Emmanuel Pârvu: “Ovo je film o ljubavi”

“Za scenarij nas je inspirirao stvarni slučaj silovanja, gdje se cijela zajednica okrenula protiv žrtve”, govori rumunjski redatelj Emmanuel Pârvu o filmu Tri kilometra do kraja svijeta.

Film Tri kilometra do kraja svijeta redatelja Emmanuela Pârvua bolna je priča o represiji i poricanju u zabačenom rumunjskom selu u delti Dunava. Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio Queer Palmu, nakon čega je nastavio i više nego uspješan festivalski život. U Sarajevu je nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji film, a Rumunjska ga je odabrala za svojeg kandidata u utrci za nagradu Oscar.

Glavnu ulogu u filmu ima Ciprian Chiujdea, debitant koji je oduševio svojim portretom 17-godišnjeg Adija, a uz njega zapažene uloge imaju Bogdan Dumitrache i Laura Vasiliu.

Tri kilometra do kraja svijeta prikazuje se u hrvatskim kinima, a redatelj Emmanuel Pârvu u intervju objašnjava detalje o njegovom nastanku.

Što vas je inspiriralo da istražujete temu izolacije i okrivljavanja žrtve u filmu „Tri kilometra do kraja svijeta“, priči o 17-godišnjaku čiji se život iz temelja mijenja nakon što ga je u njegovom rodnom selu pretukla skupina homofoba?

Emmanuel Pârvu: Za scenarij nas je inspirirao slučaj silovanja u našoj zemlji koji se dogodio 2014. godine. Sam slučaj je grozan, ali još je užasnije što se tada cijela zajednica okrenula protiv žrtve. Vidjevši što se događa, zajedno s mojim producentom i ko-scenaristom Mirunom Berescom znao sam da moramo nešto napraviti. Tada smo počeli razmišljati gdje smjestiti priču i na koji način je ispričati. Bio je to tek početak vrlo dugog procesa koji je završio snimanjem u delti Dunava.

Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio nagradu Queer Palma. Što mislite, što je izdvojilo vaš film od ostalih?

Emmanuel Pârvu: Teško mi je kazati što izdvaja naš film od drugih, mislim da je obrazloženje žirija tu puno relevantnije. Ono što smo željeli jest da naš film potakne publiku na postavljanje pitanja, da preispitaju svoje postupke kao ljudska bića i da možda pokušaju u sebi vidjeti mogu li se nositi s događajima oko sebe koji nadilaze našu moć razumijevanja.

Mislite li da bi osvajanje nagrade Queer Palma moglo utjecati na predstavljanje LGBTQ+ tema u rumunjskom kinu?

Emmanuel Pârvu: Po mom mišljenju, bit ćemo blizu normalnosti kad više neće biti potrebe za raspravljanjem o tim temama. Da je naš film o visokim ljudima koji nose naočale, ne bismo vodili ovaj razgovor. No, u smislu poticanja na razmišljanje, kao što sam već spomenuo, nadam se da će ljudi gledati naš film kao film o ljubavi. A, po mom mišljenju, ljubav bi trebala biti bezuvjetna.

Ciprian Chiujdea, koji u filmu debitira kao glumac u ulozi Adija, igra ključnu ulogu. Što ga je učinilo pravim izborom za ovu glavnu ulogu?

Emmanuel Pârvu: Zapravo, Ciprian nije bio na audiciji za glavnu ulogu, došao je na razgovor radi jedne manje uloge. No, u njegova je izvedba bila toliko snažna da me je potaknuo da promijenim svoju odluku i ponudim mu glavnu ulogu. Tada nisam znao, ali mjesec dana nakon što smo počeli s probama rekao mi je da je na neki način “scenarij njegova priča”. Objasnio mi je da je dio LGBTQ+ zajednice i da je iz Tulcee te da poznaje selo u kojem smo planirali snimati. Tada sam shvatio zašto je bio savršen za tu ulogu.

Osim odabira lokacije, koji su ključni faktori u učinkovitom hvatanju atmosfere sela?

Emmanuel Pârvu: Široki kadrovi u kontrastu s uskošću uma likova, boje tog raja, kutovi i rad kamere. Vrlo je teško snimati u tom vlažnom okruženju, pri visokoj temperaturi, u takvim uvjetima. No, scenografija, zvuk, kostimi – u svakom dijelu stvaranja filma inzistirali smo na visokim standardima. Cilj je bio da gledajući film ne mislite da gledate priču, nego život.

Koliko vam vaše bogato glumačko iskustvo pomaže u režiranju?

Emmanuel Pârvu: Mislim da mi jako pomaže. Možda sma i zbog toga, nažalost, vrlo zahtjevan prema glumcima. Smatram da je vrlo dug put od nekih mrtvih riječi na papiru do stvarnog ljudskog bića na ekranu, a taj put se može prijći samo uz jaki glumački trening. To što sam i sma glumac puno mi pomaže kao redatelju da razumijem potrebe ostalih glumaca, pomognem im da napreduju, kako bi “bili”, a ne “glumili”.

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora