Američkog glumca Nicolasa Cagea, dobitnika Oscara za ulogu Bena Sandersona u filmu Napuštajući Las Vegas, gledamo kao Drakulu u filmu Renfield, a ovdje otkriva da je veliki fan horora, ali i pod čijim je utjecajima formirao vlastitu interpretaciju najpoznatijeg svjetskog krvopije.
Što se prvo pomislili kad ste čuli za Renfielda?
Nicolas Cage: Nadao sam se da će nam film omogućiti postići ono što mi se jako sviđa u filmu Američki vukodlak u Londonu, taj pravi omjer komedije i horora. Kad to postignete, onda imate nešto stvarno posebno.
Kakav je bio vaš prvi dojam kad je scenarij u pitanju?
Nicolas Cage: Pomislio sam da je jedinstven i – hrabar. Drakula u Renfieldu je originalan, a opet vrlo nalik onome što tako često viđamo u toksičnim vezama. Priča je istovremeno i smiješna i potresna. Tanka je linija između tragedije i komedije što možda najviše dolazi do izražaja u ranjivom pristupu Nicholasa Houlta svom liku Renfielda, a Chris McKay fino je izbalansirao ta dva oprečna žanra.
Drakula je popularan filmski lik. Puno je filmova snimljeno o njemu. Je li koji od njih utjecao na način na koji ste interpretirali taj lik?
Nicolas Cage: Da, Drakula se pojavljuje u puno filmova. Moje sjećanje na taj intrigantni lik seže u rano djetinjstvo, kad sam imao četiri ili pet godina i kad je moj otac gledao crno-bijele nijeme filmove, između ostalih i Nosferatu s Maxom Schreckom. A kad u tako ranoj dobi vidite njegove lude pokrete očima i prstima, to je nešto što pamtite cijelog života. Dakle, iz poštovanja prema Schrecku, odnosno njegovoj izvedbi koja je ostavila veliki dojam i na mene i mog oca, “moj” Drakula u sebi ima ponešto i Schrecka.
Razmišljajući o svom liku u Renfieldu analizirao sam i filmove koji ne govore o Drakuli. U sjećanje sam prizvao i neke od sjajnih ženskih izvedbi koje bi mogle biti primjenjive u ovom filmu. U tom smislu, bio mi je zanimljiv odnos lika Anne Bancroft s Dustinom Hoffmanom u Diplomcu i prvo što mi je palo na pamet bio je njezin glas.
Sviđa mi se i način na koji je Gary Oldman utjelovio grofa Drakulu. On je u njegov lik unio i ranjivost. Ima toga i u Reinfieldu, iako je film dobrim dijelom komedija. Sjajan u ulozi Drakule bio je i Frank Langella koji mu je podario i malo šarma, što sam i ja nastojao “ugraditi” u svoju interpretaciju.
Odličan Drakula je i onaj Bele Lugosija, kojeg mnogi smatraju “ultimativnim Drakulom”. Ritam njegovog govora u potpunosti odgovara psihi lika. Ipak, mislim da je mojoj interpretaciji najsličniji Drakula Christophera Leeja, dijelom i zato što uvelike nalikuje mom ocu. Ta mi se izvedba učinila nekako najprirodnijom. U svakom slučaju, što god preuzmem od prijašnjih likova, “filtriram”, odnosno publici ponudim na svoj način.
Kako biste onda opisali Drakulu?
Nicolas Cage: Prije svega moram istaći da iza Drakule u Renfieldu ne stojim samo ja, nego i tim frizera predvođen Jules Holdren koji je zaslužan za izgled najbliži onom Christophera Leeja iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Važan segment lika predstavlja i šminka Christien Tinsley koja je istovremeno i realistična i čarobna. Osobno, nadam se da je spoj tih “vanjskih” i “unutarnjih” elemenata rezultirao Drakulom koji će ostati upamćen. Na samom početku filma, Drakula je napadnut i unakažen, a pomlađuje se pijući krv. No, to je dug i mukotrpan proces čiji početak karakterizira najgroteskniji izgled koji pomalo poprima onaj koji vidimo kasnije u filmu. U tom smislu, uvijek mi na pamet padne John Hurt i njegova nevjerojatna gluma u filmu Čovjek slon u kojoj do izražaja dolazi izražavanje emocija govorom tijela, bez očiju i glasa.
