Film iranskog redatelja Jafar Panahi, koji je snimljen u tajnosti, trijumfirao je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu. Ovo je definitivno njegov najizravniji politički film koji je prkosan ali i iznenađujuće zabavan. Unatoč škrtoj režiji i povremenim dramaturškim pukotinama, uspijeva u potpunosti zadržati napetost. Za istinske filmofile, ovo je naslov koji se ne propušta.
Iranski redatelj Jafar Panahi je višestruko nagrađivani autor i disident, godinama je bio pod zabranom rada, putovanja i javnog djelovanja. Bio je zatvaran, držan u kućnom pritvoru, izložen prijetnjama i cenzuri. No nastavio je snimati filmove u tajnosti. Neki od njegovih filmova dospjeli su na svjetske festivale prošvercani iz Irana, daleko od očiju vlasti. Panahi, međutim, nikada nije mogao biti tamo gdje su njegova djela govorila umjesto njega.
Jedini u povijesti
Njegov najnoviji film Jedan običan incident (Yek tasadef sadeh, 2025.; englesnki naslov: It Was Just an Accident) koji je nedavno stigao u naša kina, također je snimljen u tajnosti, bez službene dozvole, u suradnji s francuskim i luksemburškim koproducentima. Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem festivalu u Cannesu a Panahi je, nakon više od 20 godina, uspio prisustvovati festivalu. Film i njegova prisutnost postali su znak otpora, svjedočanstvo da umjetnost ne prestaje kad joj se zabrani govor.
Njegov film nagrađen je Zlatnom palmom te je je izabran kao službeni francuski kandidat za Oscara u kategoriji međunarodnog filma. Posebno treba istaći da je Jafar Panahi osvojio najvažnije nagrade na festivalima u Veneciji i Berlinu za filmove Krug (Dayereh/The Circle, 2000.) i Taxi (2015). Zlatnom palmom iz Cannesa, za svoje najnovije ostvarenje, postao je prvi redatelj u povijesti koji je osvojio glavne nagrade na sva tri velika europska filmska festivala.
Radnja filma prati niz događaja koji započinju jednim naizgled bezazlenim udarcem automobila u psa, na mračnoj cesti, tijekom obiteljske vožnje. Vozač Eghbal (Ebrahim Azizi), izlazi iz auta kako bi provjerio što se dogodilo. Nakon toga obitelj nastavlja put ali automobil im se pokvari i prisiljeni su stati. Eghbal traži pomoć u obližnjoj radionici, ne znajući da ih iz gornjeg kata promatra Vahid (Vahid Mobasseri), bivši politički zatvorenik.
Vješto balansiranje između žanrova
Vahid počinje pratiti obitelj, a sljedećeg jutra, dok Eghbal čeka servis, Vahid ga udara kombijem i otima. Uvjeren da je on bivši sadistički čuvar iz zatvora, Vahid traži potvrdu od knjižara Salara (Georges Hashemzadeh), a zatim od fotografkinje Shive (Maryam Afshari), s kojom dijeli prošlost. Ona nevoljko pristaje pomoći, a s njima se pridružuju mladi par pred vjenčanjem (Hadis Pakbaten i Majid Panahi) te impulzivni bivši zatvorenik Hamid (Mohamad Ali Elyasmehr). Skupina pokušava iznuditi priznanje od Eghbala, koji tvrdi da je nevin.
Ovaj Panahijev film u svojoj je strukturi tragikomedija, premda se ne uklapa u neku urednu kategoričku kutiju. To je fikcija koju je on kao scenarist i redatelj izvukao izravno iz života, uključujući i svoj vlastiti te koja nepredvidivo miješa tonove i tipove priča. Film je drama o osveti, komedija o kolektivnoj akciji, film ceste te etički triler.
No, u svemu tome Penahi vrlo vješto balansira između žanrova, prelazeći iz drame u komediju, iz trilera u alegoriju, bez gubitka koherencije. On ne traži čistu formu, njegov film je fragmentiran, ponekad neujednačen, ali upravo u toj neujednačenosti leži njegova snaga. Možemo reći da su ti njegovi prijelazi organski, vođeni emocijom i ritmom, pa se žanrovske promjene ne doživljavaju kao skokovi, već kao prirodni tok svjedočanstva.
Scenarij filma razvija napetost postupno, gotovo neprimjetno, od banalnog incidenta do moralne krize. Svaka scena nosi težinu neizrečenog, a dinamika među likovima funkcionira kao tiha eksplozija koja se neprestano odgađa. Panahi koristi svakodnevne geste i šutnju kao dramaturški alat, gradeći triler koji ne ovisi o radnji, već o prisutnosti. Svemu treba pridodati da je film i iznenađujuće duhovit. Panahi je svoje likove smjestio u kombi, skučeni prostor, u kojem razlike među njima polagano postaju vidljive. Kako se događaji redaju, tako i one sve više i više izlaze na vidjelo.
Film započinje snažno, s jasnim moralnim nabojem, ali njegov središnji dio gubi fokus kroz niz epizodnih situacija koje ne vode jasnoj kulminaciji. Motivi se povremeno ponavljaju bez dodatne razrade, što umanjuje osjećaj napetosti i razrješenja. Umjesto da se radnja zgusne, ona se širi u širinu, ostavljajući gledatelja bez pravog emocionalnog sidra. Likovi, iako funkcionalni u političkom i simboličkom smislu, ostaju ipak djelomično na razini skice (više kao ideje, nego dublja razrada). Ova dramaturška neujednačenost ne poništava snagu filma, ali stvara pukotine u njegovom ritmu i emocionalnoj dosljednosti.
Kraj koji izaziva jezu
Unatoč dramaturškim slabostima, Jedan običan incident ostaje iznimno vrijedan film koji je politički jasan, ali izvedbeno nijansiran. Scenarist i redatelj Jafar Panahi prikazuje represiju, neravnopravnost i strah, ali i humor, solidarnost i svakodnevnu snalažljivost. Iako likovi nisu razrađeni do kraja, funkcioniraju kao kolektivni portret društva koje pokušava preživjeti. Film ne traži identifikaciju s pojedincem, već poziva na promišljanje o strukturi moći i odgovornosti.
Završetak filma donosi snažan dramaturški obrat koji nije spektakularan, već tih i uznemirujući. U tom trenutku Panahi ne traži razrješenje, već suočavanje, ostavljajući gledatelja s nelagodom koja ne traži objašnjenje. To je kraj koji izaziva jezu (zadnji kadrovi), jer ne nudi izlaz, već potvrđuje nemoć pred sistemom. Upravo taj završni udarac daje filmu težinu koju je njegov središnji dio povremeno gubio.
Na stranici Rotten Tomatoes, film je skupio 97% pozitivnih ocjena, temeljenih na preko stotinu recenzija. Ovaj njegov film definitivno je Panahijev najizravniji politički film koji je prkosan ali i iznenađujuće zabavan. Unatoč škrtoj režiji i povremenim dramaturškim pukotinama, uspijeva u potpunosti zadržati napetost. Jedan običan incident nije savršen, ali je vrlo važan – kao čin otpora, kao prikaz svakodnevice i kao podsjetnik da film može biti oružje. Za istinske filmofile, ovo je naslov koji se ne propušta.
O autoru
