Paolo Sorrentino: “Maradona mi je pokazao što je pravi show”

Dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, talijanski redatelj Paolo Sorrentino, na 31. Sarajevo Film Festivalu održao je Masterclass na kojem je otkrio kako nastaju njegovi hvaljeni filmovi, ali i zašto snima brzo – jer samo želi otići kući.

Dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, talijanski redatelj Paolo Sorrentino, na 31. Sarajevo Film Festivalu održao je Masterclass na kojem je otkrio kako nastaju njegovi hvaljeni filmovi, ali i zašto snima brzo – jer samo želi otići kući.

„Zabavno mi je snimati filmove, ali ne toliko i pričati o njima“, izjavio je talijanski redatelj Paolo Sorrentino, ovogodišnji dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, na početku svog Masterclassa na 31. Sarajevo Film Festivalu. Gostima festivala, mladim filmašima i publici koji su ispunili dvoranu Bosanskog kulturnog centra to je mogao biti znak da ih čeka ne pretjerano uzbudljivih 90 minuta, no Sorrentino se, kao i u svojim filmovima, pokazao zabavnim, iskrenim i pronicljivim.

„Moji filmovi su o osjećajima, ne o zombijima i katastrofama. Govore o ljudima, njihovim problemima i unutarnjem svijetu. Kako to prikazati na platnu? Film je tu zahvalan jer na raspolaganju imate niz trikova: glazbu, glumce, svjetlo, kameru… Možete poput mađioničara stvarati iluziju. Ali ni mađioničar ne radi ništa magično, samo koristi trikove. Tako je i s filmašima. Problem je što te trikove ne možete naučiti iz knjige, morate ih znati i osjećati“, otkrio je Sorrentino svoj način rada s kojim je osvojio srca publike diljem svijeta.

Od depresije do Oscara

Rođen u Napulju, Sorrentino je već s prvim dugometražnim igranim filmom Suvišan čovjek 2001. ušao u natjecateljski program Venecijanskog filmskog festivala. Uslijedio je niz hvaljenih filmova, među kojima Velikan i Ovo mora biti pravo mjesto, prikazanih u Cannesu, baš kao i Velika ljepota, za koju je osvojio nagrade Oscar, Zlatni globus i BAFTA-u za najbolji film na stranom jeziku te tri nagrade Europske filmske akademije.

Pohvale publike i kritike dobio je i za filmove Mladost, Silvio i Božja ruka, kao i za serije Mladi papa i Novi papa. Njegov posljednji film Partenope prikazan je u glavnom programu festivala u Cannesu.

Kako kaže, cijeli taj niz počeo je s depresijom i lijenošću.

„Kada sam imao 18 godina bio sam depresivan, sjedio sam kod kuće, sav bezvoljan. Nisam znao što bih sa sobom. Gledao sam mnogo filmova i pomislio da je to posao koji možete raditi a da zapravo ne radite ništa. Otišao sam u knjižaru i kupio dvije knjige, jednu o pisanju scenarija i drugu o snimanju filma. Shvatio sam da sam bio u pravu“, ispričao je Sorrentino moderatoru Ognjenu Glavoniću, istaknuvši da je redatelj odlučio postati tek kada je pomislio da više ne zarađuje dovoljno kao scenarist.

No ubrzo je shvatio da ipak nije tako jednostavno.

„Za snimiti film ne morate imati neki poseban kapacitet. Ali tek godinama kasnije sam shvatio da morate imati veliku širinu i doista znati određene stvari da biste snimili dobar film“, rekao je.

Sorrentino najmanje voli – snimanje

Govoreći o tome kako nastaju njegovi filmovi, naglasio je da uvijek počinju od ljudi. Najprije ga zainteresira neki lik, često sastavljen od nekoliko osoba koje poznaje, a zatim istražuje u kakvim bi se situacijama mogao naći. O vizualnom izgledu filma odlučuje tijekom obilaska lokacija i u razgovorima s direktorom fotografije.

„Ne miješam se previše u posao direktora ili direktorice fotografije. Jednostavno im kažem što osjećam o filmu, opišem sve – priču, likove, što želim od filma – a oni su dovoljno pametni da shvate što mi treba. To je razgovor od deset minuta“, objasnio je.

Sorrentino posebno cijeni brzinu na setu, i to iz vrlo praktičnog razloga – ne voli snimanja.

„Brzo snimam jer jedva čekam otići kući. Zato često koristim dvije ili tri kamere i snimanje redovito završim nekoliko dana prije roka. Producenti me obožavaju jer im štedim novac, a ja samo želim otići kući gledati nogomet“, rekao je kroz smijeh.

Dodao je i da ga film ne zaokuplja toliko kao druge stvari. „Moj je problem što ne volim previše film. Više volim knjige, glazbu, nogomet… Ne toliko filmove. Neke scene zaista mnogo znače, ali posvetiti dva sata filmu čini mi se previše. Kao i pjesme, koje moraju trajati do tri minute, i film ne bi smio biti predugačak.“

Razgovor je, očekivano, dotaknuo i njegov rodni grad te Diega Armanda Maradonu, koji je u Napulju stekao status božanstva baš dok je redatelj odrastao.

Maradona je pravi show

„Nogomet u Napulju mi nije bio bitan, bitan je bio Maradona. Tada sam prvi put shvatio što znači show. Do tada nisam znao što je to spektakl, a Maradona nam je pokazao kako izgleda. Ja sam u filmu dobio mogućnost iskazati takav spektakl“, rekao je o inspiraciji za svoj film Božja ruka.

Na pitanje o najdražem filmu odgovorio je da mu je to Velikan, dok je od ostalih redatelja izdvojio Fellinijev kultni film 8 i pol.

„Fellinijev film je sjajan jer nije savršen. Postoje dijelovi koji vas zamore, kada pomislite ‘ajmo dalje’, ali onda dođe novi sjajan trenutak. Film mora biti nesavršen, baš poput života“, naglasio je.

Nema filma koji može spriječiti genocid

Nesavršenost života, i to njegova najbolnija strana, spomenuta je i kada je odgovarao na pitanje o tragičnim događajima na Bliskom istoku i odnosu filmske industrije prema stradanjima u Palestini.

„Mislim da nema filma koji može spriječiti ili zaustaviti ovakve stvari. Nisam sposoban govoriti o svemu što se događa jer nemam autoritet i mogu koristiti samo opće fraze. Ali ako želite čuti moje mišljenje, ono je vrlo jednostavno – slažem se sa svima koji kažu da se u Gazi događa genocid“, jasno je poručio.

Dodao je i da u sebi nosi određenu tugu, što je razlog zbog kojeg se u Bosni i Hercegovini osjeća kao kod kuće. „Takvu istu tugu osjećam u cijeloj istočnoj Europi i to smatram komplimentom.“

„Sva umjetnost na kraju je rezultat boli i patnje. Sreća i zabava nisu loši, ali iz njih ne nastaju djela koja diraju srce“, istaknuo je.

A što sprema u budućnosti?

„Skeptičan sam prema ljudima koji govore da imaju neki plan. Osobno, ne volim imati ciljeve ispred sebe. Ostajem kod kuće ne radeći ništa dok mi se u glavi ne pojavi nešto što postane moja opsesija. Tada odlučim o tome napraviti film“, zaključio je Paolo Sorrentino na Masterclassu održanom u Sarajevu.

Tekst je originalno objavljen na web stranici Sarajevo Film Festivala

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora