Roman Žena kojoj sam čitao nije samo književni uspjeh, već kulturni događaj koji je promijenio način na koji se govori o povijesti, ljubavi i odgovornosti. Ovo djelo Bernharda Schlinka spoj je narativne jednostavnosti i filozofske kompleksnosti, što ga čini pristupačnim, ali istovremeno izazovnim. Uspješno je ekraniziran 2008. godine a glumica Kate Winslet osvojila je Oscara.
Bernhard Schlink, njemački pravnik i pisac, 1995. godine objavio je roman Žena kojoj sam čitao (Der Vorleser), koji će ubrzo nadmašiti granice nacionalne književnosti i postati globalni fenomen. Knjiga je u početku izazvala kontroverze zbog tematiziranja nacističke prošlosti kroz osobnu i intimnu prizmu, ali upravo ta hrabrost u pristupu donijela joj je status klasika.
Ne samo književni uspjeh, već kulturni događaj
Roman je otvorio novu fazu u njemačkoj književnosti. Onu koja se ne boji suočiti s naslijeđem, ali to čini bez didaktičnosti i s dubokim osjećajem za ljudsku kompleksnost. Ugledni Der Spiegel proglasio ga je jednim od najvećih književnih trijumfa nakon Limenog bubnja (Die Blechtrommel, 1959.) Güntera Grassa, dok je Frankfurter Allgemeine Zeitung istaknuo njezinu sposobnost da “otvori prostor za moralnu nelagodu i introspekciju“.
Roman je 1998. godine osvojio prestižnu nagradu Hans Fallada, a iste godine postao prvi njemački naslov koji se našao na vrhu liste najprodavanijih knjiga The New York Timesa. Preveden je na više od 45 jezika i uvršten u sveučilišne kurikulume diljem svijeta, osobito u kontekstu studija Holokausta, etike i njemačke književnosti. U Hrvatskoj je objavljen 2024. godine u izdanju nakladnika Vorto Palabra a za prijevod se pobrinula Renata Jandrašek.
Kritičari poput Jamesa Wooda (The New Yorker) hvalili su Schlinkovu sposobnost da spoji filozofsku dubinu s narativnom jednostavnošću, dok The Guardian ističe njegovu “preciznu i hladnu prozu koja ne dopušta bijeg od moralnih pitanja”. Schlink, kao pravnik, unosi u svoj tekst pravnu preciznost i etičku ambivalentnost, čime roman dobiva dodatnu težinu i autentičnost. Uspjeh ovog romana izvan Njemačke potvrđuje da univerzalnost njegove teme – pitanje krivnje, oprosta i sjećanja – nadilazi nacionalne granice. Za roman Žena kojoj sam čitao bez ikakvih zadrški može se reći da nije samo književni uspjeh, već kulturni događaj koji je promijenio način na koji se govori o povijesti, ljubavi i odgovornosti.
Radnja romana podijeljena je u tri vremenski razgraničena dijela, ispričana iz perspektive Michaela Berga, koji retrospektivno preispituje ključne trenutke svog života. Kao petnaestogodišnjak, Michael se razboli na putu iz škole, a pomoć mu pruža Hanna Schmitz, tridesetšestogodišnja kondukterka tramvaja. Nakon oporavka, odlazi joj zahvaliti, što prerasta u tajnu i intenzivnu ljubavnu vezu, obilježenu tjelesnom bliskošću i ritualima čitanja književnih klasika. On provodi sate čitajući Hanni poznata djela svjetske književnosti, svoju školsku lektiru.
Veza je za Michaela izvor sreće, ali i srama te ju skriva od prijatelja i obitelji, a Hanna ostaje emocionalno zatvorena i nepredvidiva. Jednog dana Hanna iznenada nestaje bez objašnjenja, ostavljajući Michaela zbunjenog i slomljenog. Godinama poslije, Michael, sada student pravnog fakulteta, ponovno će je pronaći, i to na optuženičkoj klupi suočenoj s popisom nezamislivih zločina koji joj se pripisuju kao bivšoj nadzornici konclogora. Tijekom suđenja, Michael shvaća da je Hanna nepismena, što objašnjava njezinu potrebu za čitanjem i njezinu odluku da preuzme krivnju koju nije mogla racionalno osporiti. Iako zna da bi mogao pomoći otkrivanjem njezine nepismenosti, Michael ostaje nijem, razdiran vlastitom krivnjom i moralnom dilemom.
