tko nije toliko iskvaren poput Carminea Falconea, recimo, koji je bio puno zlokobniji lik u filmu, ali i u seriji (iako se pojavljuje u jednoj epizodi, negdje između pet i deset minuta ukupno, tako da je šteta što su „potrošili“ Marka Stronga na jednu tako sporednu ulogu u ovoj seriji; Turturro se nije vratio jer, kako kaže LeFrancova, nije mogao snimati zbog rasporeda, odnosno, kako kaže on sam, jer je njegov lik bio nasilan prema ženama, a on nije želio glumiti takvog lika). To je Penguin kakvog smo vidjeli u filmu i Penguin kakvog susrećemo u seriji.

Borac je. Istina, zlikovac je i loša osoba, ali s obzirom na vlastite hendikepe i traume s kojima je bio suočen, bili smo spremni oprostiti mu čak i izdaju Sofije, a koja je dovela do njezinog odlaska u Arkham, naročito nakon onog pokušaja zbližavanja, međutim kako je serija odmicala, bilo je jasno da Penguin voli samo dvije osobe – sebe i svoju majku, s tim da je ova potonja ljubav neka psihološki morbidna edipovska romansa koju je bolje ne analizirati ovdje (serija je taman toliko suptilna da bude jasna, a istovremeno nenametljiva po pitanju njihovog odnosa). I dok i to samo po sebi ima smisla ovako na prvu, kada se sjetite da su tu postojala dva brata Cobb (Penguin se za potrebe Reevesovog univerzuma zove Oswald Cobb, ne Oswald Cobblepot, jer su pisci shvatili da bi plemićko prezime Cobblepot zvučalo previše groteskno za spodobu iz sluma pa su skratili) te siroti Vic, neopjevani junak ove serije i istinski pozitivac (žao nam je što se u ovoj kritici nećemo osvrnuti i ne njega, ali moramo zadržati tekst u nekim razumnim okvirima), jer on je sve ono što je Penguin trebao biti, a nije, neovisno o svemu što mu se dogodilo, onda zapravo vidite koliko je Penguin čudovište.

Trenutak s braćom poništio je onaj oprost koji smo mu bili spremni dati zbog Sofije, a trenutak s Vicom na kraju serije bio je posljednji čavao u lijesu ikakve nade da se Penguin može opravdati ili da se s njim može suosjećati. U tom trenutku – a to, ironično, potvrđuje i sam Penguin – Oswald Cobb postao je čudovište i puno opasniji zlikovac nego što smo navikli; tako je Danov Riddler dobio opaku konkurenciju u Gothamu, iako je Penguin neupitno veći oportunist, a manji idealist od Riddlera (a vjerujemo i Jokera, koji se samo kratko pojavio u filmu).

Farrellova interpretacija bila je vanserijska i nema sumnje da zaslužuje svaku pohvalu i svaku nagradu koju bi trebao dobiti, a kao i ona Milioti, dostojna je Emmyja. Penguin na kraju ostaje lik kojeg ćemo uspoređivati s Tonyjem Sopranom ili Enochom Thompsonom, međutim to su likovi koji su unatoč svim zločinima za koje su odgovorni ipak zadržali nešto od onoga što su bili prije nego što su postali čudovišta; Penguin je čudovište postao kao dječak, samo je toliki psihopat da je to vješto skrivao do samog kraja posljednje epizode serije, tako da je usporedba tu prilično jednostavna. Ovo je, zapravo, pitanje koje je bliže problemu Michaela Corleonea u trenutku don Vitove smrti, kada kao mladić koji je dotad naizgled bio potpuno izoliran od kriminala vlastite obitelji preuzima tu istu obitelj i postaje tiranin koji je hladnokrvno eliminirao vlastitog brata. Postoji nešto u odnosu Penguina s njegovom braćom i Michaelovog odnosa s Fredom, iako su motivi sasvim drugačiji; Penguin je surovija verzija Michaela, puno vulgarnija, bez odijela i gela u kosu, ali obojica su jednaki monstrumi, a Penguin je upravo zbog te svoje street-level prepredenosti i perfidnosti još i opasniji.

Ima i Sofijina priča puno sličnosti s pričom ove trojice fiktivnih mafijaša koje smo spomenuli, naročito Michaelom, međutim njezina je uvrnuta psiha oblikovana cijelom serijom trauma kojima je prisilno bila izložena, tako da kod nje ipak postoji nešto što ju koliko-toliko opravdava, a to nešto kod Penguina nismo uspjeli pronaći nakon raspleta sezona.

Reevesov svemir je ono što smo trebali i zato želimo još

Bilo je mnogo govora oko toga hoće li Reeves uspjeti s Batmanom i uspio je. The Batman je sjajan film i Warner Bros. stvarno treba ostati pri izvornom dogovoru i dopustiti Reevesu da dovrši svoju trilogiju i izgradi svoj svijet, a čini se da će tako i biti, unatoč činjenici da je drugi dio odgođen za 2026. godinu. Pitanje je koliko će se James Gunn tu petljati, s obzirom da se Reevesov svemir ni narativno, ni stilski, ni estetski ne uklapa u ono što on želi od svog DCEU-a te da će DCEU imati vlastitog Batmana, ali nadamo se da će Warner Bros. vidjeti financijski i umjetnički potencijal ovog svemira i da će ga razvijati dalje; ipak je The Penguin bio apsolutno hit i među publikom te je ostvario impresivne brojke kada je u pitanju gledanost.

Međutim, kao što je i Reevesov The Batman bio ono što smo trebali u eri zasićenosti Marvelovim šablonskim radovima, tako je i ova serija bila točno ono što smo trebali te se stvarno čini da je Reeves pronašao formulu. Serija se vratila korijenima, bez spektakla, bez pompe i bez usiljene patetike koja ne funkcionira samo zato što je tako usiljena i neprirodna, i ispričala je priču o Gothamu, jedno poglavlje iz brutalne i bljutave povijesti tog grada. Ali ispričala ju je na način da se fokusirala upravo na ono u što Gotham pretvara svoje marginalce – čudovišta. Bila je to fascinantna psihološka studija lika čiju monstruoznost nikada nismo doživjeli na ovakav način, a koja je bila jedini mogući ishod priče u svijetu koji je stvorio Matt Reeves. I zato je tako dobra. Jer gledatelji traže to – sadržaj visoke kvalitete, sadržaj s dobrom pričom, dobrom glumom, i sadržaj koji nas drži od početka do kraja.

Ne znamo što budućnosti nosi – neki kažu da bi mogla biti druga sezona serije, neki da će se ići na sličan koncept, ali s drugim likovima; znamo samo da je kraj ove serije, okvirno, početak drugog Batmana i da će se radnja filma nastaviti tamo gdje je serija stala; Farrell će, naravno, reprizirati svoju ulogu. Druga sezona ove serije trenutno ne bi imala smisla, a iako smo prilično sigurno da Penguin ima još priča za ispričati, mislimo da je vrijeme da se uzme dobar koncept i primijeni na druge likove. Batmanovi su zlikovci doista impresivni tako da ima hrpa prostora za razvoj novih projekata; postoje glasine da je Joker Barryja Keoghana sljedeći koji će dobiti ovu seriju, a koja će se povezati s prvim Batmanom, što bi bilo sjajno, a znamo i da će Reeves u nastavku prezentirati neke nove zlikovce, tako da će materijala svakako biti.

Formula je očigledno tu, samo ju treba primijeniti i na druge likove!

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora