Braća Danny i Michael Philippou donose horor koji ne igra na brze trikove ni jeftine šokove. Doza jeze i straha je snažna a pravi “negativac” je tuga, koja je glavni pokretač svih jezivih događaja. Ovo je film sporog ritma čija je mana neujednačenost a povremeno ostavlja dojam i nedorečenosti. Odličnu glumačku izvedbu pružila je Sally Hawkins.
Australski redateljski dvojac Danny i Michael Philippou, poznatiji kao RackaRacka na YouTubeu, skrenuo je pažnju filmske javnosti svojim debitantskim hororom Talk to Me (2022), koji je postao iznenađujući hit i najuspješniji A24 horor po zaradi. Film je osvojio nagradu Golden Raven na Brussels International Festival of Fantasy Film.
Novi film umjesto nastavka
Film je postigao veliki financijski uspjeh – snimljen je s budžetom od 4,5 milijuna dolara a zaradio je čak 90 milijuna. Osvojio je brojne pohvale kritike i nagrade i pa su tako braća dobila, između ostalih, nagrade AACTA (Australian Academy of Cinema and Television Arts Awards) za najbolji film i režiju te Critics Choice Super Award za najbolji horor. Njihov stil karakterizira kombinacija velike doze straha i jeze, psihološke napetosti i emocionalne dubine, što ih je lansiralo među najzanimljivije autore suvremenog horora.
Zbog svega toga s nestrpljenjem se što će braća ponuditi sljedeće. Njihov najnoviji film Vrati mi je (Bring Her Back, 2025.), nedavno je stigao u naša kina. Kod ovog filma odmah je zanimljiva stavka da se braća, unatoč velikom uspjehu svog prvijenca, nisu odlučila na njegov nastavak. Umjesto toga, prihvatili su potpuno novog filma a scenarij za njega potpisuju su Danny Philippou i Bill Hinzman, koji je s njima surađivao na njihovom prvijencu.
Radnja filma prati Piper (Sora Wong) je slabovidna i njezinog zaštitnički nastrojen polubrata Andyja (Billy Barratt). Jednog dana dolaze kući i pronalaze oca srušenog na podu tuša i time postaju siročad. Njih dvoje su bliski, a budući da Andyju preostaje još tri mjeseca dok ne napuni 18 godina, kada može podnijeti zahtjev za Piperinog zakonskog skrbnika, njegov plan je da žive sami.
Do trenutka kada će moći odlučivati sami o svom životu, Andy i Piper moraju biti pod skrbi odrasle osobe. Dodijeljena im je Laura (Sally Hawkins), iskusna udomiteljica i bivša savjetnica, koja živi u velikoj, izoliranoj kući na rubu grada. Ona je izgubila kćer u tragičnom događaju te itekako razumijevanja za djecu bez roditelja. No, nisu jedini pod njezinim krovom jer s njome živi Oliver (Jonah Wren Phillips), šutljivi dječak čije ponašanje odaje duboku uznemirenost.
Tuga kao pozadina priče
Ubrzo nakon dolaska u novi, ali privremeni dom, upoznaju i pravila ponašanja koja su za njih oboje pomalo neobična. Iako se Laura na prvi pogled čini brižnom i toplom, njezino ponašanje se ubrzo mijenja. S danima koji prolaze, njezina maska počinje pucati a ona sve više otkriva je drugačija i njezina mračna strana sve više izlazi na vidjelo…
Horor Vrati mi je ne igra na brze trikove i jeftine šokove, već nudi veliku dozu straha i jeze. Središnji motiv filma je zastrašujući ritual vraćanja mrtvih u žive, koji nije tu radi efekta, već kao produžetak duboke emocionalne traume. Tuga nije samo pozadina priče, već glavni pokretač svih jezivih događaja. Tu se ništa ne radi iz “zla” već iz očajničke potrebe da “poništi gubitak” i upravo to filmu daje gotovo tragičnu dimenziju.
Ta kombinacija nadnaravnog užasa i ljudske slabosti čini ovaj film iznimno uznemirujućim, ali i emocionalno snažnim. Film ne nudi olakšanje, likovi su zarobljeni u vlastitim traumama, a gledatelj se suočava s pitanjem koliko daleko može ići ljubav kad je pomiješana s gubitkom. Horor ovdje ne proizlazi iz demona, već iz neprerađene tuge koja se pretvara u opsesiju. Možemo reći da braća Philippou još jednom dokazuju da znaju kako spojiti nadnaravno i stvarno u priču koja boli jednako koliko plaši.
Od dobrih strana filma svakako trebamo još izdvojiti i duboku povezanost između likova, posebno među djecom, što mu daje dodatnu emocionalnu težinu. Također, uspješno kombinira psihološki, nadnaravni i ritualni horor, uz vizualno upečatljive i uznemirujuće prizore koji (će nekima) ostati dugo urezani u pamćenje. Neke od tih scena prodrmat će i zagrižene ljubitelje horora.
Zbrčkanost i nedorečenost
No, jednako tako, neke od tih scena čine se kao da su ubačene u film radi šoka, bez jasne funkcije u razvoju likova ili priče, što doprinosi dojmu zbrčkanosti. Mora se spomenuti da film započinje jezivim prikazima rituala, ali ubrzo naglo prelazi u prizore urbane svakodnevice, što stvara tonalnu neujednačenost i dojam da se radnja razvija neprirodno, bez jasne narativne povezanosti.
Treba odmah reći da je film pomalo spor u svojoj radnji. Jasno je da redateljska braća postupno grade atmosferu neizvjesnosti i straha. No kako ona napreduje, postaje sve zahtjevnija za gledatelja a sve rezultira da pojedini elementi ostaju nejasni ili se otkrivaju s odgodom, što ostavlja dojam nedorečenosti (i već spomenute neujednačenosti). Također, jasno je vidljivo da je boljka filma i to što baca mnoštvo ideja i vizualnih elemenata, ali ne uspijeva sve skladno povezati u zaokruženu cjelinu.
Za glumačku postavu filma možemo reći da pruža snažne i uvjerljive izvedbe, koje dodatno pojačavaju emocionalnu težinu filma. Debitantica Sora Wong i Billy Barratt (Lovac /Kraven the Hunter, 2024.) djeluju autentično i ranjivo a njihove reakcije na strah, tugu i manipulaciju pridonose atmosferi neizvjesnosti koja se ne oslanja na efekte, već na ljudsku prisutnost.
Treba pohvaliti i mlađahnog Jonaha Wrena Phillipsa čija se izvedba pamti po nelagodi koju izaziva bez ijedne izgovorene riječi. Njegova fizička gluma, pogled koji ne traži suosjećanje, pokreti koji podsjećaju na životinju – sve to stvara lik koji je sablasno prisutan. Phillips ne glumi dijalogom, već tijelom i upravo ta tišina čini njegov nastup toliko uznemirujućim.
Emotivan i dovoljno uznemirujući
Vrhunsku glumačku izvedbu pružila je Sally Hawkins u ulozi (Oblik vode/The Shape of Water, 2017.). Njezina transformacija iz brižne udomiteljice u ženu opsjednutu gubitkom i ritualima izvedena je s nevjerojatnom preciznošću. Možemo reći da ona ne glumi svoj lik, nego ga doslovno utjelovljuje. Njezina prisutnost na ekranu hipnotizira, a emocionalna dubina koju unosi u svaki kadar čini njezinu Lauru istovremeno zastrašujućom i tragičnom.
Vrati mi je svakako odskače od većine suvremenih horora upravo po elementu “tuge” koja je ovdje ne motiv, već glavni “negativac”. Ona je ovdje sila koja razara, pokreće likove i pretvara ih u nešto što ne mogu kontrolirati. Upravo ta emocionalna dubina daje filmu tragičnu snagu i čini ga iznimno uznemirujućim. Iako film ima trenutke iznimne napetosti i vizualne brutalnosti, njegova najveća vrijednost leži u prikazu ranjivosti i gubitka. Braća Philippou pokazuju da znaju kako horor učiniti osobnim, gotovo intimnim.
No, unatoč snažnim glumačkim izvedbama i dojmljivoj atmosferi, film ostaje pomalo nedorečen jer ne uspijeva sve svoje ideje povezati u zaokruženu cjelinu. Možemo reći da je debitantski film ove redateljske braće, Talk to Me, šokantniji, kompaktniji i tehnički precizniji, dok Vrati mi je nudi dublju emocionalnu priču, ali s nešto slabijom strukturom. To jasno pokazuje da oni nisu samo one hit wonder, već autori koji žele istraživati različite nijanse straha. Sve u svemu, ovo je film koji nije savršen, ali je hrabar, emotivan i dovoljno uznemirujući da zasluži pažnju svakog ljubitelja horor žanra.
O autoru
