Roman Želim pojesti tvoju gušteraču japanskog autora Yoru Sumina je meditacija o životu, prijateljstvu i prihvaćanju. On nas uči kako gledati, slušati i živjeti. Uspješno je dva puta ekraniziran – kao igrani i animirani film. Obje adaptacije su u potpunosti poštovale ton romana. Ovo Suminovo književno djelo ne nudi spektakl, već tiho iskustvo koje čitatelj dugo pamti.
Roman Želim pojesti tvoju gušteraču (Kimi no Suizō o Tabetai; engleski naslov: I Want to Eat Your Pancreas) japanskog autora Yoru Sumina nedavno je objavljen u Hrvatskoj, u izdanju nakladnika Znanje. Prijevod potpisuje Viktorija Lisec. Roman je prvo objavljen kao web novela 2014. godine. Zatim je tiskan 2015. u izdanju Futabashe. Ubrzo je postao bestseler u Japanu.
Čitatelj otkriva emocije
Radnja romana temelji se na susretu između povučenog srednjoškolca i njegove vedre kolegice Sakure Yamauchi. U tišini bolničke čekaonice on jednoga dana slučajno pronalazi neobičan dnevnik vedre i nepopravljivo znatiželjne Sakure. U njemu otkriva njezinu najdublju tajnu – ona boluje od neizlječivu bolest gušterače koja joj oduzima život. No, ona ne traži sažaljenje, nego nekoga tko će s njom podijeliti preostale dane – ispunjene smijehom, neočekivanim pustolovinama i tihim trenucima koje nikad neće zaboraviti. Njih dvoje, iako potpuno različiti, sklapaju neobično prijateljstvo, učeći jedno od drugoga kako živjeti u trenutku i cijeniti ljepotu svakodnevice.
Sumino je samozatajan autor koji piše od srednje škole. Njegov stil karakterizira jednostavnost, emocionalna dubina i nenametljivost. To je sve vidljivo i u ovom romanu. Njegova priča ne nudi čudesna rješenja. Nema izlječenja. Nema drame. Samo stvarnost. I ljepota u toj stvarnosti. Suminova snaga leži u sposobnosti da kroz tiho, introspektivno pripovijedanje istražuje duboke emocionalne teme, često ističući moć koju međuljudski odnosi imaju u oblikovanju pojedinca. Njegovi likovi ne traže velike geste, oni rastu kroz tišinu, kroz svakodnevne trenutke koji, pod njegovim perom, postaju izvanredno značajni.
Stil pisanja je jednostavan. Rečenice su kratke. Dijalozi škrti. No, svaka riječ nosi težinu. Svaka scena ima značenje. Sumino piše iz prve osobe. Pripovjedač je mladić. Njegovo ime saznajemo tek na kraju. Taj narativni izbor pojačava intimnost. Čitatelj je vezan uz njegove misli. Uz njegove sumnje. Uz njegovu tišinu. Dnevnik kao narativni alat dodatno pojačava priču. Sakura piše o svojim osjećajima. O svojim strahovima. O svojim snovima. Mladić čita. I uči. I mijenja se.
Njihov odnos nije romantičan u klasičnom smislu. Nema zaljubljenosti. Nema poljubaca. Ali ima povezanosti, razumijevanja, prijateljstva. To prijateljstvo nadilazi strah i vrijeme ali i samu smrt. Sumino ne koristi patetiku a niti melodramu. Umjesto toga, koristi tišinu. Ona u tekstu govori više od riječi. Emocije se ne izriču direktno, već se osjećaju između redaka. Upravo ta suzdržanost daje romanu snagu. Ono što posebno treba istaći je da čitatelj ne biva prisiljen na emocije. On ih otkriva sam.
Objava romana na platformi
Naslov Suminova romana je pomalo provokativan. Zašto je ga je odabrao otkrio je u razgovoru, objavljenom 12. lipnja 2018., za japanski Hon no Hanashi Web. Tada je i otkrio koliko je pažljivo pisao roman: “Mislio sam da roman mora odmah zaustaviti pogled čitatelja. Kad mi je ta rečenica pala na pamet, osjetio sam da bi mogla privući pažnju, pa sam je odlučio koristiti kao naslov. To je roman u kojem dvoje glavnih likova izgovaraju rečenicu ‘Želim pojesti tvoju gušteraču’. Zbog toga sam osmislio razne pripremne elemente i pisao dijaloge s posebnom pažnjom, kako čitatelju ne bi dosadilo dok ne dođe do te rečenice. Naslov je tu, a priča ga prati.“
Na pitanje kako je uopće došao na ideju da napiše ovo svoje djelo je rekao: “Isprva sam želio osvojiti Dengeki Novel Award, pa sam se prijavio. No nisam prošao ni prvu selekciju. U to vrijeme pisao sam light novelu u kojoj su se pojavljivale psihičke moći. Međutim, ono što sam tada napisao nije bilo ni za prutić ni za štapić… Možda sam potpuno pogrešno procijenio vlastito područje. (smijeh) Zato sam napisao ‘Želim pojesti tvoju gušteraču’, kako bih se okušao u nečemu drugačijeg tona. No kad sam završio rukopis, ispalo je da je dulji od propisane dužine pa se nisam mogao prijaviti. Čak i kad sam pokušao s drugim nagradama, rezultat nije bio važan – samo sam želio da netko to pročita. Zato sam ga objavio na platformi Shōsetsuka ni Narō [japanska platforma za samostalno objavljivanje romana, hrvatski prijevod: ‘Postanimo romanopisci”]. Kad sam tamo dobio prve reakcije, to mi je omogućilo da debitiram kao autor.“
No, na portalu spomenutom portalu Shōsetsuka ni Narō nalazi se više od tristo tisuća djela. Zanimljivo je da ga je tamo postavio pod pseudonimom Yasumi Yano. O tome kako je baš njegov bio otkrivan tamo je rekao: “Kiku Ito, autor lakih romana, rekao mi je da postoji zanimljiv roman koji je pod uredničkom paskom izdavačke kuće Futabasha. No, nije bio na ljestvicama popularnosti niti je imao mnogo komentara, pa sam se pitao kako je privukao pažnju. Kad sam kasnije pitao urednika, rekao mi je da su komentari bili napisani s iznimnim entuzijazmom. Bilo mi je drago to čuti.“
Važno je istaći da ime lika “ja” nije otkriveno sve do samog kraja i to je jedna od mnogih narativnih zamki koje je autor pažljivo postavio. Njegova namjera je da čitatelji sami otkriju tu misteriju i uživaju u njoj. Upravo ta anonimnost nije samo stilski izbor, već i poziv na introspektivnost. Sumino time briše granicu između priče i stvarnosti, dopuštajući da se emocije ne nameću, već da se u njima boravi. Ime dolazi tek na kraju, kao tiha potvrda da je putovanje bilo osobno, ali univerzalno.
Hvaljeni igrani i animirani film
Zahvaljujući snažnoj emocionalnoj rezonanci i univerzalnoj temi, roman Želim pojesti tvoju gušteraču brzo je pronašao put do drugih medija. Roman je diljem svijeta prepoznat kao dirljiva coming of age priča koja slavi život u sjeni smrti. IGN ga opisuje kao “dirljivo i snažno istraživanje što zapravo znači istinski živjeti“, ističući snagu odnosa između dvoje protagonista. Na platformi Goodreads, čitatelji hvale autorovu sposobnost da kroz jednostavne dijaloge i introspektivne misli prenese složene emocije i filozofska pitanja o prolaznosti. Kritike se slažu da roman ne nudi spektakl, već tiho iskustvo koje ostaje s čitateljem dugo nakon čitanja. Upravo ta suzdržanost i emocionalna iskrenost učinile su ga pogodnim za različite medijske interpretacije.
Sho Tsukikawa režirao je igrani film 2017. godine (engleski naslov: Let Me Eat Your Pancreas) . Glavne uloge tumače Takumi Kitamura i Minami Hamabe. Film je postao jedan od najuspješnijih domaćih filmova 2017. godine. U Japanu je zaradio je više od 3 milijuna dolara a na globalnoj razini zarada iznosi preko 39 milijuna dolara. Kritika je hvalila film zbog suptilnog tona, vjernosti izvorniku i emocionalne dubine.
Posebno se ističe uvjerljiva gluma Kitamure i Hamabe, kao i vizualna jednostavnost koja ne umanjuje emocionalni učinak. Film je prikazan na Busan International Film Festivalu i drugim međunarodnim događanjima, što potvrđuje njegov globalni doseg. Mnogi ga uspoređuju, zbog slične tematske dubine i emocionalnog utjecaja, s uspješnim japanskim dramama Shigatsu wa kimi no uso (2016.; engleski naslov: Your Lie in April) i Koe no Katachi (2016.; engleski naslov: A Silent Voice).
Animirani film iz 2018. režirao je Shinichiro Ushijima. Produkciju je vodio Studio VOLN, a distribuciju Aniplex. Vizualno je poetičniji od igrane verzije. Animacija je nježna, pastelna i emotivna te koristi simboliku. Glazbeni motivi koje je skladao Hiroko Sebu savršeno prate ton priče. Film je zaradio više od 6.2 milijuna dolara. Prikazivan je i izvan Japana. Dobio je nagrade na festivalima u Sitgesu i Škotskoj. Posebno je pohvaljen zbog vjernosti originalu. Kritika je hvalila ovu adaptacija jer je zadržala temeljnu poruku romana – život, ma koliko kratak bio, može biti beskrajno vrijedan.
Obje adaptacije nisu pokušale nadmašiti roman. Umjesto toga, poštovale su njegov ton. Vizualno su različite, ali tematski jedinstvene. Pomogle su popularizaciji romana, posebno među mlađom publikom. Roman je stekao kultni status a njegov utjecaj vidljiv je i danas. Mnogi ga smatraju jednim od najdirljivijih romana svoje generacije. Publika sve više traži introspektivne priče. One koje ne nude instant rješenja. One koje traže razmišljanje.
Roman o kojem ćete dugo razmišljati
Želim pojesti tvoju gušteraču pisca Yoru Sumina upravo je takav roman. Nudi osvježenje. Nije melodrama a ni sentimentalna ispovijest. To je meditacija o životu, o prijateljstvu, o prihvaćanju. Njegova poruka je univerzalna. Svaki trenutak je dragocjen. Svaka emocija je važna. Svaka osoba zaslužuje biti viđena. Ovaj roman uči nas kako gledati, slušati i živjeti.
To je priča koja razara i liječi u isto vrijeme – o prijateljstvu koje nadilazi strah, o ljubavi koja prkosi vremenu i o životu koji, ma koliko kratak bio, može biti beskrajno vrijedan. Ovo je jedan od romana kojeg svakako treba pročitati. Ne zbog šoka. Ne zbog drame. Već zbog tihe istine koju nosi. Nakon čitanja ostat će vam još dugo u glavi i razmišljanjima. I to je njegova najveća vrijednost.
O autoru Yoru Sumino
Yoru Sumino samozatajan je japanski pisac koji živi u prefekturi Osaka. Pisati je počeo još u srednjoj školi, vođen željom da izrazi ono što se ne može lako reći naglas. Roman Želim pojesti tvoju gušteraču (Kimi no Suizō o Tabetai; engleski naslov: I Want to Eat Your Pancreas) objavio je 2014. godine na platformi Shōsetsuka ni Narō, pod pseudonimom Yasumi Yano.
Roman je tiskan 2015. godine, čime je Sumino službeno debitirao kao autor. Do danas je objavio još šest romana, a svi dijele sličan introspektivan ton i emocionalnu dubinu kao njegov debitantski roman.
O autoru
