Nesvakidašnji roman koji ne završava zadnjom točkom

Roman Uboga stvorenja, škotskog pisca Alasdaira Graya, kroz grotesku, ironiju i slobodu razotkriva društvene obrasce, poslužio je kao temelj za uspješnu i nagrađivanu filmsku adaptaciju Yorgosa Lanthimosa. Za ulogu Belle Baxter, Grayeve junakinje koja osporava narativ i poziva na vlastitu interpretaciju svijeta, Emma Stone je osvojila Oscara.

Uboga stvorenja Alasdaira Graya nesvakidašnji je roman koji kroz prizmu satire i gotike istražuje ljudsku prirodu, slobodu i granice identiteta. Prvi put je objavljen 1992. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, a odmah po izlasku osvojio je Whitbread Novel Award i Guardian Fiction Prize, potvrdivši status Graya kao jednog od najvažnijih škotskih autora postmodernog doba.

Ideja iz sna

Roman je naišao na oduševljene reakcije čitatelja i kritike, koji su ga opisivali kao “monstruozno zabavan”, “očaravajući misaoni eksperiment” i “neodoljiv spoj groteske i nježnosti”. Kritičari su roman prepoznali kao jedno od najprovokativnijih i najduhovitijih djela škotske književnosti s kraja 20. stoljeća. Roman je često opisan kao “postmodernistički labirint“, koji se poigrava s formom, autorstvom i istinom, dok istovremeno evocira duh viktorijanske groteske i društvene satire. U hrvatskom prijevodu Martine Pranić, roman je nedavno objavljen u izdanju nakladnika Vorto Palabra.

Smještena u viktorijanski Glasgow, priča prati nevjerojatni život Belle Baxter, žene čiji čudesni oporavak poslije kobnoga skoka u rijeku Clyde izaziva više pitanja nego što nudi odgovora. Archibald McCandless, mladi liječnik i pripovjedač, bilježi njezinu neobičnu sudbinu – no koliko nam njegova priča uistinu otkriva o samoj Belli? Kroz živopisne likove i duhovit ali precizan prikaz društva, Gray preispituje znanstvene ideale i društvene norme, stvarajući djelo koje čitatelja uvlači u vrtlog moralnih dilema i osobnih spoznaja.

Alasdair Gray je na ideju o ovom romanu došao na malo neobičan način – on ga je sanjao. U razgovoru za The Independent, krajem listopada 1992., o tom je rekao: “Imao sam neku vrstu sna u kojem sam bio predstavljen mladoj ženi, koja sjedi i gleda prema dvorištu. Imao sam osjećaj da je osoba koja me dovela k njoj nekako ‘izumila’ tu ženu u toj dobi, putem svojevrsne Frankensteinske operacije i sjećam se da sam u snu čuo njegov glas kako govori: ‘Važno je da vidi što više stvari jer neće moći razmišljati dok ne stekne neka sjećanja o kojima može razmišljati.’ “Kad sam se probudio, ideja me jako zaintrigirala, da netko oživi u kasnijoj dobi, a da ne prođe uobičajeni postupak djetinjstva…”

Kroz živopisne likove i duhovit, ali precizan prikaz društva, Gray preispituje znanstvene ideale i društvene norme, stvarajući djelo koje čitatelja uvlači u vrtlog moralnih dilema, identitetskih prijepora i osobnih spoznaja. Ova postmoderna gotička bajka ne nudi jednostavne odgovore, već poziva na preispitivanje svega što smatramo “normalnim”.

U središtu toga narativnog preispitivanja nalazi se lik Belle Baxter, žena nastala iz eksperimenta, ali oblikovana vlastitim iskustvom, intelektom i voljom. Umjesto da bude tek subjekt u tuđoj priči, Belle postaje metafora za društvenu dekonstrukciju, prostor u kojem Gray istražuje tenzije između biološkog, socijalnog i političkog identiteta. Mnogi su istaknuli piščevu sposobnost da kroz nju artikulira feminističku, socijalnu i političku kritiku koja i danas odjekuje snažno.

Što se tiče svojih likova, Alasdair Gray nije stvarao likove da bi nosili ideološke poruke, već da bi živjeli vlastite nesavršenosti s dostojanstvom i toplinom. U jednoj audio snimci objavljenoj na platformiA Gray Space, pisac je izjavio: “Zadovoljan sam tom knjigom jer su sva tri glavna lika prilično nevini i dobri ljudi. Ne žele nikome nauditi i pokušavaju učiniti što više dobra.“

Ta izjava otkriva njegovu duboku naklonost prema vlastitim likovima. Unatoč groteski, ironiji i satiri, on ih ne prikazuje kao karikature, već kao ljude koji traže smisao, ljubav i pravdu. Za Graya, groteska nije sredstvo ismijavanja, već način da se humanizira ono što društvo često odbacuje i da se pokaže kako dobrota može postojati i u najneobičnijim oblicima.

Ilustracije kao vizualni kontrapunkt naraciji

Godwin Baxter, iako ekscentričan i fizički neobičan, djeluje iz znanstvene strasti i zaštitničke naklonosti. Archibald McCandless, unatoč nesigurnostima i idealizacijama, želi razumjeti svijet i Bellu. A Bella Baxter, ona je srce romana, lik koji se razvija iz djetinje znatiželje u ženu koja bira vlastiti put, bez straha od društvenih posljedica. Gray nije stvorio junake koji su savršeni, već one koji su dobri unatoč nesavršenostima i upravo u tome leži snaga romana. Likovi nisu tu da nose poruku, već da žive pitanje: što znači biti slobodan, voljen i odgovoran?

Gray se u Ubogim stvorenjima poigrava pripovjedačkim konvencijama – roman je građen kao kombinacija “pronađenog rukopisa”, medicinskih izvještaja i osobnih pisama. Archibald McCandless, koji nastupa kao pripovjedač, istovremeno je autor, komentator i nevjerodostojni svjedok, dok Belle Baxter u završnici preuzima riječ i razotkriva konstrukciju narativa. Ova struktura čitatelju ne nudi linearni put, već mrežu subjektivnih istina, gdje svaka perspektiva traži vlastitu etičku interpretaciju.

Ilustracije u Ubogim stvorenjima djelo su samog Alasdaira Graya, koji je bio i priznati likovni umjetnik, muralist i dizajner. Njegovi crteži nisu tek dekorativni elementi, već sastavni dio narativne strukture romana, često služeći kao vizualni komentari, parodije i metafikcionalni signali. One ne potvrđuju istinu, već je dovode u pitanje, pozivajući čitatelja da ne vjeruje naraciji bez kritičkog odmaka. U tom smislu, ilustracije ne služe samo kao “‘ispuna praznog prostora’ na kraju poglavlja“, kako ih Gray duhovito naziva, već kao vizualni ključevi za razumijevanje etičkih, društvenih i estetskih tenzija romana.

Posebno se ističu: 1.) anatomski crteži – preuzeti iz Gray’s Anatomy, koji se pojavljuju uz Baxterove medicinske opise i služe kao ironična aluzija na znanstvenu objektivnost; 2.) portreti likova – koji se pripisuju škotskom ilustratoru Williamu Strangu, iako je jasno da ih je izradio Gray, čime se dodatno poigrava s idejom autorstva i autentičnosti; 3.) vizualne metafore – poput vertebralnog dijagrama na kraju poglavlja 19, koji simbolizira emocionalnu povezanost Belle, Baxtera i McCandlessa.

Potpuno povjerenje u Yorgosa Lanthimosa

Ovaj roman pripada rijetkoj tradiciji ilustriranih romana za odrasle, u kojoj vizualni elementi nisu ukras, već strukturni dio naracije. Sličan pristup nalazimo kod Laurencea Sternea u romanu Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja (The Life and Opinions of Tristram Shandy, Gentleman), koji je izlazio u devet svezaka od 1759. do 1767. godine. Grayev prethodni roman Lanark: A Life in Four Books, objavljen 1981. godine, također koristi ilustracije, marginalije i grafičke intervencije kao dio pripovjedačke strategije. U svim tim djelima, slika i tekst djeluju zajedno – ne kao pomoćni materijal, već kao dijalog između medija, koji poziva čitatelja na aktivno tumačenje.

Roman Uboga stvorenja ekranizirao je 2023. godine redatelj Yorgos Lanthimos, koji je poznat po pomalo bizarnim i pomaknutim ostvarenjima (Jastog/The Lobster, 2015.), Ubijanje svetog jelena/The Killing of a Sacred Deer, 2017., Miljenica/The Favourite, 2018.). Ne čudi što se upravo ‘Ludi Grk’, kako mnogi ‘tepaju’ Lanthimosu, prihvatio ove adaptacije. Naime, tematska i  vizualna slojevitost dugo se smatrala izazovnom za ekranizaciju.

Jerro

On je okupio impresivnu glumačku ekipu predvođenu Emmom Stone, uz Willema Dafoea, Marka Ruffala, Ramyja Youssefa, Christophera Abbotta, Jerroda Carmichaela, Suzy Bembu, Margaret Qualley i Kathryn Hunter. Njihove izvedbe, spojene s Lanthimosovom režijskom vizijom, stvorile su svijet koji istovremeno zavodi, uznemiruje i oslobađa. Njihove izvedbe ne samo da osnažuju tematsku slojevitost filma, već i stvaraju emocionalni svijet u kojem se groteska pretvara u dirljivu ljudsku priču.

Yorgos Lanthimos prvi je put pročitao roman Uboga stvorenja početkom 2000-tih i odmah ga je označio kao potencijal za filmsku adaptaciju. Godine 2009. osobno je otputovao u Glasgow kako bi se susreo s Alasdairom Grayem, koji mu je tom prilikom priredio šetnju gradom, pokazujući lokacije koje su bile inspiracija za roman, osobito područje Park Circus, gdje je smješten dio radnje.

Gray je bio oduševljen Lanthimosovim entuzijazmom i dao mu odobrenje za adaptaciju, iako nije doživio da vidi film (preminuo je 2019. godine u 85. godini života). Prema obiteljskim sjećanjima objavljenima na platformi A Gray Space, on je nakon što je pogledao Lanthimosov film Dogtooth izjavio: “Yorgos je sposoban da mu se povjeri moj scenarij za ‘Uboga stvorenja'”, potvrdivši time svoje povjerenje u redateljevu viziju.

Iako nije doživio pogledati film, Gray je roman napisao kao vizualno bogato i višeslojno djelo, s nadom da će ga jednom netko pretočiti u film. Lanthimos je taj poziv ne samo prihvatio, već ga je razvijao više od desetljeća, s dubokim poštovanjem prema autoru i materijalu. To je potvrdio i Andrew Gray, sin preminulog pisca, koji se brine o očevom književnom nasljeđu.

On je, u siječnju 2024. godine, u razgovoru za BBC da vjeruje kako su produkcija, glumačka ekipa i cijeli filmski tim prema romanu postupali s dužnim poštovanjem: “Kad sam upoznao glumačku ekipu, mnogi su već bili pročitali roman, što me jako impresioniralo. Moj otac nije postavio nikakve uvjete kad se susreo s Yorgosom. Ugovor je najvjerojatnije sastavljen oko 2012. godine i on je bio svjestan okolnosti te se s njima složio. Nije bio filmski redatelj. Bio je sretan što je netko drugi preuzeo njegov rad.“

Impresivan broj priznanja

Vizualna struktura filma jasno je podijeljena na dva kontrastna dijela, koji oblikuju Bellino emocionalno i perceptivno putovanje. Prvi dio snimljen je u crno-bijeloj tehnici, s iskrivljenim kadrovima “ribljeg oka”, koji stvaraju atmosferu nalik filmovima Davida Lyncha. Ovaj segment prati Bellin boravak kod Godwina Baxtera i odlikuje se klaustrofobičnim, distorziranim vizualnim stilom koji naglašava njezinu perceptivnu nevinost. U njemu dominiraju groteskni detalji, poput balona koje Godwin ispušta iz usta, dodajući sloj apsurdnog humora.

Drugi dio filma prelazi u nadrealnu eksploziju boja, gdje scenografija i kostimografija podsjećaju na umjetničke slike – gotovo slikarska platna pokretom. Ovaj svijet boja prate emocionalne tranzicije, od seksualnog oslobađanja do filozofske spoznaje. Kombinacija vizualnih efekata, raskošne produkcije i kolorita služi ne samo estetici, već i izgradnji Bellinog identiteta. Redatelj Lanthimos koristi vizualne kontraste kao metaforu za mentalne i tjelesne transformacije glavne junakinje, stapajući grotesku s poetskom ljepotom.

Lanthimos je svojom adaptacija Grayevog romana započeo svoj trijumfalni put na 80. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, gdje je osvojio Zlatnog lava za najbolji film. Izniman uspjeh film je ostvario na 96. dodjeli Oscara, osvojivši ukupno četiri zlatna kipića. Najistaknutiju nagradu dobila je Emma Stone za najbolju glavnu glumicu, utjelovivši Bellu Baxter u ulozi koja spaja ranjivost, znatiželju i bunt. Osim toga, film je nagrađen u tri tehnički izvanredne kategorije – najbolja kostimografija (Holly Waddington), najbolja scenografija (James Price, Shona Heath i Zsuzsa Mihalek), te najbolja šminka i frizura (Nadia Stacey, Mark Coulier i Josh Weston).

Sveukupno, film je osvojio je impresivan broj priznanja –  čak 123 nagrade i više od 420 nominacija (izvor: IMDb). Ove nagrade ne odražavaju samo glumačku snagu i vizualnu raskoš filma, već i njegovu sposobnost da pretoči kompleksnost romana u filmski jezik koji zavodi i uznemiruje, stvarajući estetski prostor slobode, ironije i emocije.

Roman koji se ne prepričava

Roman Uboga stvorenja ne funkcionira samo kao pripovijest. Može se reći da je dizajniran kao misaoni eksperiment, hibrid između literarnog teksta i umjetničke konstrukcije. Gray koristi grotesku ne s ciljem da šokira, već da pitanje “što ako?” pretvori u književni alat za razotkrivanje društvenih konstrukata – roda, razuma i moći. U tom svijetu, njegova junakinja Bella nije Frankensteinovo čudovište, nego filozofkinja u nastajanju, koja vlastitu ranjivost pretače u oruđe spoznaje.

Roman se bavi etikom stvaranja, ali kroz radost znatiželje i igru forme. I na način koji je istovremeno literarno zabavan i intelektualno provokativan. Alasdair Gray nas ne poziva da mu vjerujemo, već da sumnjamo, čitajući kroz više slojeva – rukopis, komentar, crtež i kontradikciju. Kroz taj složeni narativ, knjiga postaje poziv na aktivno čitanje, ne samo očima, nego i intuicijom. Zbog toga roman djeluje poput slojevitog rukopisa a svaki čitatelj ga iščitava na svoj način, slažući vlastitu verziju Belline istine.

Njegova aktualnost ne leži samo u temama, nego u načinu na koji se suprotstavlja linearnim pripovijestima i jednoznačnim interpretacijama. Gray ne moralizira, već on oblikuje svijet u kojem su apsurd i dobrotvornost često u istoj rečenici. U konačnici, Uboga stvorenja nije roman koji se prepričava. To je roman koji ne završava zadnjom točkom… On tek tada počinje svoj put kroz čitateljev pogled, koji iznova slaže Bellinu priču prema ritmu svojih misli i osjećaja.

O Alasdairu Grayu

Alasdair Gray (Glasgow, 1934 – 2019), škotski književnik i slikar. Romanom Lunark (1981.) obilježio je preporod škotske književnosti 1980-ih. Ostali njegovi romani su 1982, Janine (1984.), Pad Kelvina Walkera (The Fall of Kelvin Walker, 1985.), Nešto kožnato (Something Leather, 1990.), McGrotty and Ludmilla (1990.), Uboga stvorenja (Poor Things, 1992.), A History Maker (1994.), Mavis Belfrage (1996.) te Zaljubljeni starci (Old Men in Love, 2007).

Objavio je i nekoliko zbirki kratkih priča a najpoznatija je monumentalna kolekcija Every Short Story 1951–2012 (2012.), koja obuhvaća više od 80 priča nastalih tijekom šezdeset godina. Autor je rasprave Zašto bi Škoti trebali upravljati Škotskom (Why Scots Should Rule Scotland, 1992.).

U njegovom književnom opusu vrijedna je antologija Knjiga predgovora (The Book of Prefaces, 2000), koju je uredio, ilustrirao i komentirao. Ona predstavlja jedinstvenu povijest književnosti Engleske, Škotske, Irske i SAD kroz uvodne tekstove velikih autora od 7. do 20. stoljeća. Također, pisao je i poeziju, kratke priče i kazališne komade.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora