5 najboljih glazbenih biografija svih vremena

Potpuni neznanac uskoro dolazi u domaća kina i gledatelji će dobiti priliku pogledati još jednu biografsku priču o slavnom Bobu Dylanu. Međutim, Potpuni neznanac tek je jedan u nizu biopicova koji su u prethodnim desetljećima obilježavali filmsku scenu, a upravo je ta bogata povijest inspirirala ovaj tekst.

Biografski su filmovi uvijek zanimljivi. Dobro, ne baš uvijek, ali čak i ako je biopic sam po sebi loš, on ima određenu kvalitativnu vrijednost u kojoj možemo uživati jer saznamo nešto novo o osobi čiji je život prikazan. Je li to iz čisto akademskih razloga ili nekih manje plemenitih, poput voajerskih, činjenica da nas zanimaju tuđi životi – tim više ako su to životi slavnih ličnosti – ostaje, a tu se nalazimo na teritoriju biografskih filmova. Ovisno o temi, biografski filmovi zahtijevaju različit pristup pa tako ima cijela serija podžanrovskih odrednica koje moraju biti poštivane kako bismo napravili dobar biografski film, a način kako redatelj odstupa od njih i s kolikom dozom hrabrog umijeća ili umjesne hrabrosti određuje hoćemo li gledati vrhunsko ostvarenje, nešto dosadno i već viđeno (što igra na sigurno), ili pak potpuno sr**e.

Kada govorimo o glazbenim biografijama – da, bilo je teško za pogoditi u kojem će ovo smjeru ići, zar ne? – one su zanimljive iz dva razloga. Prvi je taj da su životi glazbenika uglavnom bili zanimljivi, obilježeni brojnim privatnim i umjetničkim previranjima, anegdotama i trenucima od povijesne važnosti, što te priče čini izrazito privlačnima; povijesno gledano, one nisu bile među češćim podžanrovima, međutim u posljednjih 15-20 godina imao sve veći broj glazbenih biografija, odnosno taj podžanr postaje sve popularnijim. Drugi je razlog čisto tehničke prirode, a tiče se balansa među žanrovima. Naime, glazbene biografije istovremeno su i dramski i glazbeni filmovi, ali one u pravilu – iako to mogu biti – nisu mjuzikli. Zato je kod tih filmova uvijek važno izbalansirati glazbu, koja je neizostavni dio priče, i dramu, koja mora biti okosnica priče o glazbi.

Kroz godine smo, dakako, imali uspješnijih i manje uspješnih glazbenih biografija, a u ovom ćemo tekstu prezentirati pet po nama najboljih i najuspješnijih, pet filmova koji su unutar vlastitog podžanra donijeli nešto novo i nešto pamtljlivo, koji se untar gabarita vlastite klasifikacije ističu kao posebna djela.

5. Walk the Line (Hod po rubu, 2005.)

James Mangold stoji iza ovog hita iz 2005. godine, a isti se redatelj nada i da će ove godine s Potpunim neznancem polučiti identičan uspjeh. I dok je priča o Bobu Dylanu koju ćemo uskoro gledati nešto sasvim drugo od filma Walk the Line, Mangoldov uspjeh s ovim višestruko nagrađenim filmom mogao bi biti dobra preporuka. Walk the Line zauzeo je peto mjesto na našoj listi jer je od svih filmova “najholivudskiji”, da se tako izrazimo, odnosno najkonvencionalniji je u odnosu ostale filmove koje smo uvrstili ovdje. To, dakako, nije loša stvar (Bohemian Rhapsody i Girl You Know It’s True su bili krajnje zabavni filmovi koji su na zanimljiv i publici atraktivan način prezentirali svoje priče, ali…), ali kada nastojimo dati neku adekvatnu evaluaciju važnosti ovoga filma, onda je ta konvencionalnost nešto što moramo uzeti u obzir. Joaquin Phoenix i Reese Witherspoon izvrsno su iznijeli priču o Johnnyju Cashu, jednom od najvećih ikada, a Mangold se ovim filmom ekspresno upisao u žanrovsku povijest. Film je sjajno balansirao između (problematičnog) privatnog života Johnnyja Casha i genijalnosti njegove glazbe, uspjevši na kraju na jedan intiman i umjetnički kvalitetan, a opet komercijalno atraktivan način prezentirati veličinu ovog umjetnika.

4. I’m Not There (Nema me, 2007.)

Možda smo malo neobjektivni s ovim filmom s obzirom na nadolazeći biopic, ali I’m Not There Todda Haynesa doista je inovativan prikaz biografije jednog od najvećih glazbenika svih vremena, jedinog rockera koji je dobio Nobela za književnost. Voljeli Dylana i njegovu glazbu ili ne, radi se doista o jednom od najvažnijih i najutjecajnijih umjetnika modernoga doba i jednom od stupova popularne kulture. I dok nam se čini da će Potpuni neznanac biti nešto konvencionalniji, Haynes je s filmom I’m Not There eksperimentirao sa žanrom, prikazujući Dylana kroz šest različitih aspekata njegove ličnosti i njegovog stvaralaštva, svaki od kojih se u filmu pojavljuje kao zasebni lik. Tu se posebno istakla briljantna Cate Blanchett u ulozi muškarca, a ostalih pet likova portretirali su Christian Bale, Richard Gere, Ben Whishaw, Heath Ledger i Marcus Carl Franklin. Haynes je redatelj koji je poznat po svom psihološkom pristupu; on je redatelj koji se trudi secirati svoje likove i prodrijeti u njihovu srž, zbog čega su njegovi filmovi ponekad teški i zbog čega radnja nekada propati (May December kao primjer – film s izvrsnom premisom, ali koja je ostala neiskorištena do kraja jer se Haynes toliko fokusirao na psihe glavnih junakinja da nije uspio naći potrebni balans). I’m Not There nije patio od te boljke, a upravo je ovakav nekonvencionalni psihološki pristup Dylanovom liku i djelu razlog zašto smo ovaj film uvrstili na listu. Haynes se definitivno dokazao ovim filmom, a nedavni dokumentarac The Velvet Underground potvrdio je da se čovjek sjajno snalazi iza kamera kada je glazba u pitanju.

3. 8 Mile (8 milja, 2002.)

Zašto Eminem? Pa zato što je Eminem! 8 Mile nije stricto sensu biografski film, već drama o usponu bijelog repera Jimmyja Smitha, koji nastupa pod umjetničkim imenom B-Rabbit, na rap i hip hop sceni, kojom u Detroitu (ali i općenito) uglavnom dominiraju crni izvođači. I dok je Eminemov glumački debi danas poznatiji po kultnoj glazbi nego po samoj priči, ostaje činjenica da je ovaj film prije 20+ godina bio dosta razvikan i da je dobio brojne pohvale, što zbog priče, što zbog glazbe. Film Curtisa Hansona sadrži brojne autobiografske elemente iz Eminenovog života, a čini se da je upravo zbog toga priča bila tako uspješna – jer Eminem je u filmu glumio samoga sebe. I ovaj je film, poput Hoda po rubu, dosta holivudski, odnosno dosta konvencionalan u svojoj realizaciji, ali 8 Mile nije igrao na sigurno i to je razlog zašto smo ga smjestili na treće mjesto. Film se i danas, nakon više od 20 godina od premijere, ističe među glazbenim biografijama – makar biografija koju prikazuje bila djelomično fiktivna, a svakako stilizirana – a upravo je taj neobični spoj fikcije i stvarnosti razlog zašto smo ovom filmu odlučili dodijeliti treće mjesto.

2. Control (Kontrola, 2007.)

Anton Corbijn je ime koje će poznavateljima glazbe vjerojatno biti itekako poznati. Ovaj Nizozemac, primarno snimatelj i redatelj spotova, probio se na sceni zahvaljujući seriji uspješnih spotova među kojima se posebno ističe “Enjoy the Silence” kultnog Depeche Modea (koji je kasnije bio inspiracija za alternativnu verziju spota za pjesmu “Viva la Vida” benda Coldplay), a zaslužan je i za vizualni identitet cijelog benda, kao i U2-a. Međutim, Corbijn je osim spotova režirao i nekoliko filmova, a osim Kontrole tu je svakako značajan i špijunski triler A Most Wanted Man, koji je dobio dosta dobre komentare kritičara. Međutim, Kontrola je film koji nas je pri prvom gledanju potpuno oborio s nogu. Radi se o životu Iana Curtisa, kultnog frontmena kultnog Joy Divisiona, čiji je život okončan tragičnim suicidom 1980. godine. I dok je film svakako priča o bendu i glazbi koju je Curtis stvarao, on je podjednako i studija tragičnog senzibiliteta tog nikad prežaljenog melankolika, koja je na briljantan način – u crno-bijeloj tehnici – prenesena na platno. Corbijn je majstorski kombinirao svoje snimateljsko umijeće – jer kadrovi u tom filmu su briljantni – s redateljskom vještinom iznošenja priče, stvorivši film koji je od svih uradaka na ovoj listi došao najbliže onome što bismo mogli smatrati art filmom. Lišen holivudskog glamura, surov i odvažan, eksperimentalan kada treba i umjetnički superioran, Corbijnov Control film je koji apsolutno zaslužuje svaku pohvalu i čija je superiorna kvaliteta neupitna.

***

Honourable mention: Možda malo subjektivno (jer autor je veliki fan braće Coen), ali prije prvoga mjesta htjeli bismo samo spomenuti film Inside Llewyn Davis (2013.) braće Coen. Taj film nije ničija biografija – jer naslovni je protagonist potpuno fiktivan lik – ali je prezentiran u formatu fiktivne biografije te je inspiriran nekim stvarnim ličnostima s country scene. Ovo je film koji kombinira tipičan izričaj braće Coen sa svim nužnim elementima dobre glazbene biografije i dovoljno je neobičan da smo mu htjeli posvetiti barem jedan honourable mention.

***

1. Amadeus (1984.)

Možda – dobro, ne možda, nego sigurno – je Control po svojoj avangardnosti i zaslužio prvo mjesto, ali povijesni značaj Amadeusa Miloša Formana toliki je da nismo imali hrabrosti ne dodijeliti mu prvo mjesto na ovoj listi. O ovom je filmu toliko toga rečeno i napisano da bilo što što bismo mi ovdje dodali ne bi previše doprinijelo korpusu znanja koje imamo o ovome filmu. Radi se o apsolutnom klasiku koji je i danas – više od 40 godina nakon premijere – apsolutno remek-djelo čija vrijednost s vremenom ne opada. Iako je rađen po svim estetskim i stilskim standardima svoga doba, Formanov je film toliko inspiriran i toliko složen da je sve osim konvencionalan. Karizmatični Tom Hulce prezentirao je Mozarta na najbolji mogući način, a Formanov psihološki pristup liku pokazao nam je Mozartov genij iz svih mogućih perspektiva. Kada domu pridodate sjajnog F. Murraya Abrahama u ulozi Antonija Salierija kao najprirodnijeg mogućeg negativca u ovom filmu te sjajnu glazbenu pozadinu, dobijete film koji će ostati za sva vremena i kojemu ćemo se i u dalekoj budućnosti moći jednako diviti kao što se i danas, nekoliko stoljeća kasnije, divimo Mozartovoj glazbi.

O autoru