Debitantsko ostvarenje splitskog autora Ante Marina nudi mozaik stanara jedne zgrade u Splitu kad zapuše jugo. Riječ je o filmu s pulsom i karakterom, koji oscilira između dokumentarističke sirovosti i stiliziranih kadrova koji nose trag improvizacije. Marin se poigrava sa strukturom omnibusa a ono što mu nedostaje je jače dramaturško sidro.
Ante Marin, splitski autor koji se dosad pojavljivao u nekoliko kratkih igranih filmova kao glumac, sada prvi put izlazi pred publiku kao redatelj dugometražnog naslova – Južina (2025.). Umjesto da lokalni identitet prikrije, on ga nosi kao zastavu – s kadrovima, ritmom i jezikom koji ne skrivaju porijeklo, već ga ističu. Ovo nije samo redateljski prvijenac ovog splitskog filmaša, već i prvi kadar šireg filmskog plana – trilogije.
Poigravanje sa strukturom omnibusa
Ta trilogija uključivat će naslove Bura i Bonaca, kako je najavio u nekoliko razgovora za hrvatske medije. Tako je otkrio da zamišlja taj trodijelni ciklus kao trijumvirat atmosfere juga: ne tek vremenske, već i emocionalne. Svaki film u seriji nosi ime vjetra, ali ih ne prati meteorologija – prati ih stanje ljudi. Južina tako otvara priču koja kroz jugo prepoznaje raspoloženja, odnose i karaktere Dalmacije.
Žanrovski film možemo okarakterizirati kao crnu komediju, ali u svojoj srži nosi eksperimentalnu strukturu, a ne čisto žanrovski kostur. Marin se poigrava sa strukturom omnibusa, ali ne traži savršenstvo u povezivanju, već dopušta da se priče sudaraju, rasipaju i ponovno spajaju. Baš kao što jugo u Splitu zna razvući dan u neodređenu melankoliju. U tom smislu, za film se može reći da je više filmski osjećaj nego narativna cjelina.
Radnja filma prati živote stanara oronule četverokatnice, dok južina trese Splitom, koji se počinju se ispreplitati. Profesor povijesti Toma (Donat Zeko), koji je suspendiran u školi jer je djeci rekao da je kršćanstvo počelo kao jedna od židovskih sekti, doseljava se ocu . zbog klerikalnih pritužbi, seli se k ocu Mići (Stojan Matavulj). On je bivši nogometaš koji dane provodi gledajući utakmice na TV a s prvom susjedomAnkom (Snježana Sinovčić) naručuje proizvode iz TV prodaje.
Na idućem katu živi mlada obitelj s dvoje djece u kojoj su suprug Duma (Mijo Jurišić) i tinejdžerska kći (Petra Krolo) pod stalnim pritiskom vjerski nastrojene mlade supruge i majke Marije (Andrea Mladinić). Sljedeći kat donosi rođendan djevojčice. Njezin otac Milan (Paško Vukasović) poziva njezinu školsku poznanicu samo zato da na slavlje dođe njezin otac, poznati reper Grgo Šipek Grše, koji glumi samog sebe. Otac ima plan predstaviti Grši svoje stihove pod umjetničkim imenom Fantom.
Energija ideje
Na idućem katu živi podstanarka Dijana (Ana Franić) koja se upušta u vezu s vlastitim stanodavcem. No, jednog joj dana na vrata kuca stanodavčeva trudna supruga Elizabeta Romac (Katarina Romac). Ona zna da Dijana čita tarot karte pa joj na vrata kuca sa špilom karata i upitom da li ju muž vara. Na četvrtom katu su dva mlada brata Ronaldo (Stipe Jelaska) i Adriano (Zdravko Vukelić), koji su sitni probisvijeti. Spletom nesretnih okolnosti u njihove živote ulazi razbijač Bili Lav (Mijo Kevo). Njemu se pridruže kolege Luka (Franko Jakočević) i Bojan (Đorđe Marković) u epohalnom obračunu s braćom.
Ovaj Marinov film produkcijski se svrstava među nezavisne naslove s malim budžetom (no budget). Mogli bismo reći da mu upravo takva pozicija daje određenu sirovost i slobodu, pomalo podsjećajući na Frku (2024.) redatelja Svebora Mihaela Jelića. On je još jedan dobar primjer koji dokazuje da energija ideje često nadmaši sredstva realizacije.

Marin pokazuje hrabrost u odabiru forme, ali nerijetko se čini da izvedba zaostaje za autorskom ambicijom. Sekvence koje bi trebale nositi emocionalnu težinu ponekad se raspadnu pod težinom vlastitih očekivanja. Humor je prisutan, ali ne uvijek precizno tempiran. Dramatski momenti postoje, ali ne uvijek s jasnim uzrokom i posljedicom. Film djeluje kao da je nastao iz potrebe da se nešto kaže, ali ne nužno i da se to kaže jasno.
Vizualno, film oscilira između dokumentarističke sirovosti i stiliziranih kadrova koji nose trag improvizacije. Kamera Krešimira Štuline bilježi Split bez razgledničkog filtera. Tako su tu lica koja ne traže glamur, interijeri koji ne glume ništa osim stvarnosti a rekli bi i zgrade koje dišu vlagu. Montaža Ivora Šonje povremeno djeluje kao da je vođena impulsom, a ne ritmom, što filmu daje nervoznu energiju. No, taj vizualni nerv mijenja usmjerenost filma pa sekvence odlutaju i više djeluju kao skice nego zaokružene cjeline.
Glumačka postava je šarolika, s veteranima poput Stojana Matavulja (TV serija Kumovi, 2022. – 2025., Što je muškarac bez brkova, 2005.) koji unosi stabilnost, dok mlađi glumci donose svježinu, ali i poneku neujednačenost. Posebno se ističe prisutnost Grše, čiji nastup funkcionira više kao kulturni signal nego dramaturški element – što nije nužno mana, već dio Marinove strategije da film bude odraz lokalne scene, a ne samo fikcija.
Glazba u Južini igra važnu ulogu, ona nije tek pozadinska pratnja, već emocionalni vodič kroz sekvence koje djeluju kao glazbeni interludiji, posebice uz stihove Tome Bebića. Pjesme Bebića i Grše nisu samo ukomponirane, već ritmički utisnute u tkivo filma, pa u trenucima kada dramaturgija zastane, upravo glazba preuzima zadatak da govori umjesto dijaloga.
Film s pulsom i karakterom
Posebice treba izdvojiti, vjerojatno i ponajbolji dio filma, scenu obračuna u samoj završnici filma. Kompletno je odrađena u stilu talijanskog epskog špageti vesterna Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo, 1966.; engleski naslov: The Good, the Bad and the Ugly) legendarnog Sergia Leonea. Zvučnu kulisu čine zvona te Bebićev refren pjesme Ča smo na ovon svitu, koji prati izvanredan vizualni kontinuitet montaže. Iako ova scena nije originalna, savršeno pristaje u film dajući mu jednu duhovitost ali i svježinu. Tome treba dodati i odlično ubačeni dijalog/izraz: “Zatvori vrata, promaja je.” (koji bi mogao postati i zaštitni znak ovog filma).
Na kraju se mora reći da Južina nije film koji treba mjeriti po klasičnim kriterijima. To je autorski pokušaj da se uhvati duh grada, da se kroz niz vinjeta prikaže ono što se ne može opisati – osjećaj nelagode, nervoze, apsurda koji dolazi s vjetrom. U tom smislu, redatelj Ante Marin uspijeva jer njegov film ima puls, ima lokalni jezik, ima karakter. Ono što mu nedostaje je jače dramaturško sidro koje bi sve to povezalo u cjelinu.
Za hrvatsku kinematografiju, ovaj film je važan jer pokazuje da postoji generacija autora koja ne želi ponavljati poznate obrasce. Marin ne traži univerzalnost, već lokalnu istinu. Iako rezultat nije savršen, namjera je iskrena, a to je već (veliki) korak naprijed. Ako Bura i Bonaca uspiju nadograditi ono što je Južina započela, mogli bismo dobiti trilogiju koja ne samo da opisuje Dalmaciju, već je i oblikuje.