Jeste li oduvijek bili obožavatelj horora, posebno Drakule?
Nicolas Cage: Uživam u hororima, odnosno u svemu onome što mi potiče maštu, a Drakula i vampiri upravo to čine. Dakle, volim ih, a posebno Hammer horore u kojima je ta krv, iako očigledna lažna, na neki način šarmantna.
Ne volim nasilne, “koljačke” filmove i unatoč tome što mislim da Chris McKay po tom pitanju ima različit ukus od mog, prihvatljivo mi je to jer on to radi na komičan način.
Kako biste opisali odnos Drakule i Renfielda u ovom filmu?
Nicolas Cage: To je otrovna veza, s fizičkim i verbalnim zlostavljanjem. Rekao bih da je to jedan od onih odnosa gdje tzv. gospodar i tzv. sluga imaju odnos ljubavi i mržnje iz kojeg ne mogu izaći. Film taj odnos donosi u žanru fantastične horo-komedije, no sama tema nije smiješna. Zapravo, prilično je strašna i uznemirujuća. Taj odnos počiva na nekoj vrsti ljubavi, ali ima trenutaka u kojima je to čisto zlostavljanje. Dakle, film istražuje mračnu stranu međuljudskih odnosa i takvoj temi nije lako dati komičnu konotaciju.
Što je, prema vašem vašem mišljenju, Nicholas Hoult donio liku Renfielda?
Nicolas Cage: Izvedba Dwighta Fryea kao Renfielda nedvojbeno je još bolja i složenija od glume Bele Lugosija u klasiku Drakula iz 1931. godine. Mislim da je način na koji je Frye interpretirao Renfielda, ali i druge likove, daleko najbolji u tom razdoblju. Što se Nicholasa Houlta tiče, s njima sam snimao film Prognostičar u kojem je glumio mog sina i od tad znam da je, osim fizičkog izgleda, njegova prednost i prodorni pogled. Ono što ovog Renfielda čini tako uvjerljivim su Houltov patos i ranjivost. Osim toga, ima i taj “čaplinovski” šarm. Odlična mi je njegova verzija Renfielda.
Awkwafina u ulozi Rebecce ima ključnu ulogu u radnji filma. Upravo ona Renfielda navodi na misao o tome da premine vezu s Drakulom…
Nicolas Cage: Odmah sam joj rekao da sam njezin veliki obožavatelj. Mislim da ima nevjerojatan glas. Kad sam pogledao film Suludo bogati Azijci, shvatio sam da bih želio snimati s njom i iako nisam puno izravno radio s njom, mogu reći da sam stekao dojam da je zaista dobra kao osoba.
A što biste mogli reći o redatelju Chrisu McKayju?
Nicolas Cage: Chris je vrlo inteligentan. Jako mi se svidio njegov Lego Batman Film i jako sam se veselio suradnji s njim. Mislim da nema boljeg humora od onoga u tom filmu. Strašno mi se sviđa i njegov film Sutrašnji rat pa nisam sumnjao da će i u ovom filmu napraviti odličan posao.
Odličan je u postizanju tog nekog ugođaja, tona cijelog filma i njegove upute glumcima su sjajne. Naime, jedan od mojih zadataka kao glumca je ostvariti redateljevu viziju, pružiti mu ono što traži i vjerovati da od snimljenog materijala izabrati ono najbolje za konačnu verziju filma.
Dakle, u ovom filmu i ima i njegove “duše” i patosa, pogotovo zbog teme, a rezultat je komedija i horor s “prstohvatom” filma Istočno od raja.