Drugi nastavak trilogije redatelja Rennyja Harlina čvršće je režiran i kompaktnije strukturiran od svog prethodnika. Vizualna struktura filma podsjeća na klasične horore iz 70-ih i 80-ih, ali ne nudi inovacije. Najveća mana filma je što je dramaturški tanak te se (previše) oslanja na žanrovske obrasce. Svakako treba pohvaliti Madelaine Petsch kojauvjerljivo nosi film.
Horor Stranci: Drugo poglavlje (The Strangers: Chapter 2, 2025.), redatelja Rennyja Harlina, bio je prvotno najavljen za jesen 2024. (nagađalo se da će to vjerojatno biti oko ‘praznika’ Noći vještica/Halloween kad su u SAD hororci u fokusu), ali je izlazak odgođen zbog dodatnih snimanja i zastoja u distribuciji. Glumica Madelaine Petsch potvrdila je reshootove, a izostanak trailera i promocije tijekom ljeta 2024. dodatno je pojačao sumnje među fanovima. Distributeri su kasnije potvrdili pomak na 2025., s novim datumom izlaska u rujnu. I, eto, napokon je i stigao pred nas.
Slasher triatlon
Film je imao budžet od 8,5 milijuna dolara, što je kompaniji Lionsgate omogućilo da snimi sva tri dijela odjednom. Ukupni trošak trilogije procjenjuje se na oko 20 milijuna dolara, što je iznimno ekonomično za horor produkciju. Prvi nastavak je u kinima zaradio 35,2 milijuna dolara u SAD-u i dodatnih 12,2 milijuna međunarodno, dosegnuvši 47,4 milijuna dolara ukupno. Time je već u prvom nastavku više nego utrostručio svoj budžet, što se smatra velikim uspjehom (s obzirom na to da mu kritike nisu bile baš naklonjene).
Treba se podsjetiti da je Stranci: Prvo poglavlje (The Strangers: Chapter 1, 2024.) zamišljen je kao početni film trilogije. Bio je to treći film koji je ušao u ovu franšizu. Prvi je Stranci (The Strangers), snimljen 2008. godine, koji je dobio sasvim solidne kritike i, što je još važnije, vrlo dobro je prihvaćen od publike. Slijedio je Stranci: Noćni plijen (The Strangers: Prey at Night), koji je snimljen (čak) deset godina kasnije. Za njega se može reći da je nešto lošiji po kvaliteti ali opet je prošao sasvim solidno i kod publike i kod kritike. Autorski iza ova prva dva (originalna) filma stoji Bryan Bertino, koji je scenarist oba filma te redatelj prvog.
Posebnost ove Harlinove trilogije je da ju je snimio za samo 52 dana (vjerojatno i koji dan duže, zbog gore navedene izjave glumice Petch). Sam Harlin projekt je nazvao “slasher triatlonom” – snimanje tri filma zaredom kao kreativni i fizički izazov. Umjesto klasičnog nastavka, trilogija je zamišljena kao psihološki luk kroz tri poglavlja, s fokusom na žrtvu i počinitelje.
Radnja filma Stranci: Drugo poglavlje nastavlja se gotovo odmah nakon završetka prvog dijela. Maya (Madelaine Petsch), jedina preživjela žrtva, pokušava pronaći sigurnost dok je ‘Stranci’, troje maskiranih napadača, ponovno pronalaze. Saznavši da je još živa, vraćaju se da dovrše ono što su započeli.
Bez skrivanja inspiracije
Brutalniji i nemilosrdniji nego ikad, progone je s bezumnom, neprekidnom svrhom, spremni ubiti svakoga tko im se nađe na putu. Maya, bez mjesta za bijeg i bez ikoga kome može vjerovati, mora preživjeti još jedno poglavlje terora – ne samo fizičkog, nego i psihološkog…
U otvaranju drugog poglavlja svoje trilogije redatelj Harlin – a ni scenaristi Alan R. Cohen i Alan Freedland – ne skrivaju svoju inspiraciju. Naime, ono je gotovo je preslikano iz horora Noć vještica 2 (Halloween II, 1981.), redatelja Ricka Rosenthala, nastavka čiji scenarij potpisuju znameniti John Carpenter i Debra Hill. Protagonistkinja se budi u bolnici, još uvijek u šoku, dok prijetnja nije nestala nego se upravo vraća. Lik Maye, poput Laurie Strode iz Noći vještica, postaje figura otpora, no njezina borba djeluje više instinktivno nego psihološki razrađeno. Maskirani napadači funkcioniraju kao arhetipski slasher antagonisti – gotovo nadnaravni, teleportirani, bez motivacije osim brutalnosti.
Vizualna struktura filma – dugački hodnici, zaključana vrata i dr. – podsjeća na klasične horore iz 70-ih i 80-ih, ali bez njihove unutarnje logike i žanrovske dosljednosti. Tu svakako treba naglasiti da Harlin ne pokušava inovirati, nego reproducirati. To u nekim trenucima djeluje kao nostalgični hommage, a u drugima (nažalost) kao prazna imitacija.
Film se (previše) oslanja na žanrovske obrasce, ali rijetko ih produbljuje. Strah se gradi kroz pokret i zvuk, ali rijetko kroz značenje. Nesumnjivo je vidljiva ambicija da ovaj nastavak želi biti dio tradicije, ali ostaje (većinom) na razini forme, bez unutarnje potrebe da se ta tradicija preispita ili transformira. Čak i kada se oslanja na provjerene vizualne tropove (poput maski, tišine i klaustrofobičnog prostora) film osjećaj stvarne ugroženosti ili emocionalne težine. Ti elementi ostaju funkcionalni, ali bez emocionalnog pulsa koji bi ih učinio stvarno zastrašujućima.
Redateljski čvršći, dramaturški i dalje tanak
Renny Harlin režira s vidljivom sigurnošću i osjećajem za prostornu dinamiku. Film je kompaktniji od prethodnog dijela, s jasnijim ritmom i bolje strukturiranim sekvencama napetosti (početni dio u bolnici treba pohvaliti). Kao što je već rečeno, on se ne trudi biti inovativan ali zna kako održati napetost kroz vizualnu dosljednost. Moramo reći da koristi klasične slasher trope s tehničkom vještinom, iako bez dublje emocionalne rezonance.
Sveukupno gledajući, film djeluje čvrsto u režijskom smislu, kao niz dobro izvedenih scena koje se logično nadovezuju. No, scenarij ostaje slaba točka film. Dramaturški je tanak, s dijalozima koji služe radnji, ali rijetko nose unutarnju težinu. Tako film povremeno zapada u nepotrebne podzaplete i rasplinjuje se kroz dramaturške stranputice, što razvodnjava osnovnu liniju napetosti.
Ipak, kao svojevrsno osvježenje, ubačen je pokušaj da se objasni pozadina maskiranih napadača – njihova motivacija, porijeklo i unutarnja dinamika. Taj element, iako ne potpuno razrađen, unosi tračak psihološke dubine u figuru antagonista koji je dosad funkcionirao isključivo kao simbol bezličnog zla, a ostaje za vidjeti kako će se taj sloj razvijati u trećem nastavku.
Madelaine Petsch uspijeva nositi film kroz niz fizički i emocionalno intenzivnih scena. Njezina izvedba uvjerljiva, posebno u trenucima straha i bijega, gdje kamera ostaje blizu njezina lica i tijela. Uloga u ovom nastavku je zahtjevnija jer je tražila ne samo fizičku izdržljivost, već i sposobnost da prenese unutarnju borbu. U tome je u potpunosti uspjela i to bez pretjerivanja ili preglumljivanja. ,
Iako film pati od scenarističkih slabosti, njezina izvedba unosi potrebnu čvrstoću i osjećaj kontinuiteta. Glumački doprinos ostaje stabilan i uvjerljiv, čak i kad se sve drugo počne raspadati. Petsch uspijeva zadržati pažnju gledatelja, noseći film kroz scene koje bi bez nje djelovale prazno ili mehanički. Ona uspijeva zadržati emocionalnu prisutnost i glumačku dosljednost čak i u scenama koje su dramaturški oskudne, što govori o njezinoj sposobnosti da izgradi lik iznutra, a ne samo kroz radnju.
Bez dubljeg traga
Zaključno možemo reći da je film Stranci: Drugo poglavlje svakako čvršće režiran i kompaktnije strukturiran od svog prethodnika. Redatelj Reny Harlin ne pokušava redefinirati žanr, ali zna kako ga tehnički izvesti. Vizualna dosljednost i prostorna dinamika daju filmu ritam koji prvi dio nije imao. Glavna glumica uspijeva nositi težinu radnje, unatoč scenarističkim slabostima. Njezina prisutnost daje filmu stabilnost i emocionalnu liniju koja ga drži iznad površine.
Pokušaj da se antagonistima doda pozadinska dimenzija djeluje kao zanimljiv pomak, iako još nedovoljno razrađen. Taj sloj, ako se razvije u trećem dijelu, mogao bi trilogiji dati dodatnu dubinu. No, u ovom trenutku, film ostaje prvenstveno forma – funkcionalna, ali bez trajnog otiska. Slasher elementi su prisutni, ali rijetko nadilaze očekivano. Pri tome bi rekli i da su prilično ‘light’ u odnosu na današnje filmove ovog žanra.
Film ne donosi inovaciju, ali ni potpuni pad – svrstava se negdje između. U usporedbi s prvim dijelom, ovo je svakako korak naprijed. Ali unutar žanra, Stranci: Drugo poglavlje vjerojatno neće ostaviti dublji trag. Spomenimo da treći nastavak sigurno stiže, ali u ovom trenutku datuma još nema.
O autoru
