Drugi dnevnik Pauline P. zabavan je, vizualno razigran i emotivno topao film koji uspijeva zadržati vedrinu čak i kad se dotakne ozbiljnih tema. Novost ovog nastavka je da je uvedena “detektivska linija” koja svjesno koketira s klasicima žanra a tu je i prava slapstick završnica. Mlada Katja Matković još jednom nosi film s lakoćom i šarmom.
Film Dnevnik Pauline P. (2023.) nastao je prema istoimenom romanu Sanje Polak, jednoj od najčitanijih knjiga među osnovnoškolcima u Hrvatskoj. Redatelj Neven Hitrec (Snivaj zlato moje, 2005., Bogorodica, 1999.) uspio je prenijeti duh književnog predloška na veliko platno, zadržavajući iskrenost, humor i toplinu koja je obilježila original.
Najgledaniji film
Za scenarij su se pobrinuli Dora Delbianco (TV serije Ne daj se, Nina, 2007., Bibin svijet, 2010. – 2011.) i Ivan Turković-Krnjak (Bumbarovo ljeto, 2025., Dražen, 2024.). U svojoj priči vješto su balansirali između dječje svakodnevice i univerzalnih poruka o prijateljstvu, obitelji i odrastanju. Vizualno nenametljiv ali emotivno snažan, film se oslanja na jednostavne kadrove i svakodnevne situacije koje djeca proživljavaju, čineći ga pristupačnim i razumljivim i mlađima i odraslima.
Kritike su bile pretežno pozitivne, hvaleći autentičnost likova, prirodnost dijaloga i emocionalnu bliskost koju film gradi s publikom. Glavnu ulogu Pauline tumačila je Katja Matković, uz snažnu podršku glumačke ekipe koju čine Borko Perić, Judita Franković Brdar i drugi. Posebno istaknimo da je mlada Katja, tada jedanaestogodišnjakinja, oduševila je publiku i kritiku svojom prirodnom i emotivno snažnom izvedbom u ulozi naslovne junakinje. Njezina glumačka svježina i iskrenost donijele su filmu autentičnost, a nominacije za Večernjakovu ružu i Zlatni Studio potvrdile su da je riječ o iznimnom talentu.
No, ono što je najvažnije je da je film doživio izniman uspjeh u kinima – s više od 86 tisuća gledatelja, postao je najgledaniji hrvatski film u posljednjih deset godina. Taj uspjeh svakako je trebalo iskoristiti pa nam se Paulina P. vraća s novim avanturama u filmu Drugi dnevnik Pauline P. Međunarodnu premijeru film je imao u studenom 2025. u Ljubljani, gdje je prikazan u sklopu dječjeg filmskog festivala, uz solidan prijem publike.
Staro je pravilo da se pobjednička ekipa ne mijenja, pa se primijenila i na taj film. Neven Hitrec ponovno je preuzeo režiju a za scenarij se pobrinuo Ivan Turković-Krnjak (ovog puta samostalno). Većina glumačke postave iz prvog filma, čime se zadržava kontinuitet i emocionalna povezanost s publikom. Katja Matković ponovno tumači Paulinu, uz Juditu Franković Brdar i Igora Kovača kao roditelje, Kseniju Marinković kao baku Ljerku i Vinka Kraljevića kao djeda a tu su i Borko Perić (učitelj) Iskra Jirsak (učiteljica), Aria Dunda (Ana), Ramona Ivanda (Nikolina), Jakov Švarc (Ratko), Tom Rushaidat (Luka) i dr.. Uz njih, pojavljuju se i nova bitna lica poput Ane Topolko (Marta) i Anja Šovagović-Despot (profesorica Mirčetić).
Detektivska linija
U ovom nastavku naša junakinja Paulina sada ima jedanaest godina i kreće u peti razred. Za to razdoblje njenog života otac joj kaže da joj je to “najbolji dio života”. Njoj to, dakako, ne izgleda tako jer susreće se s novim izazovima. Tako je tu stroga profesorica geografije Mirković, ali i Marta iz 5.D razreda, njezina prva školska bully.

U obiteljskom okruženju suočava se s ozbiljnim životnim trenutkom: saznanjem da njezina voljena baka boluje od neizlječive bolesti (Alzheimerova bolest). No, Paulina je i ovdje ostala vjerna svom najomiljenijem hobiju – mašti. Tako piše krimi romane o inspektoru Papu, pokušava biti on a i za vrijeme školskih satova mašta joj radi sto na sat. Sve to razotkrit će joj da život nije samo niz pobjeda – nego i lekcija o hrabrosti, prijateljstvu i odrastanju.
Za film Drugi dnevnik Pauline P. možemo reći da autorski dvojac Hitrec i Turković-Krnjak nastavlja gdje je stao. Oni ne traže novu formu, već produbljuju već izgrađeni svijet Pauline. Film je prožet vedrinom, šarenilom (toplim bojama) i (dječjim) humorom koji ne pokušava biti pametniji od publike, već joj se približava. Od prvih kadrova do završne špice, Paulina nas uvlači u svoj svijet, onaj gdje se mašta i stvarnost ne sukobljavaju, nego se dodiruju i stapaju.
Novost ovog nastavka je da je uvedena “detektivska linija” koja svjesno koketira s klasicima žanra – od Agathe Christie do Arthura Conana Doylea – ali to čini na vlastiti, razigran način. Paulinin alter ego, Inspektor Pap, koristi “ozbiljne” metode velikih istražitelja poput praćenja, prisluškivanja i dedukcije, no sve je to filtrirano kroz prizmu dječje igre, mašte i humora. Umjesto parodije ili imitacije, film nudi vlastitu verziju detektivske avanture – onu koja ne traži zločin, nego istinu o prijateljstvu, hrabrosti i odrastanju ali i samu istinu (otkrivanje bakine bolesti).
Dobroćudna haharica
Bavljenje ozbiljnim temama poput vršnjačkog nasilja i bakine bolesti prikazano je iz dječje perspektive — znatiželjne, neopterećene i prožete iskrenim humorom. Kao i u prvom filmu, problemi se ne analiziraju dubinski, već se dodiruju s mjerom koja odgovara dječjoj publici. Drugi dnevnik Pauline P. obraća se prvenstveno djeci, jasno poručujući da život donosi i teške trenutke, ali da se s njima treba nositi hrabro – uz pomoć mašte, igre i one male doze ozbiljnosti koja pokreće kotačić odrastanja.

Mlada Katja Matković još jednom nosi film s lakoćom i šarmom — ovoga puta kao brbljiva, svojeglava i dobroćudna haharica koja se ne predaje tako lako. Njezina izvedba je razigrana i doista ju je užitak gledati. U njoj leži neosporan glumački talent koji ne traži potvrdu, već je sam po sebi očit. Ostatak mlađe glumačke ekipe također je izvrstan, a posebno se ističe Jakov Švarc u ulozi štrebera Ratka (njegova “ozbiljnost” u sceni s Martom i sjekirom u dvorištu, uz komično križanje, jedan je od vrhunaca filma).
Odrasla postava ostaje na poznatoj frekvenciji iz prvog dijela – nisu pretjerano ozbiljni, ali nisu ni karikature. Njihova prisutnost je funkcionalna i topla, a u nastavku se ipak osjeća nešto više ozbiljnosti – posebno u trenucima kada se izgovaraju rečenice koje nose težinu, poput one o “najljepšem dobu života”. Ta suptilna promjena ne narušava ton filma, već ga obogaćuje nijansom zrelosti koja ne guši dječju perspektivu, nego joj daje dublji odjek.
Lepršavi i topli film o odrastanju
Drugi dnevnik Pauline P. zabavan je, vizualno razigran i emotivno topao film koji uspijeva zadržati vedrinu čak i kad se dotakne ozbiljnih tema. Atmosfera je pozitivna, šarena i prožeta humorom, a sve to dolazi u paketu koji je prilagođen dječjoj publici – bez pretencioznosti, ali s jasnim porukama. Film zaslužuje pohvalu zbog svoje stilizacije: stripovske sekvence, elementi borilačkih filmova i prava slapstick završnica čine ga dinamičnim i vizualno privlačnim.
Mlađa publika će uživati u tim razigranim trenucima, dok će odrasli prepoznati suptilne slojeve koji se provlače ispod površine. Možda mu se može prigovoriti neujednačenom ritmu i ponešto fragmentiranoj radnji, no to su primjedbe koje djeca neće ni primijetiti. Film ne pokušava biti više nego što jest i upravo zato djeluje iskreno i uvjerljivo.
Riječ je o lepršavom, duhovitom i toplom filmu o odrastanju, prijateljstvu i hrabrosti. Glumačka ekipa, osobito mlađa postava na čelu s Katjom Matković, nosi film s lakoćom i šarmom, a redatelj Neven Hitrec jasno zna kome se obraća i ne pokušava “pametovati” izvan tog okvira. Dojam je da bi i ova nova avantura Pauline P. mogla biti uspješna na kino blagajnama.









                    
                    
                    
                    
                    
                    
                    
                    
                    
                    




