Tato Kotetishvili: “Odrastao sam okružen nizom neobičnih predmeta”

“U proteklom desetljeću u Gruziji su se pojavili LED križevi diljem zemlje: na cestama, krovovima, planinama. Pomislio sam da bi bilo logično da netko dođe na ideju prodavati prijenosne verzije tih križeva”, objasnio je redatelj Tato Kotetishvili kako je došao na ideju za svoj film Sveta struja.

Nakon niza uspješnih kratkometražnih filmova, gruzijski redatelj Tato Kotetishvili debitirao je prošle godine s dugometražnom dramom Sveta struja. Neobična priča o tinejdžeru Gongu i njegovom transrodnom rođaku Bartu, koji na otpadu staroga metala pronađu kofer pun zahrđalih križeva te dolaze na ideju pretvoriti ih u neonska raspela i prodavati ih od vrata do vrata naivnim stanovnicima Tbilisija, postala je iznenadni filmofilski hit.

Nakon što je prošle godine osvojila Zlatnog leoparda u Locarnu, Sveta struja obišla je brojne filmske festivala, između ostalih i Sarajevo, Pulu te Subversive Film Festibval, a od 23. listopada može se pogledati u hrvatskim kinima.

Kako ste došli na ideju za priču o dvojici rođaka koji provode vrijeme na otpadu tražeći predmete za prodaju?

Tato Kotetishvili: Poznajem jednog čovjeka koji na taj način zarađuje za život. Možete naručiti bilo koji predmet i on će ga pronaći na otpadu, bilo da je riječ o starom saksofonu ili komadu željeza. Zove se Soso i upravo mi je on bio inspiracija.

U proteklom desetljeću u Gruziji su se pojavili LED križevi diljem zemlje: na cestama, krovovima, planinama. Pomislio sam da bi bilo logično da netko dođe na ideju prodavati prijenosne verzije tih križeva.

Jeste li i sami ljubitelj skupljanja starih i jedinstvenih predmeta?

Tato Kotetishvili: Moj otac je dizajner i kolekcionar raznih starih stvari, pa je naša kuća oduvijek pomalo izgledala kao buvljak. Odrastao sam okružen mnoštvom neobičnih, starinskih predmeta.

Film je snimljen isključivo statičnim kadrovima. Što vas je inspiriralo na taj umjetnički izbor i kako, po vašem mišljenju, on utječe na pripovijedanje?

Tato Kotetishvili: Jednostavno volim statične, duge kadrove i vrijeme koje oni pružaju za promatranje svakog detalja u slici. Osim toga, taj pristup imao je i praktične razloge. Imao sam dugačke improvizirane dijaloge koji su ponekad trajali i po deset minuta, a iz njih sam morao izdvojiti samo mali dio. Da se kamera kretala, ne bih mogao kontrolirati u kojem bih trenutku pokreta pronašao korisni segment dijaloga.

Oba vaša glavna glumca, Nikolo Ghviniashvili i Nika Gongadze, prvi se put pojavljuju pred kamerom. Kako ste ih odabrali i što vas je potaknulo da radite s neprofesionalnim glumcima?

Tato Kotetishvili: U svojim kratkim filmovima uvijek sam radio s neprofesionalnim glumcima i želio sam taj pristup zadržati i u svom prvom dugometražnom filmu. Tražili smo osobe koje će prirodno odgovarati ulogama, tako da ne moraju glumiti, nego jednostavno biti pred kamerom. Trebali su biti opušteni u improvizaciji dijaloga i spontanoj interakciji. Pristupio sam tome kao da postavljam dokumentarne scene, u kojima ne-glumci mogu slobodno improvizirati, dok ja promatram njihove reakcije i geste – kao u dokumentarcu.

Zanimljivo je da su nadimci Nikole i Nike u stvarnom životu Bart i Gonga, baš kao i u filmu.

Tato Kotetishvili: Prvi put sam upoznao Barta dok sam radio kao snimatelj na kratkom dokumentarcu o LGBTQ zajednici u Gruziji. Dokumentarac je imao napisane dijaloge, no Bart je radije improvizirao sve svoje rečenice i rezultat je bio daleko bolji. Tada sam prepoznao njegov talent.

Pronalazak glumca za ulogu Gonge trajao je dulje. Na kraju mi je naš montažer Nodo pokazao isječak iz dokumentarca koji je montirao, a u njemu se pojavljivao Gonga. U tom je filmu prikazan kao tinejdžer koji danju studira klarinet na konzervatoriju, a noću svira s prijateljima u punk rock klubovima. Sljedećeg smo dana Bart i ja otputovali u Gongin grad, snimili mali probni video i odmah odlučili da je on pravi izbor. Lik smo zatim dodatno razvili kako bismo uključili i Gongine vještine sviranja klarineta.

Je li vam i Nikoli Ghviniashviliju bilo važno uključiti njegov transrodni identitet u film i kako taj aspekt utječe na njegovu ulogu?

Tato Kotetishvili: U početku je Bartov lik bio napisan kao biološki muškarac, ali kako smo se bolje upoznali, odlučio sam revidirati scenarij kako bi odražavao njegov stvarni rodni identitet. Ta nam je promjena omogućila da prikažemo i neke od njegovih transrodnih prijatelja i svijet u kojem se kreće, a njemu je dala veću slobodu u improvizaciji. Bart je bio vrlo sretan što može tumačiti transrodnog muškarca.

Film povremeno djeluje kao dokumentarac, prikazujući prizore s ulice, tržnice i fragmente svakodnevnog života. Koliko je film ujedno i prikaz gruzijske kulture i svakodnevice?

Tato Kotetishvili: Ljudi na ulici i sporedni likovi nisu samo pozadina – oni su sastavni dio filma. Većina stanovnika koje vidite u filmu stvarni su ljudi snimani u vlastitim domovima, pa vjerujem da će ovaj film ostati i kao dokument o gradu te o nekim vrlo intrigantnim likovima iz ovog vremena.

Intervju s Tatom Kotetishvilijem originalno je objavljen u Journalu 30. Sarajevo Film Festivala

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora