Redatelj Leigh Whannell donosi nam novi hororac Čovjek vuk. Njegova glavna karakteristika je da “ne boji ekran u crveno” već je naglasak na građenju napete i jezive atmosfere a izražajna zvučna kulisa je u prvom planu. Scenaristički donosi nekoliko uspjelih novih i osvježavajućih ideja. Odličan nastup pružio je Christopher Abbott a tu je i Julia Garner.
Redatelj Leigh Whannell,nakon vrlo uspješnog filma Nevidljivi čovjek (The Invisible Man, 2020.), vraća se u Universalov svijet klasičnih čudovišta (Universal Classic Monsters). Svojim najnovijim filmom Čovjek vuk (Wolf Man, 2025.) a pred nas stavlja novi i moderni pogled na istoimeni klasični horor iz 1941. godine (kod nas preveden kao Vukodlak) redatelja Georgea Waggnera.
Dvije zasebne priče
Film počinje 1990-ih u Oregonu, gdje upoznajemo oca Gradyja i sina Blakea, koji žive u relativnoj izolaciji u divljini. Otac strogo upravlja njegovim životom, gotovo je opsjednut da ga zaštiti od opasnosti vanjskog svijeta. Jer, starosjedioci ovih šuma pričaju priče o ljudima-zvijerima koje teroriziraju kraj. Tijekom lova Blake se na trenutak udalji od oca i ugleda čudnu siluetu. Uskoro se on i njegov nađu progonjeni od nepoznate zvijeri ali se uspiju skloniti.
Priča dalje prati odraslog Blakea (Christopher Abbott), obiteljskog čovjeka čiji je brak s novinarkom Charlotte (Julia Garner) pred raspadom. Njegova poslovna karijera stagnira pa se brine za njihovu mladu kćer Ginger (Matilda Firth). Nakon što primi obavijest da mu je otac umro, Blake i obitelj odlaze u dom njegovog djetinjstva, udaljenu farmu u šumama Oregona. Dok se voze prema njegovoj obiteljskoj kući napada ih tajanstveno stvorenje. Ipak, uspiju stići do kuće ali Blake se uskoro počinje transformirati iako se tome uzaludno opire.
Autori scenarija su Whannell i glumica Corbett Tuck (Klub veterana/Last Man Club, 2016.), kojoj je ovo prvi scenaristički uradak. Može se reći da kroz njega pratimo dva filma. U prvom planu je, dakako, je hororac s vukodlakom a u drugom je drama koja je vezana za glavnog protagonistu, koja je odlična ideja i daje jedan snažan i osvježavajući dodatak na već poznatu klasičnu priču o čovjeku vuku/vukodlaku.
Što se tiče hororca, Whannell nije išao na to da napada gledatelja bojeći ekran i u crveno. Umjesto toga, on gradi jednu napetu i jezivu atmosferu putem izražajne zvučne kulise (zvukovi koji tijekom Blakeove transformacije postaju sve izraženiji ali i dobivaju na važnosti) i vizualno putem mračnih (slabo osvijetljenih kadrova). Tom vizualnom treba pridodati i dosjetku koju možemo nazvati “pogled vuka”, koja gledatelju omogućuje da vidi Charlotte i Ginger kroz Blakeove oči kao nepoznate figure ocrtane u svjetlucavoj izmaglici. To na prvi pogled možda djeluje kao vrlo “jeftino”, no riječ je o vrlo efektnom vizualnom rješenju.
Dašak horor filmova iz 1980-ih
Dramski se film dosta dobro pozabavio Blakeovim odnosom s ocem i traumama koje je iz toga ponio u život. U kontekstu čitavog filma, to možemo nazvati i “generacijsko prokletstvo”. Njegova transformacija u čovjeka vuka sagledava se i kroz to. Tu je roditeljski instinkt (i instinkt da brani svoju obitelj) koji se u ključnim trenucima dok je zvijer ipak probudi. Tu je dodana još jedna odlična ideja, koja je vrhunac drame za Blakea – tijekom transformacije u čudovišno stvorenje on ne može razumjeti svoje voljene a njegove riječi, jasno izgovorene u njegovom umu, neshvatljive su u stvarnosti.
Whannellov Čovjek vuk napravljen je po uzoru na horor filmove iz 1980-ih. Atmosfera je kao preslikana iz takvih ostvarenja pa se osjeti dašak Joea Dantea (Zavijanje/The Howling, 1981.) i Johna Landisa (Američki vukodlak u Londonu/An American Werewolf in London, 1981.). No, ono najznačajnije se odražava u prikazu Blakeove transformacije u čovjeka vuka. To je izvedeno u stilu nezaboravnih horor klasika Stvor (The Thing, 1982.) redatelja Johna Carpentera i Muha (The Fly, 1986.) redatelja Davida Cronenberga. To daje dodatnu draž cjelokupnom filmu (a ako ste pravi filmofil i ljubitelj navedenih naslova bit će te oduševljeni a žica nostalgije će u vama zaigrati). Tu za CGI mjesta nema!
Više od filma o vukodlacima
Što se tiče glumačkih izvedbi, Christopher Abbott (Uboga stvorenja/Poor Things, 2024., nominiran za Zlatni globus za nastup u TV seriji Kvaka 22/Catch-22, 2019.), koji je odličan u svom nastupu te je uspio uspio pokazati svu kompleksnost svoga lika (i njegove transformacije) te uvjerljivu emotivnost. Uz njega je tu Julia Garner (Projekt Anna/Inventing Anna, 2022., Asistentica/The Assistant, 2019., dobitnica Zlatnog globusa za nastup u TV seriji Ozarak, 2017.-2022.), koja je vrlo solidna. Mali prigovor se može uputiti na Whannell i Tuck jer je dojam da su scenaristički mogli dati još malo prostora njenom liku (to se odnosi i na karakternu obradu).
Gledajući u cjelini, Leigh Whannell snimio je sasvim solidan horor film koji u sebi nosi dovoljno jeze da vas prodrma. Njegova specifičnost leži u građenju atmosfere i vrlo dobrim vođenjem priče (dvije priče) ujednačenim ritmom. Klasična priča dobila je nove ideje koje u potpunosti funkcioniraju i mijenjaju njezinu bit. Zbog toga možemo reći da film Čovjek vuk nije samo film o vukodlaku (ili ako vam je draže – čudovištima) već nudi i nešto više od toga.
O autoru
