‘Vermiglio’: Priča o ljubavi, gubitku i otpornosti

Film redateljice i scenaristice Maure Delpero osvojio je Veliku nagradu žirija na festivalu u Veneciji te je postao jedno od najzapaženijih ostvarenja u proteklih godinu dana. To je priča o jednoj obitelji koji postaje priča o zajednici, o ženama i o tišini koja govori. Vizualna preciznost, autentična gluma i pažljivo komponirani kadrovi čine ga estetski iznimno promišljenim djelom.

Vermiglio (2024.) je talijanski film redateljice i scenaristice Maure Delpero, za kojeg možemo reći da je u kratkom vremenu postao jedno od najzapaženijih ostvarenja u proteklih godinu dana. Dobitnik je sedam nagrada David di Donatello od ukupno 14 nominacija – među kojima su i one za najbolji film, režiju i scenarij – što potvrđuje njegovu važnost unutar talijanske kinematografije.

Prihvaćen i od kritike i od publike

Također, film je osvojio i Veliku nagradu žirija na festivalu u Veneciji prošle godine. Svemu treba pridodati i nominaciju za Zlatni globus te dvije nominacije Europske filmske akademije, što govori o njegovoj umjetničkoj težini i kvaliteti. Svemu dodajmo da je bio službeni talijanski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Iako nije ušao u finalnu selekciju, sama nominacija od strane Talijanskog filmskog instituta samo je dodatna potvrda potvrđuje njegove umjetničke vrijednosti.

Na popularnoj stranici Rotten Tomatoes ova ratna drama redateljice Delpero do danas je skupila čak 94% pozitivnih ocjena filmske struke. Zanimljivo je da je ocjena publike identična onoj kritike, što znači da je film postigao zavidan uspjeh i kod kritike i kod publike i to ne isključivo one – što je važno za naglasiti – koja pohodi filmske festivale.

Radnja filma smještena je u sjevernu Italiju 1944. godine, u vrijeme kada rat polako jenjava, ali njegove posljedice još oblikuju svakodnevicu. Pietro (Giuseppe De Domenico), sicilijanski dezerter, skriva se na brdu u sjeniku velike obitelji seoskog učitelja Cesarea (Tommaso Ragno), nadajući se miru koji još nije službeno stigao.

On razvija snažnu vezu s najstarijom kćeri Lucijom (Martina Scrinzi), koja se s vremenom pretvara u brak i trudnoću. Sve to promijeniti će tijek života svih članova obitelji. Ono što je važno istaći je da je priča filma priča ispričana iz perspektive ženskih članova obitelji – Lucie, njezine majke Adele (Roberta Rovelli), njene mlađe sestre Ade (Rachele Potrich) koja je razočarana jer je otac najmlađu od njih Flaviu (Anna Thaler) izabrao kao jedinu koja će nastaviti školovanje.

Nije samo obiteljska drama

Autorica filma Maura Delpero potječe iz talijanskog Tirola, regije na sjeveru Italije, gdje je i smještena radnja filma. Inspiraciju za ovaj svoj film pronašla je u stvarnoj obiteljskoj priči, oslonivši se na sjećanja iz djetinjstva koja joj je prenosio otac. Ovo njezino ostvarenje nastalo je iz potrebe da se kroz fikciju sačuva svijet koji polako nestaje – intiman, surov ali duboko ukorijenjen u zajednicu.

Vermiglio nije samo intimna obiteljska priča, već i precizno promatranje šire društvene dinamike u zatvorenoj planinskoj zajednici. Film se dotiče odnosa moći, kontrole i slobode, prikazujući kako tradicija i religija oblikuju svakodnevicu likova – često nevidljivo, ali duboko. Učitelji i svećenici prikazani su kao očinske figure, čime se autoritet prenosi s duhovnog na obiteljski prostor, bez potrebe za eksplicitnim konfliktom.

Delpero rekonstruira gotovo srednjovjekovni život u sredini 20. stoljeća, gdje se pravila ne propituju, već nasljeđuju. Ženski likovi, iako često u sjeni, nose emocionalnu jezgru filma. Njihova tišina, frustracija i pokušaji otpora otkrivaju pukotine u patrijarhalnoj strukturi. U tom kontekstu, možemo reći da film postaje više od drame i pretvara se u portret zajednice koja se ne mijenja, ali u kojoj pojedinci ipak pokušavaju disati drugačije.

Što se tiče režije, Delpero se oslanja na statičnu kameru i kontroliran vizualni stil, čime se dodatno naglašava zatvorenost prostora i emocionalna distanca među likovima. Ritam filma je izrazito spor, s dugim kadrovima i minimalnim pokretom, što od gledatelja zahtijeva strpljenje, ali im omogućuje i dublje uranjanje u atmosferu.

Tišina često zamjenjuje glazbu, a dijalozi su rijetki i funkcionalni, što filmu daje gotovo dokumentaristički ton. To i ne čudi previše ako se zna da je redateljica svoju karijeru započela s dokumentarnim filmovima. Njezina prva dva naslova, Signori Professori (2008.) i Nadea e Sveta (2012.), prikazani su na Torino Film Festivalu i donijeli joj nominaciju za David di Donatello u kategoriji najboljeg dokumentarca.

Pejzaž nije tek pozadina

Dakako, taj njezin pristup nije bez rizika, ali u kontekstu priče o patrijarhalnoj zajednici i potisnutim emocijama, djeluje promišljeno i dosljedno. Film se ne oslanja na dinamiku, već na precizno doziranu režiju koja podržava tematsku težinu filma. Delpero ne idealizira svoje likove, prikazuje ih u punom rasponu osobnih proturječja, čime postiže visoku razinu autentičnosti. Kamera precizno bilježi izraze lica i sitne pokrete, čime se dodatno ističu njihove emocionalne nijanse.

Pejzaž u filmu nije tek pozadina, već aktivni element koji oblikuje atmosferu i emocionalni ton. Alpski krajolik, snimljen u prirodnom svjetlu, djeluje istovremeno uzvišeno i zatvoreno. Možemo reći da je on djeluje kao prostor ljepote, ali i ograničenja. Svjetlo i sjene koriste se promišljeno, ne samo za estetski učinak, već kao vizualni prikaz unutarnjih stanja likova.

Film ne nudi klasične dramaturške vrhunce, pa unatoč emocionalnoj dubini, može ostaviti dojam nedorečenosti ili fragmentarnosti. U mane filma možemo ubrojiti i likove koji, iako slojeviti, ostaju djelomično zatvoreni. Njihova motivacija nije uvijek jasno artikulirana, što stvara malu distancu između gledatelja i filma. Također, neki odnosi među likovima ostaju neobjašnjeni ili tek naznačeni.

Glumačka postava donosi suzdržane, ali vrlo dobre izvedbe koje se dobro uklapaju u ton filma. Giuseppe De Domenico uspijeva prenijeti unutarnju napetost lika kroz minimalan dijalog i izražajnu fizičku prisutnost, iako mu motivacija ostaje djelomično nejasna. Martina Scrinzi pokazuje emocionalnu slojevitost, no njezin lik povremeno ostaje nedovoljno razrađen u scenariju. No, u cjelini, gluma je funkcionalna i vjerodostojna, ali više podređena atmosferi i režijskoj suzdržanosti nego individualnoj ekspresiji.

Osoban i univerzalan

Vermiglio je film koji ne traži pažnju, već strpljenje i upravo u toj tišini pronalazi svoju snagu. Njegova vrijednost leži u sposobnosti da kroz minimalizam i suzdržanost prenese duboke emocionalne i društvene slojeve. Scenaristica i redateljica Maure Delpero ne nudi spektakl, već atmosferu. Ona  ne gradi napetost kroz radnju, već kroz prostor, pogled i tišinu.

Za gledatelje koji traže jasnu dramaturgiju i brzu naraciju, njezino ostvarenje  može djelovati zatvoreno ili teško dostupno. No za one koji su spremni uroniti u svijet koji se ne objašnjava, već osjeća – film nudi rijetku vrstu intimnosti. Vizualna preciznost, autentična gluma i pažljivo komponirani kadrovi čine ga estetski iznimno promišljenim djelom. Alpski pejzaž nije samo kulisa, već produžetak unutarnjih stanja likova, prostor ljepote i ograničenja.

Film je istovremeno osoban i univerzalan. Priča o jednoj obitelji postaje priča o zajednici, o ženama, o tišini koja govori. Iako nije za svakoga, Vermiglio je film koji ostaje. Ne zbog onoga što kaže, već zbog onoga što ne mora reći. U suvremenom kontekstu, gdje se često favorizira ritmička dinamika i eksplicitna dramaturgija, ovo ostvarenje nudi prostor za kontemplaciju, nijansu i tišinu koja ostaje.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora