Demistifikacija ‘Manic Pixie Dream Girl’ lika: Zašto je ‘(500) Dana ljubavi’ uspio tamo gdje ‘Vječni sjaj nepobjedivog uma’ nije?

Vječni sjaj nepobjedivog uma izašao je 2004. godine, prije točno 20 godina. Pet godina nakon, prije 15 godina, izašao je i (500) Dana ljubavi. Za sve one koji su odrastali u tom periodu ili malo kasnije, ova su dva filma bila ultimativne romantične drame koje su na jedan neklasičan način prikazale vrlo klasične priče. To su, neupitno, dva filma koja su definirala indie produkciju tog vremena i zato ćemo se u ovoj retrospektivi osvrnuti na njih i na njihov značaj.

Autor ovoga teksta prvo je pogledao (500) Days of Summer (žao nam je, (500) Dana ljubavi grozan je prijevod i kroz tekst ćemo dalje koristiti originalni naziv ovoga filma), a nešto malo nakon toga i Vječni sjaj nepobjedivog uma. Bila su to dva filma koja su se – praktički – bavila istom temom, ali na sasvim drugačiji način. Pristup je bio drugačiji, obrada je bila drugačija, estetika je bila drugačija, ali u suštini – bili su to isti filmovi. Bili su to filmovi o tužnoj ljubavi, Blue Valentine prije Blue Valentinea, umjetnički oblikovane elegije koje su morale pogoditi točno ondje gdje su trebale i koje su uspjele. Svaka na svoj način.

Nećemo pričati o tehničkim detaljima. To nije važno; ovo nije kritika. Ovo je zapravo osvrt na fenomen ovih dvaju filma, na činjenicu da iako su iz današnje perspektive ovo “staromodni” filmovi, oni uspijevaju nanovo oduševljavati novu publiku i rezoniraju čak i sa suvremenim generacijama, koje su navikle na nešto potpuno drugačije od onoga na što su navikle generacije iz 90-ih ili 80-ih. Današnji koncept romantičnih odnosa i percepcija emocija kao takvih značajno su drugačiji, ubrzaniji, površniji, međutim i Vječni sjaj nepobjedivog uma i (500) Days of Summer uspijevaju opstati i zato su jako bitni. Ovaj tekst posvetit ćemo jednom važnom elementu tih filmova – dvama djevojkama, koje ne mogu biti različitije, a koje su, zapravo potpuno identične. Međutim, dok je jedan od filmova učinio točno ono što treba, drugi nije i o tome ćemo govoriti niže u tekstu.

Manic Pixie Dream Girl

Godina je 2007. Kritičar Nathan Rabin gleda film Elizabethtown iz 2005. godine s Kirsten Dunst i Orlandom Bloomom. Ta priča završi sretno – ipak je to rom-com – ali nije ona uopće bitna. Bitan je lik koji glumi Kirsten Dunst, a koji je toliko poseban, toliko čaroban, toliko lijep i, dakako, toliko nestvaran da je Rabin skovao termin “Manic Pixie Dream Girl” kako bi ga opisao. “Manic Pixie Dream Girl” je arhetipski lik, to je lik koji “postoji samo u nerealnim maštanjima senzibilnih pisaca-redatelja kako bi naučio turobne, osjetljive mladiće da prihvate život i njegove beskonačne misterije i pustolovine“. Tako je Rabin opisao te likove, a u suštini su to ženski likovi čija je dominantna, a često i jedina karakteristika to da su ekscentrične i neobične te da kao takve privlače glavnog muškog lika, neovisno o tome koliko različit on bio; nije da ti likovi nemaju dubine, ali njihova je priča nevažna jer se cijela njihova esencija iscrpljuje u tome da su ekscentrične. To je dovoljno da se razvije odnos, da se izgradi priča i da se glavni lik zaljubi, ali u pravilu i to da se zanemaruju svi objektivni problemi koji postoje s razradom lika, ali i u samome liku, kako ćemo vidjeti.

I dok je termin nastao nakon što je Vječni sjaj nepobjedivog uma izašao, a prije (500) Days of Summer, oba filma sadrže klasične primjere takvih likova. I ne dozvolite da vas činjenica da su Clementine i Summer potpuno drugačije na prvu zbuni – one su samo dvije različite manifestacije istog fenomena. Clementine iz Vječnog sjaja nepobjedivog uma nešto je direktnija, izravnija prezentacija lika (ona je i vizualno i karakterno ono što zamišljamo kada se spomene termin), dok je Summer nešto svjetovnija verzija, suptilnija, ali ništa manje jasna i ništa manje “manična” i ništa manje “vilinska” djevojka iz naših snova.

Kritičari su retrospektivno prepoznali Clementine kao “Manic Pixie Dream Girl”, dok je Zooey Deschanel, glumica koja tumači Summer u filmu (500) Days of Summer, odbijala tu etiketu za Summer, što je bilo jednako uvjerljivo kao kad je Todd Phillips nedavno rekao da nastavak Jokera nije mjuzikl nego film u kojem “glumci pjevaju svoje dijaloge” (zvuk cvrčaka u pozadini). Njihove su priče drugačije – Vječni sjaj nepobjedivog uma praktički je distopijska znanstvena fantastika, nešto poput Winstona Smitha i Julije u svijetu koji je malo više futuristički, dok je (500) Days of Summer jedna vrlo realna i životna priča utemeljena na istinitim događajima. I tu leži razlika u pristupu, odnosno zato je Clementine izravnija, a Summer suptilnija.

Jasno je da “Manic Pixie Dream Girl” ne postoji; to je lik koji su osmislili muškarci kako bi pronašli onaj dio vlastitih senzibiliteta koji je njima nedostajao. U svojoj suštini, taj je oblik ljubavi vrlo idealističan, vrlo čist i vrlo atipičan. I često popraćen patnjom, najčešće na strani muškarca. I sada, kada uzmete ionako fiktivni koncept i smjestite ga u svijet koji je sam po sebi fiktivna verzija stvarnosti, neka potencijalna budućnost (kao, recimo, Lantimosov Jastog ili distopijska atmosfera serije Severance), onda si možete dati oduška pa je tako Clementine jedna potpuno neobična pojava. Mi o njoj, nažalost, ne saznajemo previše. Istina, saznajemo dosta biografskih podataka i saznajemo kakva je kao osoba, ali to kakva je kao osoba smo znali samom činjenicom da je “Manic Pixie Dream Girl”. Ona je posebna (iako u filmu ne vidimo po čemu jer nije da čini nešto istinski posebno), ona je drugačija (ni to film ne objašnjava kako spada, samo se vizualno ističe), ona je senzibilna (što je činjenica koja nam je servirana i koju film baš i ne preispituje), i ona je točno ono što Joelu, koji doista jest sve to – i poseban, i drugačiji, i senzibilan – treba. Nije najjasnije zašto, ali ona je ta. Ona je ta nestvarna vila koja njemu treba i za kojom on pati, neovisno o svim činjenicama koje otkrijemo u filmu.

Vrlo slično je i sa Summer, ali taj je film morao više raditi na razradi lika jer je film bio utemeljen na stvarnosti pa je tako Summer ipak dobila određene razloge… ili, da budemo precizni, razlog, zašto je tako posebna, drugačija i senzibilna. Jer sluša Smithse. Samo to. Dobro, nije samo to, ali suštinski gledano, to je jedini razlog. Sve što je o njoj kasnije ispričao Tom, sve što je iskonstruirao, proizašlo je iz činjenice da ona sluša – kao i Tom – Smithse. Jer Smithsi znače upravo to – senzibilnost, nešto drugačije, neobičnost. Svatko tko je poslušao nekoliko Morrisseyevih pjesama znat će o čemu tu pričamo.

I to je, zapravo, osnova. U ovom smo dijelu htjeli objasniti koncept i prikazati kako se taj koncept odnosi na ta dva lika, jer, suštinski, one su centralni likovi u oba filma. Istina, protagonisti su Joel i Tom, ali oba se filma zapravo vrte oko Clementine, odnosno Summer. I to nas dovodi do temeljnog problema, a to je pristup tim likovima.

Demistifikacija “Manic Pixie Dream Girl” lika – točka na kojoj je (500) Days of Summer pobijedio Vječni sjaj nepobjedivog uma

Kratko ćemo se vratiti na Elizabethtown. Kao što smo ranije rekli, to je film u kojem “the guy gets the girl”, dakle film s happy endom. Atipično kada su ovi likovi u pitanju, ali upravo zato dogodine nećemo pisati o tom filmu, jer je njegov povijesni značaj ipak minoran. U slučaju Vječnog sjaja nepobjedivog uma i (500) Days of Summer, to nisu filmovi sa sretnim završetkom; nije ni tužan kraj, ali nakon cjelokupne patnje kroz koju prolazite zajedno s likovima, ne donose ti hopeful endings neku utjehu. Ionako ste u oba filma do samoga kraja emocionalno iscrpljeni do te mjere da teško možete prihvatiti neku sretnu emociju. Međutim, unatoč toj sličnosti, pristup tih dvaju filmova prema ovom modernom arhetipu značajno je drugačiji.

Ukoliko se sjećate Vječnog sjaja nepobjedivog uma, Clementine je izrazito sebičan lik. Dobro, jest i Summer, ali o tom po tom. I ta je sebičnost sama po sebi uredna, rekli bismo – ona upozorava Joela da se ne veže, nije maliciozna prema njemu, ne iskorištava ga svjesno na način da bi mu nanosila zlo. Ona je samo svoja i ta njezina individualnost nije sama po sebi problematična. Isto kao što nije bila problematična u slučaju Summer. Problem je kako se ona ponaša prema Joelu; nije problem što je ona sebična, problem je što se ponaša toliko sebično da ne vidi koliku bol nanosi onom drugome, pogotovo jer je jasno da će mu nanijeti bol. Zamislite da ste nestvarno zaljubljeni u nekoga, lijepo vam je s tom osobom, mislite da je ona Ta… i onda dobijete nekakvu stupidnu floskulu poput “ajme, ja sam ti takva, posebna, jednostavno sam takva, žao mi je”. Štogod to značilo, dakako. To ima svoje implikacije i nanosi bol Joelu, što vidimo kroz cijeli film, gdje on uzaludno pati za njom, a cijela priča dobiva još tragičniji obol kada saznate cijelu pozadinu.

S druge strane imate Summer. Rekli smo, ona je nešto bolje razrađena kao lik (malo plošno, ali opet – barem smo dobili nešto, nije nam samo servirana posljedica bez uzroka) i na samom početku to čak izgleda vrlo korektno. Njoj se Tom ne svidi, ona ga odbije, a Tom – iako tužan – nastavi dalje. Međutim, onda se ona predomisli. Iz hira. I tu počinju problemi. Problem sa Summer nije taj što je ona ostavila Toma na kraju niti što se šest sekundi kasnije udala za onog drugog tipa – tu film dobro poentira u prikazivanju te dinamike – problem je u tome što je ona “bullyjala” Toma u odnos iako je znala da od toga neće biti ništa. Nema sumnje da je Summer na samom početku znala da Tom nije On; istovremeno je znala koliko mu se sviđa i da on misli da ona jest – Ona. I jednostavno je to iskoristila. Nije važno što je ona možda mislila nešto – svjesna je bila da će to vrlo brzo prestati i isto tako je bila svjesna da će to uništiti Toma. I ona je Tomu servirala onu “ja sam ti takva, posebna” glupost, ali on je to prihvatio, dok ga kasnije nije dovukla natrag, vjerojatno jer joj je trebala/odgovarala pažnja koju je znala da će dobiti od njega i njegove sreće.

I tu, zapravo, vidimo koliko su Clementine i Summer slične, odnosno zašto uopće povezujemo ova dva filma. Koncept je isti. Ideja je ista. Realizacija je drugačija, fasada ne izgleda isto, ali ono što se krije ispod jesu suštinski isti likovi. Sebični, samoživi i opsjednuti vlastitom posebnošću koju smatraju dovoljno dobrim razlogom da prema drugima budu gotovo pa okrutni (u emocionalnom smislu). I upravo je konačna obrada te činjenice ključna stvar, odnosno – konačno smo došli do same poante ovoga teksta.

(500) Days of Summer prekida ciklus, makar i simbolično, dok Vječni sjaj nepobjedivog uma perpetuira taj jad…

Da se razumijemo – ovo su odnosi koji nisu dobri. Oni se mogu činiti lijepima – iskreno uživanje na početku odnosa između Toma i Summer jako je dobar primjer toga – ali u suštini su to odnosi osuđeni na propast i odnosi koji donose samo jad i bol, što vidimo na primjeru Joela, ali i u Tomovom krahu. (I da, zato je Elizabethtown više-manje zaboravljen film). Ne želimo ovdje reći da su Clementine i Summer zli likovi, negativci, daleko od toga, ali sebičnost nije odlika koju tražite u bilo kojoj vrsti međuljudskih odnosa, a kamoli u vezama. I kada ste suočeni s takvim likovima, očekujete osudu, zar ne? Očekujete da film jasno kaže – na ovaj ili onaj način – da to nije dobro, a ne da perpetuira ili potiče takve odnose, zar ne? (500) Days of Summer to ima, ali Vječni sjaj nepobjedivog uma to nema.

Kako završava potonji film? Tako da Clementine i Joel odluče pokušati ponovo. Nakon što je već jednom provedeno brisanje sjećanja, oni odluče pokušati ponovo. Iako se Clementine nije promijenila od tog trenutka, ona je i dalje jednako sebičan i samoživ lik. Primamljiv, ali isto tako i vrlo “opasan” lik. i dok je sama činjenica da Joel opetovano pati za njom kroz cijeli film, iako ona nije učinila ništa da zasluži te njegove emocije (ovo je arguably najbolja uloga Jima Carreyja koja nije bila komična, tako možemo samo pohvaliti ovu izvedbu), dovoljno iritantna, činjenica da nakon svih saznanja on i dalje ostaje opčinjen istim onim likom koji ga je već jednom doveo do jada kroz koji sad prolazi jednostavno je tužna. Nema osude, nema razvoja (House je davno rekao: “People don’t change.“), nema nikakvog napretka – ciklus jada se perpetuira, nastavlja i ponavlja. I dokad tako? Do unedogled? Dok ga patnja ne uništi?

I nije problem samo u tome što je kraj pomalo mutav jer je i taj novi odnos osuđen na propast (zato što baratamo s istim varijablama kao i ranije – ako ste zbrojili dva i dva prvi put i dobili četiri, ako ponovo uzmete dva i dva, opet ćete dobiti četiri, neovisno koja dvica ide prva), već i zato što Clementine na taj način dobiva na važnosti. Taj mit o “Manic Pixie Dream Girl” održava se na životu kao nešto oko čega se vrijedi truditi, dok se zapravo radi o irealnom mitu koji bi kroz ovakve filmove trebao biti jasnije prezentiran kao nešto loše. Nije Clementine bila jedina – mnoge su djevojke u stvarnosti sebi utuvile u glavu da su one takve, a mnogi su dječaci patili za njima – i baš zato je film trebao prekinuti ciklus i pokazati da se takav jad ne smije ponavljati; ili je Clementine trebala rasti kao lik, ili je Joel trebao izaći iz kalupa vlastitog jada i krenuti dalje.

