Igra straha zabavna je napetica u stilu filmova Alfreda Hitchcocka. Ovo je neugodno realističan film koji sadrži malu dozu nasilja ali visoku napetost. Režiju filma potpisuje Christopher Landon, koji se pokazao kao vrlo domišljat redatelj. Glavne uloge u filmu tumače Meghann Fahy i Brandon Sklenar, koji su vrlo solidni i uvjerljivi u svom nastupu.
U naša kina stigao je film Igra straha (Drop, 2025.), najnoviji film redatelja Christophera Landona. U svojoj filmskoj karijeri najviše je miksao žanr horora i komedije a njegova najpamtljivija ostvarenja do sada su Freaky (2020.), Sretan dan smrti (Happy Death Day, 2017.) te Vodič za izviđače kroz zombi apokalipsu (Scouts Guide to the Zombie Apocalypse, 2015.).
Strah i ranjivost
Ovo njegovo novo ostvarenje imalo je svjetsku premijeru sredinom ožujka ove godine na poznatom festivalu SXSW Film & TV Festival. Scenarij su napisali Jillian Jacobs i Chris Roach, koji su oboje surađivali kao koscenaristi na filmu Istina ili izazov (Truth or Dare, 2018.) a Roachu u filmografiju od poznatijih filmova treba pridodati naslov Non Stop (Non-Stop, 2014.). Njihov scenarij nije horor žanra već se radi o trileru u kojem se Landon osjećao kao na svom terenu jer je osjećaj straha i ranjivosti itekako prisutan.
Film je kao alatku za izazivanje straha odabrao mobitel, kao dio moderne tehnologije, koja nas sve povezuje na bezbroj načina. Koliko u tome ima dobroga, jednako tako ima i lošega. Stoga film ostavlja i svojevrsni upozoravajući prostor za gledatelja da malo porazmisli o svom vlastitom korištenju mobitela i sličnih tehnologija.
Violet (Meghann Fahy) je udovica i samohrana majka koju još uvijek progone sjećanja na smrt njezinog nasilnog muža. No, pristaje se konačno upoznati Henryja (Brandon Sklenar), fotografa s kojim se već duže vrijeme dopisuje. Dogovor je da se nađu na večeri u jednom otmjenom restoranusmještenom u neboderu u središtu Chicaga. Violetina sestra Jen (Violett Beane) za to vrijeme pričuvat će njezinog sina Tobyja (Jacob Robinson).
Susret Violet i Henryja ide željenim tokom sve dok na mobitel ne počne primati zlokobne poruke. Pokaže ih Henryju koji ju uvjerava da se netko u blizini s njom šali. No, poruke uskoro poprimaju ozbiljnu smrtonosnu prijetnju. Ako Henryju ili bilo kome drugome pokaže poruke, maskirani uljez u njezinoj kući ubit će njezinu sestru i sina.
Hitchcockovski ugođaj
Uskoro nepoznati pošiljatelj on nje zatraži da ukrade i uništi SD karticu koja se nalazi u Henryjevoj kameri. Nešto kasnije, loša večer za Violet postaje prava noćna mora kada se od nje zatraži da u Henryjevo piće stavi otrov…
Jedna od karakteristika ovog Landonovog filma je da ima strukturu karakterističnu za brojne filmove legendarnog Alfreda Hitchcocka – glavni protagonist se nađe, posve slučajno, uhvaćen u mrežu zločina i ostaje u njoj zarobljen. Dodatno, slično kao u filmovima Hitchcocka, glavnina filma se odigrava na jednom mjestu (primjerice, čuveni Stranci u vlaku/Strangers on a Train, 1951.). U Landonovom filmu to je restoran i za glavnu junakinju svaka osoba u tom prostoru potencijalno stoji iza zlokobnog plana u čijem se središtu ona našla.
Može se reći da se redateljski Landon u svem tome sasvim pristojno snalazi. Tu je vrlo zanimljiv koncept u kojem gledatelj niti jednog trenutka ne doznaje ništa o glavnim likovima osim onoga što je bitno za njihovu trenutačnu situaciju. Primjerice, kod glavne junakinje Violet može stajati oznaka “ranjivost”, ona je definirana svojim nasilnim događajem iz prošlosti. Njena razmišljanja, postupci i izbori proizlaze upravo iz te njene traume.
Dobra scenaristička postavka za film je to što je glavni negativac filma (onaj koji stoji iza prijetećih poruka) “nevidljiv” za gledatelja do njegove same završnice. To, dakako, dodatno pozitivno utječe na održavanje atmosfere napetosti. Također, Landon je pokazao solidnu maštu smišljajući kreativne načine za vizualizaciju prijetećih poruka koje dobiva glavna junakinja.
Nadalje, u nekoliko momenata vrlo dojmljivo je poigrava s rasvjetom čime je na odličan način naglasio njenu izoliranost (prepuštenost samoj sebi) u situaciju u kojoj se našla. Njezin progonitelj u punom smislu poprima odličje “zlog duha” od kojeg gotovo da i nema obrane. Taj posao odlično je obavio direktor fotografije Marc Spicer (Brzi i žestoki 7/Furious 7, 2015.).
Zabavna i realna napetica
Treba istaći da je ovo je film koji sadrži malu dozu fizičkog nasilja. Ono je svojim najvećim dijelom prisutno u samoj završnici filma. Njena količina koja nam je servirana je doista “primjerena” i nadopunjuje kvalitativno priču filma. Dodatni plus je da to nasilje daleko od često viđenog “stiliziranog” nasilja u ovakvom tipu filma.
Što se tiče glumačkih izvedbi, Meghann Fahy (TV serija Bijeli Lotos/ The White Lotus, 2022.) pružila je sasvim solidnu izvedbu, dobro se snalazeći u prikazu osobe koja je pod pritiskom i u svojevrsnoj panici. Brandon Sklenar (Priča završava s nama/It Ends with Us, 2024.) unio je dovoljno šarma i mirnoće u svoj lik. Međusobna kemija između njega i Fahy je vrlo solidna i uvjerljiva.
Za film Igra straha slobodno se može reći da je neugodno realističan (već spomenuti upozoravajući prostor koji je ostavljen gledatelju da razmisli kako barata suvremenom tehnologijom). Sve u svemu, ovo je film koji nudi priličnu dozu kvalitetne napetosti i uzbuđenja.
O autoru
