James Gunnov Superman donosi raskošnu vizualnu reinterpretaciju ikoničnog junaka, balansirajući između nostalgije, emocionalne iskrenosti i žanrovskog kaosa. Svakako se ističe da Supermanov identitet ponovno dobiva optimističan ton, nalik onome iz klasičnih verzija. U naslovnoj ulozi je solidni David Corenswet a tu su još i Nicholas Hoult, Rachel Brosnahan i Zlatko Burić.
James Gunn započeo je karijeru u mračnim podrumima nezavisnog horora — u Troma Entertainmentu, gdje je pisao kultni Tromeo and Juliet (1996.). Tu je razvio prepoznatljiv stil koji spaja grotesku s humorom, a emociju s drskošću. Rani radovi, poput scenarija za Scooby-Doo (2002.) i remakea Zora živih mrtvaca (Dawn of the Dead, 2004.) pokazali su da zna itekako spojiti komercijalnu privlačnost s autorskom snagom.
Filmski transfer desetljeća
Prvi redateljski uspjeh, Ljigavci (Slither, 2006.) otvorio mu je vrata Marvela te 2014. godine režira filmu Čuvari galaksije (Guardians of the Galaxy). Ovaj film je od rubnih stripovskih likova stvorio globalne zvijezde. Gunn je time dokazao da zna dati srce i dušu junacima koji dotad nisu imali mitologiju ni prostor. Ta vještina pripovijedanja učinila ga idealnim kandidatom da preuzme uzde DC-jevog kaotičnog filmskog svemira.
I upravo se njegov prelazak u DC Studios 2022. godine doživio kao filmski transfer desetljeća. Redatelj koji je stvorio galaksiju sad je dobio zadatak da rekonstruira cijeli svemir. Warner Bros. ga je imenovao suvoditeljem novog DC Studios, zajedno s producentom Peterom Safranom, s punim ovlastima kreativnog vodstva i vizije. Za industriju je to bio potez iznenađenja. Gunn ne samo da je promijenio “klub”, već je odmah postao glavni strateg nove igre.
Gunnov dolazak označio je početak ere u kojoj se kreativna sloboda ne mora pregovarati, već je ugrađena u strukturu. Umjesto nastavka rascjepkanosti, DC je dobio redatelja s kompasom i to ne samo za spektakl, nego i za smisao. Prvi film realiziran pod njegovim vodstvom postao je Superman (2025), koji je nedavno stigao u naša kina, ali ne kao klasična temeljna priča. U njemu Gunn, koji je napisao i scenarij, nudi nijansiraniji pristup koji stavlja naglasak na njegovu ljudsku dimenziju, umjesto na mitološku veličinu. Takav pristup oblikovao je temeljni smjer nove ere DC svemira.
Radnja filma prati Supermana (David Corenswet) koji se u u Metropolisu sukobljava s brutalnim Maljom Boravije (kasnije se otkriva kao zamaskirani Ultraman), nakon što zaustavi ratnu invaziju Boravije na susjednu državu Jarhanpur. U tom okršaju, po prvi put u svojih trideset godina na Zemlji, on doživljava poraz. Zahvaljujući superpsu Kryptu, sigurno stiže do “Tvrđave samoće” na Antarktici da iscijeli svoje rane.
Dok se oporavlja, on ne sluti da je sve dio šire diverzije koju je orkestrirao Lex Luthor (Nicholas Hoult), utjecajni manipulator i medijski strateg. Nešto kasnije, u suradnji s tehnološkom plaćenicom Engineer (María Gabriela de Faría), Luthor ulazi u “Tvrđavu”, koju je Superman napustio. Tamo pronalazi fragmentirana poruka Supermanovih bioloških roditelja, snimka koja naizgled sugerira da je Superman poslan na Zemlju s ciljem dominacije, a ne zaštite.
Početni kaos
Dok mediji i javnost reagiraju burno, Superman se suočava s krizom povjerenja i mora odlučiti hoće li se povući ili suprotstaviti novim prijetnjama. I to ne samo fizičkim, nego i onima koje zadiru u smisao njegovog postojanja. U toj borbi za istinu i povjerenje, Superman ne ostaje sam. Njemu se, naime, pridružuju članovi tzv. Justice Ganga: Hawkgirl (Isabela Merced), Green Lantern Guy Gardner (Nathan Fillion), Mister Terrific (Edi Gathegi) a tu je Metamorpho (Anthony Carrigan), čime se prvi put na velikom ekranu nazire nova generacija saveza heroja u DC svemiru.
Za James Gunnovovo Supermana može se reći da je film koji istovremeno pokušava biti emocionalno iskren, vizualno raskošan, narativno razigran i žanrovski osvježen ali u toj ambiciji često gubi vlastiti kompas. Ono što je trebalo biti redefinicija superheroja za novu generaciju, ispada blagi kaos u svom samom početku, gdje se ritam, ton i vizualni identitet ne uspijevaju uskladiti. Film skače između scena koje žele biti duhovite, epske, introspektivne i politički angažirane, ali bez jasne dramaturške linije koja bi sve to povezala.
Najveći problem je upravo tonalna neujednačenost. Gunn se oslanja na svoj prepoznatljiv stil – brzi dijalozi, ekscentrični likovi, vizualni šokovi – ali u kontekstu Supermana, to često djeluje kao da se pokušava ugurati Čuvare galaksije u kostim koji mu ne pristaje. Početni dio filma djeluje kao da je netko stisnuo shuffle na playlisti stripovskih motiva – tu su robotski asistenti, političke aluzije, paralelne dimenzije, metahumani, pa čak i džinovski kaiju momenti. Rezultat toga je dramaturška prenatrpanost bez emocionalnog uporišta.
Gunnov Superman pokušava otvoriti važne društvene i ideološke teme, no ne uspijeva ih uvijek artikulirati s potrebnom jasnoćom. Film uvodi motiv neograničene moći bez nadzora, ali umjesto etičke rasprave nudi tek površno pitanje povjerenja. Supermanov status vanzemaljskog bića u ljudskom svijetu koristi se kao simbol imigrantske tenzije, ali izostaje emocionalna dubina te poruke. Prikaz medijske manipulacije i političkog straha intrigantan je, osobito kroz Luthorovu strategiju, no bez konkretnog zaključka (djeluje više kao neka sugestija nego stav).
Vizualna raskoš ali slabašna koreografija
Neusklađena narativna dinamika – između humora, akcije i političkih aluzija – čine da ozbiljni motivi djeluju kao ukras, a ne nosivi dio priče. Gunn pokušava balansirati stripovsko šarenilo s moralnim dilemama, no često to izgleda kao da se poruka izgubila u paleti boja. Film daje naslutiti mnogo, ali nedostaje povezanost koja bi omogućila da te ideje ostave trag. U konačnici, gledatelj ne ostaje s jasnim stavom filma, već s osjećajem da je više potencijala otvoreno nego realizirano.
Vizualno, film je impresivan u pojedinim segmentima, što je bilo i za očekivati. Borbene scene vizualno su raskošne, ali koreografski daleko od pamtljivog. Film se oslanja na klasične superherojske trope, no nedostaje im razrada koja bi im dala stratešku dubinu ili emocionalnu napetost. Svaka borba je velika, glasna i ispunjena svjetlom, no rijetko se može izdvojiti scena po kojoj će film ostati zapamćen upravo zbog načina na koji je izvedena. Čak i kada se Superman suočava s ključnim protivnicima, borba često djeluje više kao vizualna bujica nego kao emocionalni vrhunac. Dodatno se mora naglasiti da nedostaje i prepoznatljiv stil u načinu na koji Superman koristi svoje moći.
Unatoč određenoj dramaturškoj raspršenosti, Superman film nudi čitav niz elemenata koji funkcioniraju snažno. Tako Supermanov identitet ponovno dobiva optimističan ton, nalik onome iz klasičnih verzija. Taj pristup je lišen cinizma, ali prožet emocionalnom ranjivošću. Nadalje, Gunn uspijeva izgraditi Metropolis kao vibrantno retro-futurističko okruženje, s detaljima koji kombiniraju nostalgiju i inovaciju, čime se grad pretvara u lik za sebe.
Uvođenje Justice Ganga daje dojam širenja svemira, ali bez agresivnog nagovještavanja budućih filmova. Njihova prisutnost ima dramaturšku funkciju, a ne samo franšiznu. Osim toga, film u pojedinim trenucima uspijeva izbalansirati akciju s iskrenim trenucima refleksije, čime se gradi emocionalni okvir koji nosi priču.
Burić vs. Superman
Jedan od najneobičnijih likova koji su uvedeni u ovaj film zasigurno je Krypto, Supermanov pas. Simpatičan je, šarmantan i u nekoliko trenutaka zaista osvaja publiku. No, dobiva neproporcionalno puno prostora a Gunn ga često koristi kao komični odmak u trenucima kada bi priča trebala disati ozbiljnije. Umjesto da bude dodatak, Krypto postaje jedan od glavnih likova.
Što se tiče glumačke postave, David Corenswet (Twister 2/Twisters, 2024.) u naslovnoj ulozi je solidan, ali ne i nezaboravan. Ima fizičku prisutnost i šarm, ali dojam je da njegov Clark Kent ostaje nedovoljno razrađen. Nedostaje mu (snažnija) unutarnja borba, slojevitost koju su ranije verzije uspijevale prenijeti (posebno ona Christophera Reevea). Corenswetov Superman je “dobar dečko” ali bez unutarnje napetosti koja bi ga učinila uvjerljivijim i stvarnijim.
Rachel Brosnahan (Amater/The Amateur, 2025.) kao Lois Lane daleko je snažnija. Donosi oštrinu, inteligenciju i emocionalnu dubinu, i njezine scene s Corenswetom su među najboljima u filmu. Njihova dinamika je uvjerljiva, i Brosnahan uspijeva balansirati između profesionalne novinarke i osobe koja pokušava razumjeti čovjeka iza simbola.
Nicholas Hoult (Nosferatu, 2024.) kao Lex Luthor je zanimljiv ali dojam je da je mogao biti još “žešće” iskorišten. Njegova interpretacija je više tehnokratska nego karizmatična, s elementima Musk/Trump hibrida, ali bez stvarne prijetnje. Često djeluje kao da je više ideja nego lik, a njegova motivacija ostaje površna. Glumački je korektan, ali scenarij mu ne daje dovoljno prostora da razvije složenost.
Jedna od najzanimljivijih stavki za naše gledatelje u novom Supermanu svakako je Zlatko Burić kao bitan negativac (predsjednik Boravije). Njegova prisutnost odmah izaziva pažnju, ne samo zbog jezika, nego i zbog ekscentrične interpretacije diktatorskog tipa koja se savršeno uklapa u Gunnovu stilsku paletu. Burićev nastup je teatralan, prenaglašen, ali upravo zbog toga djeluje kao svjestan kontrapunkt ozbiljnijim tonovima filma.
Srce na pravom mjestu, ali um na previše lokacija
Govor na hrvatskom jeziku daje dodatnu autentičnost, iako povremeno djeluje kao da je ubačen radi egzotičnog dojma. Lik nije duboko razrađen, ali Burić svojom energijom i vizualnom dominacijom ostavlja snažan trag, pretvarajući se u karikaturalnog antagonista s balkanskim šarmom. Ukupno gledano, njegova izvedba je efektna, zabavna i sigurno će pobuditi reakcije kod domaće publike.
Za Supermana se može reći da je film koji ima srce na pravom mjestu, ali um na previše lokacija. Pokušava biti sve – reboot, hommage, politički komentar, komedija, akcijski spektakl – i u tom pokušaju gubi (često) jasnoću. Ima trenutke koji sjaje, ali i dijelove koji djeluju kao da su iz drugog filma. Dakako, nije ni blizu tome da ga se proglasi “lošim” filmom. No, nije ni jedan od onih koji će redefinirati žanr.
Za publiku koja traži zabavu, vizualnu raskoš i poneki emocionalni trenutak, bit će i više nego dobar/odličan. To, na kraju krajeva, pokazuje i na kino blagajnama gdje na kojima je prvog vikenda zaradio već 217 milijuna dolara (budžet mu je iznosio 225 milijuna). Za one koji traže dubinu, dosljednost i redefiniciju Supermana, ostaje osjećaj da je James Gunn više miksao nego režirao.
O autoru