Poput Toma. Tom je doživio horor od prekida sa Summer i scene koje prikazuju njega u post-prekid fazi bile su mučne za gledati. Vidjelo se koliko je patio. I ta je njegova patnja dobra iz dva razloga. Prvi je taj da možemo dobiti jasniji pogled na Summer i na to koliko je njezin čin bio duboko sebičan i koliko je povrijedio toma; drugi… o tome nešto kasnije. Kroz ovo vidimo kako film demistificira Summer i njezinu posebnost, kako je vraća na zemlju i kako nam daje jasnu, realnu i prilično objektivnu sliku o njoj, iz čega možemo vidjeti koliko je ona “opasna” kao lik. Jasno, film ne želi da ju mrzite – zato ju ni Tom ne mrzi – ali želi naglasiti kako takvi likovi, takvi odnosi, nisu dobri. I tu je film prilično jasan. Jasan je kroz Tomovu patnju, ali i kroz Tomov razvoj; istina, on na kraju upoznaje neku novu Autumn, ali film je tu namjerno nedvosmislen i ne vjerujemo da je scenarist htio ponoviti još jedan odnos sa Summer. Pogotovo ne jer je na samom početku napisano: “Djelo koje slijedi je fikcija. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, slučajna je. Posebno s tobom, Jenny Beckman. Kučko.”

(500) Days of Summer inspiriran je stvarnim odnosom kroz koji je scenarist prošao, tako da je bol koja je prikazana u filmu opipljiva. Međutim, za razliku od Vječnog sjaja nepobjedivog uma, koji je distopijska romantična drama, (500) Days of Summer ispravno je opisan kao coming of age film, jer – iako likovi jesu stariji nego što likovi u ovim filmovima obično jesu – doista postoji rast i razvoj. Postoji realizacija i napredak likova, kako u slučaju Toma tako i u slučaju Summer, ali i jasna osuda ponašanja koje je bilo loše. Za Summer smo već rekli, ali da ne biste pomislili da je ovo nekakav tekst protiv Clementine i Summer, istaknut ćemo činjenicu da je i Tomovo ponašanje u filmu bilo loše, a to je i sam Joseph Gordon-Levitt, koji tumači Toma, više puta naglasio. Njegov pristup Summer bio je pogrešan – on je u njoj vidio “Manic Pixie Dream Girl” i temeljio je sve na činjenici da ona sluša Smitshe, nakon čega je sam konstruirao nekakvu idealiziranu sliku nje i na tome je gradio odnos. To je bilo pogrešno i iz njegove perspektive, ali i prema Summer, jer je ubilo njezinu individualnost, s obzirom da je pretvorena u simbol, a ne u stvarnu osobu. I zato taj film podjednako donosi i osudu Toma, koliko i Summer, iako Tom u svom ponašanju nije bio zao prema Summer, nije ju povrijedio, ali je njegov pristup bio inherentno pogrešan.

I zbog toga je (500) Days of Summer superiorniji film od Vječnog sjaja nepobjedivog uma, jer je ispunio svoju društvenu i umjetničku funkciju. Da se razumijemo, oba filma su izvanredna i u nekom čisto umjetničkom smislu, Vječni sjaj nepobjedivog uma umjetnički je superiornije ostvarenje od (500) Days of Summer. Glumački, oba filma dala su nam izvanredne interpretacije glavnog para koje pamtimo i danas, a režijski i tehnički realizirani su bez gotovo ikakvih pogrešaka. Da ne govorimo o tome da su generacije ljudi ponovo otkrile Smithse zahvaljujući Summer. Međutim, dok Vječni sjaj nepobjedivog uma ostaje zarobljen u čaroliji i ljepoti svoga jada (jer film je lijep, tužan je, a ta je tuga jednostavno očaravajuće lijepa), što ne bi smio, već bi nas trebao pogurati naprijed u nešto novo i demistificirati loše odlike, (500) Days of Summer sazrijeva i kroz realističan prikaz svega dobroga i svega lošega uči gledatelje kako fiktivni likovi (osmislili ih drugi, ili ih idealizirali mi sami) trebaju – s razlogom – ostati fiktivni, te kako u svom pristupu moramo uvažavati tko i što druga osoba jest, a ne tko i što bismo mi htjeli da bude.

Za kraj… malo Smithsa:

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora