‘Shelby Oaks: Grad duhova’: Jeziva atmosfera iz prvog pokušaja

Debitantski horor filmskog kritičara Chrisa Stuckmanna,koji je dobio poguranac Mikea Flanagana, emocionalno je nabijen, atmosferičan i prilično jezovit. On gradi paranoju i atmosferu te se osjeća utjecaj klasičnog psihološkog horora a djelomično je realiziran u stilu lažnog dokumentarca. Pohvalu za glumački nastup zaslužuje Camille Sullivan.

Horor Shelby Oaks: Grad duhova (Shelby Oaks, 2024.) dugometražni je redateljski debi Chrisa Stuckmanna, filmskog kritičara i YouTube recenzenta koji je godinama gradio publiku analizirajući tuđe filmove. Unatoč ovom redateljskom debiju, nije napustio svoju kritičarsku platformu. Njegov YouTube kanal ima preko 2 milijuna pretplatnika, a prema podacima iz listopada 2025., redovito objavljuje sadržaj i ostvaruje milijunske mjesečne preglede.

Mike Flanagan kao poguranac

Njegov prelazak s kritičarske na autorsku poziciju izazvao je znatiželju, ali i određenu skepsu jer se radio o žanru koji ne oprašta lako početničke greške. Film je nastao kao rezultat uspješne crowdfunding kampanje, što ga čini jednim od najfinanciranijih horor projekata u povijesti Kickstartera (platforme putem koje je skupljao novac).

U podužoj listi producenata ističe se i ime Mikea Flanagana (Chuckov život/The Life of Chuck, 2025.), koji je naveden kao izvršni producent i to je detalj koji se uvelike koristio u marketinškim materijalima. Iako on nije izravno sudjelovao u kreativnom procesu (po nekim medijskim natpisima davao je povratne komentare tijekom faza pisanja scenarija i postprodukcije), njegovo uključivanje pomoglo je u osiguravanju distribucijskog ugovora s kompanijom Neonom te financiranju dodatnih snimanja i završnog dorađivanja filma. Može se reći da je njegovo prisustvo poslužilo kao svojevrsni pečat povjerenja za publiku željnu kvalitetnog horora.

U središtu priče filma je Mia (Camille Sullivan) čija sestra Riley (Sarah Durn) je nestala pod misterioznim okolnostima. Ona je bila članica grupe amaterskih istraživača paranormalnog, poznate kao Paranormalni paranoici, i nestala je dok je istraživala tajanstveni napušteni grad Shelby Oaks u Ohiju. Mia nikada nije odustala od potrage za njom.

Jednog dana na njezinim vratima pojavljuje se neznanac koji se ubije pred njezinim očima, držeći u ruci kasetu s natpisom “Shelby Oaks”. Snimka s nje donosi nove dokaze što se desilo s Riley ali i da bi mogla biti živa. Mia kreće u vlastitu istragu i kako što više otkriva o nestanku svoje sestre, tako se više približava i nadnaravnoj prisutnosti koja potječe još iz njihova djetinjstva.

Struktura lažnog dokumentarca

Scenarij za ovaj svoj film Chris Stuckmann napisao je sa svojom suprugom, Sam Liz, koja je koautorica priče. Njihova suradnja započela je još prije pokretanja Kickstarter kampanje, kada su zajedno razvijali temeljnu ideju i likove. Stuckmanova supruga bila je ključna u oblikovanju emocionalne dinamike i psihološke dubine filma, osobito u dijelovima koji se tiču traumatskih iskustava i obiteljskih odnosa. Par je godinama paralelno radio na projektu, uz Stuckmannove obveze kao YouTube kritičara i njezin angažman u kreativnom razvoju. Njihova autorska sinergija vidljiva je u tonalitetu filma, koji spaja osobnu perspektivu s klasičnim horor motivima.

U načinu na koji Stuckmann gradi paranoju i atmosferu, osjeća se utjecaj klasičnog psihološkog horora, poput naslova Rosemaryna beba (Rosemary’s Baby, 1968.) Romana Polanskog ili Pretkazanje (The Omen, 1976.) Richarda Donnera. Stuckmann koristi zatvoren prostor, subjektivnu kameru i postupno narušavanje percepcije stvarnosti kako bi prikazao unutarnji raspad protagonistkinje suočene s nevidljivom prijetnjom. Takva režijska strategija ne oslanja se na šok, već na tihu jezu koja se uvlači kroz sumnju, izolaciju i strah od neizrečenog.

Valja istaći da je film djelomično realiziran u dokumentarističkom stilu, koristeći strukturu lažnog dokumentarca i pronađene snimke kako bi pojačao osjećaj autentičnosti i nelagode. Njegova radnja se oslanja na snimke YouTube grupe Paranormal Paranoids, čiji nestanak pokreće istragu, a format imitira dokumentarni zapis o stvarnim događajima. Ovaj pristup omogućuje postupno otkrivanje informacija kroz vizualne tragove, intervjue i arhivske materijale, stvarajući atmosferu sličnu filmovima poput Projekt Vještica iz Blaira (The Blair Witch Project, 1999.) ili Paranormalno (Paranormal Activity, 2007.).

Manjkava završnica

No, ritam filma pokazuje oscilacije koje narušavaju dramaturšku napetost. Dok pojedine scene djeluju zategnuto i fokusirano, druge se nepotrebno razvlače bez jasnog cilja. Struktura naracije oscilira između klasičnog pripovijedanja i dokumentarističkog pristupa, no bez dosljednosti koja bi omogućila uvjerljiv prijelaz između tih izražajnih stilova.

Elementi found footage stila prisutni su, ali nedovoljno iskorišteni. Umjesto da pojačaju autentičnost i nelagodu, dojam je da u nekim dijelovima ostaju na razini vizualnog ukrasa. Moramo reći da završne scene filma ne uspijevaju pružiti emocionalno ili narativno zadovoljavajuće razrješenje, ostavljajući ključne teme nedovoljno razrađene. Horor elementi, umjesto da kulminiraju u snažan vrhunac, postupno gube intenzitet i ostavljaju dojam dramaturške nedorečenosti.

Veliku pohvalu za glumački nastup zaslužila je Camille Sullivan (The Lost Daughter, 2024., She Talks to Strangers, 2023.). Ona donosi emocionalno nijansiranu izvedbu, uspješno prenoseći tjeskobu, odlučnost i unutarnju ranjivost svoje protagonistkinje. Njezina glumačka prisutnost daje težinu scenama koje se oslanjaju na psihološku jezu, osobito u trenucima kada se lik suočava s nevidljivom prijetnjom. Sullivan vješto balansira između suzdržanosti i eksplozivnih trenutaka, gradeći lik koji djeluje autentično i slojevito.

Nasuprot tome, ostatak glumačke postave nije na toj razini. Manjkava razrada sporednih likova predstavlja propuštenu priliku koja bi filmu donijela dodatnu emocionalnu dubinu i narativnu slojevitost. Ipak, riječ je više o strukturnoj slabosti nego ozbiljnom nedostatku, jer Shelby Oaks funkcionira zahvaljujući atmosferi, režijskim postupcima i snažnoj izvedbi glavne glumice.

Autor koji razumije emocionalnu jezgru straha

Shelby Oaks: Grad duhova ne donosi radikalnu inovaciju unutar horor žanra, ali pokazuje promišljenost u pristupu i jasnoću autorske vizije. Film je emocionalno nabijen, atmosferičan i prilično jezovit, s naglaskom na psihološku nelagodu umjesto pukog šoka. Unatoč manama u ritmu, strukturi i razradi sporednih likova, cjelina ostaje funkcionalna i gledljiva.

Režija pokazuje osjećaj za prostor, tenziju i unutarnje stanje likova, što je rijetkost u debitantskim ostvarenjima. Redatelj Chris Stuckmann ne pokušava impresionirati efektima, već gradi atmosferu i kroz nju pruža istinsku jezu. Njegov pristup sugerira redateljski potencijal koji nadilazi tehničku korektnost i  jasno se vidi autorska ambicija i razumijevanje žanra.

Ovo je definitivno ambiciozan film i to o svog samog početka (crowdfunding kampanja). U konačnici, riječ je o sasvim pristojnom redateljskom debiju, osobito s obzirom na zahtjevnost horor žanra. Stuckmann pokazuje potencijal, ne samo kao zanatlija, već kao autor koji razumije emocionalnu jezgru straha. Bit ćemo dovoljno hrabri pa reći da bi se u bliskoj budućnosti mogao nametnuti kao jedno od najznačajnijih imena suvremenog horora.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora