U domaća kina krajem mjeseca dolazi Parthenope, jedanaesti film koji je režirao Paolo Sorrentino. Taj je film premijerno prikazan još prošlog proljeća u Cannesu, gdje se Sorrentino natjecao za Zlatnu palmu. I dok u ovom trenutku još ne znamo kakva je Parthenope, za taj ćemo se film pripremiti jednom retrospektivom Sorrentinovog lika i djela.
Paolo Sorrentino rođen je u Napulju 1954. godine. Kada ste rođeni u Napulju, htjeli vi to ili ne, oblikovani ste živopisnom kulturom toga grada, koja kombinira mafiju, nogomet i urođenu ljepotu napolitanske kulture koja je jednako zanimljiva koliko je i specifična. Međutim, Sorrentina nije oblikovao samo njegov Napulj, već i tragedija koja ga je zadesila sa 16 godina, kada je izgubio oba roditelja uslijed slučajnog trovanja ugljičnim monoksidom.
Je li film za njega bio izlaz ili nije ne znamo, ali Sorrentinov filozofski i nerijetko intimistički pristup pričama i likovima jasno ukazuje da je za njega umjetnost generalno bila nešto u čemu je dobro plivao, svijet u kojem se osjećao prirodnije od surove stvarnosti vlastite egzistencije, koju je kroz svoje filmove opetovano propitivao i dovodio do ruba smisla. Međutim, o njegovim filmovima nešto više kasnije u tekstu.
Tri faze filmskog stvaralaštva
Karijeru započinje u kratkometražnoj branši 1994. godine s filmom Un paradisio, za koji piše scenarij i koji režira. Iako se već 1998. godine prebacio na dugometražni format sa scenarijem za komediju Napuljska prašina, Paolo Sorrentino se sve do 2010. godine nije odvojio od kratkometražnog formata, kombinirajući igrani s dokumentarnim žanrom, s tim da je od 2011. do 2017. godine napravio četiri kratkometražna filma koji su figurirali kao reklame za četiri velika brenda.
Imao je i dvije sporedne uloge u filmovima, međutim okosnica njegovog stvaralaštva njegovi su dugometražni filmovi te, odnedavno, njegov rad na televiziji.
Paolo Sorrentino vlastitu redateljsku karijeru započinje komedijom L’uomo in più 2001. godine, za koju je dobio nagradu Nastro d’Argento. Ovo je zapravo bila samo najava njegovih ranih radova, koji su bili iznimno fokusirani na likove. Neovisno o žanru, ti su filmovi – a bilo je tu svega, od komedija, preko trilera, do drama – bili psihološke studije vrlo neobičnih i posebnih likova, pri čemu je Sorrentino jako velik naglasak stavljao upravo na prikaz svijeta kroz prizmu lika. Je li to Titta iz Posljedica ljubavi, Geremia iz Obiteljskog prijatelja ili kontroverzni Giulio Andreotti iz stilizirane biografije Il Divo, ili pak netko drugi, svi su ti likovi na svoj način osobenjaci, posebni i drugačiji od svijeta unutar kojega obitavaju, a Sorrentino je uspijevao u svakom od tih filmova – neovisno o tome koliko oni bili uspješni u cjelini – staviti umjetnički i narativni fokus na te likove.

Na taj je način filmu dao određenu dozu subjektivizma, ali koji je uvijek bio vješto inkorporiran u Sorrentinov specifični stil, koji je istovremeno bio i psihološki slojevit i filozofski nabijen. Iako ti njegovi likovi nisu intelektualci poput Isaka Borga u Divljim jagodama ili Josepha Kerna u Tri boje: Crvena, oni su intelektualizirani u kontekstu vlastitih priča te su svi, na svoj specifičan način, filozofi, što je više refleksija samog Sorrentina nego tih likova kao takvih.
Isto se može reći i za lik Cheyenne iz filma This Must Be the Place iz 2011. godine, posljednji film iz Sorrentinove prve faze, kog je tumačio Sean Penn. Međutim, iako se tu sve redom radilo o kvalitetnim i zanimljivim filmovima, Sorrentino je svjetsko ime postao tek nakon uspjeha filma Velika ljepota iz 2013. godine, koji mu je donio salve pozitivnih kritika te čak i Oscara za najbolji strani film. To je bio izrazito kompleksan film, art film koji je kroz prizmu „putovanja“ prikazao Italiju u cjelini, ističući „veliku ljepotu“ talijanskog iskustva života kroz donekle stiliziran, ali iznimno esteticiziran pristup.
I ovdje je glavni lik osobenjak, ali Sorrentino ovoga puta nadilazi svoju fiksaciju individualnom psihologijom lika i prikazuje cijeli jedan život kao estetiku. I dok su međunarodni kritičari bili apsolutno oduševljeni, Sorrentino je u vlastitoj domovini kritiziran da je banalizirao Italiju i prikazao Talijane kao dekadentne vagabunde koji se autoironično odnose prema vlastitoj domovini i vlastitoj egzistenciji.
Usporedbe s Fellinijem i Antonionijem
No, neovisno o svim tim kritikama, Sorrentino je s ovim filmom postao svjetski priznato ime koje su kritičari uspoređivali s Fellinijem i Antonionijem. Uslijedilo je nekoliko filmova – poput Mladosti s Michaelom Caineom – u kojima je Sorrentino nastavio proučavati život kao fenomen; kao i u Velikoj ljepoti, on i dalje bira osobenjake kao glavne likove, ali fokus je sada na svijetu i na jednoj široj (ili općenitijoj, kako vam je draže) filozofiji koji nadilazi individualne solipsizme koje je tako obožavao na samom početku.

Međutim, i ta je faza došla do svoga kraja 2021. godine, kada se Sorrentino s Božjom rukom ponovo vraća likovima, ali ovoga puta na jedan drugačiji, zreliji i profinjeniji način. Istina, Božja je ruka poluautobiografski film koji progovara o Felliniju (a valjda nitko nikada u povijesti filma nije bolje osjetio Italiju od Fellinija) jednako kao i o Maradoni; Fellini je umjetnički obilježio Sorrentina, dok je Diego Armando Maradona na svaki mogući način obilježio Napulj, grad koji je po mnogočemu više hram jednom od najboljih nogometaša svih vremena nego što je zapravo grad. I upravo zato što je Božja ruka tako osoban uradak, ispala je tako dobra i dala je Sorrentinu prostor da razvije kako samu ideju, tako i sam sebe.
I sada dolazi Partenopa… kao što rekosmo, još uvijek ne znamo kako će to sve izgledati, ali čini se da će film biti nastavak ove treće faze, koja kombinira elementa ranijih faza, a nadamo se da će biti i barem približno efektno.
Televizijski rad
Što se tiče televizije, Sorrentino se tom mediju posvetio dosta kasno, a iza sebe trenutno ima dvije međusobno povezane serije – Mladi papa i Novi papa – koje tematiziraju intrige unutar vatikanskih zidina. I dok obje serije – predvođene briljantnim Judeom Lawom, a kojemu se u nastavku pridružuje i neponovljivi John Malkovich – jasno ilustriraju Sorrentinov specifični estetski pristup filmu kao mediju, treba reći da su ovo puno komercijalniji i širim masama pristupačniji uraci od većine njegovih filmova, što ima smisla. Serije su, dakako, pobrale pohvale kritika, a mi se na ovom mjestu možemo samo pridružiti istima jer se doista radi o projektima koji zaslužuju vaše vrijeme.
Sorrentino i art film
U konačnici, Paolo Sorrentino predstavnik je stila koji se u kinematografiji već dugo vremena ne viđa kao pravilo, iako je europska kinematografija desetljećima (Tarkovski, Bergman, Fellini, Kieślowski, redatelji Novog vala i talijanski neorealisti) gradila svoj renome upravo na takvim arthouse redateljima i autorima. I dok je Sorrentino svakako moderni nasljednik tog stila, on doista njeguje tradicije koje su danas u neku ruku i zastarjele, a to je nešto što zaslužuje apsolutne pohvale.
U tom je smislu Sorrentino specifičan autor. Ne toliko neobičan i otkačen, ali umjetnički rafiniran, stilski profinjen i idejno kompleksan, zbog čega njegovi filmovi nisu uvijek za široke mase; teški su, to ne možemo negirati, ali iza te težine kriju se takva pedantnost i – kako je umjetnički sazrijevao – ljepota da ne možete ne voljeti njega kao autora.
Sorrentinovim filmovima svakako se isplati posvetiti, a ukoliko oni nisu vaš cup of tea, njegove dvije serije o papama će vas oboriti s nogu, čak i ako ne volite art filmove.