Tri vremenska okvira, tri stila pisanja
Charlie Rose, poznati američki novinar i voditelj s dugogodišnjom karijerom u televizijskom novinarstvu, u prosincu 2008. godine razgovarao je sa Schlinkom za svoj web site Charlie Rose – The Power of Questions. U njemu je ovaj istaknuti njemački pisac objasnio da je knjiga Žena kojoj sam čitao knjiga o njegovoj generaciji: “To je knjiga o mojoj generaciji, takozvanoj drugoj generaciji, generaciji koja je odrasla nakon rata. Prva generacija su naši roditelji, oni koji su prošli kroz Treći Reich i rat. A knjiga govori o tome kako je moja generacija postajala svjesna onoga što je generacija naših roditelja učinila. Dakle, naši voljeni očevi i učitelji, pastor kojeg smo divili, profesor kojeg smo poštovali – u jednom trenutku saznali smo da su mnogi od njih bili uključeni u zločine Trećeg Reicha. I to suočavanje s onim što su učinili, njihovo osuđivanje, ali istovremeno ne možete jednostavno prestati voljeti nekoga samo zato što ste saznali što je učinio. Ta napetost između ljubavi i osude. To je nešto s čime se mnogi iz moje generacije nose na ovaj ili onaj način i upravo o tome govori knjiga.“
Stil pisanja Bernharda Schlinka ističe se preciznošću, suzdržanošću i moralnom ambivalentnošću. On piše iz prvog lica, kroz lik Michaela Berga, čime postiže snažnu emocionalnu autentičnost i introspektivnu dubinu. Njegova proza je minimalistička, bez retoričkog ukrašavanja, ali bogata filozofskim slojevima koji pozivaju na promišljanje, a ne na jednoznačne zaključke.
Kao što je već rečeno, roman je strukturiran u tri vremenski razgraničena dijela, a stil se mijenja u skladu s Michaelovim razvojem. Prvi dio, koji prikazuje njegovu mladost i vezu s Hannom, obilježen je intimnim i senzualnim tonom. Schlink ovdje koristi jednostavne rečenice koje reflektiraju emocionalnu zbunjenost i ranjivost adolescenta, dok se tjelesnost i rituali čitanja književnih klasika stapaju u atmosferu tajne i čežnje.
Drugi dio, smješten u kontekst suđenja za ratne zločine, prelazi u analitički i pravno strukturiran ton. Ovdje dolazi do izražaja Schlinkova pozadina pravnika – stil postaje hladniji, racionalniji, gotovo dokumentaristički. Dijalozi su rijetki, ali funkcionalni i psihološki precizni, često služe kao okidači za moralna pitanja, a ne za razrješenja. Hanna Schmitz prikazana je isključivo kroz Michaelove oči, što kod čitatelja izaziva složene osjećaje – s jedne strane suosjećanje a s druge potrebu za moralnim propitivanjem.
Treći dio donosi refleksivnu zrelost. Michael retrospektivno preispituje vlastite izbore, krivnju i emocionalnu paralizu. Kako priča odmiče, ton postaje sve introspektivniji i pomalo tužan. Djeluje kao da pokušava sam sebi objasniti vlastite postupke, vodeći tih dijalog sa sobom. Čitatelj pritom ne dobiva odgovore, već svjedoči Michaelovu iskrenom suočavanju s vlastitom savješću.
Nije knjiga o holokaustu
Schlinkova proza ovdje ne nudi utjehu, već prostor za nelagodu, tišinu i nedorečenost. Kako je sam autor jednom rekao: “Ljudi koji počine monstruozne zločine nisu nužno monstrumi. Kad bi bili, sve bi bilo jednostavno. Ali nisu – i to shvatiti jedno je od iskustava života.” Upravo ta sposobnost da prikaže moralnu složenost bez pojednostavljivanja čini roman duboko ljudskim i trajno relevantnim. Upravo ta sposobnost da prikaže moralnu složenost bez pojednostavljivanja čini roman duboko ljudskim i trajno relevantnim.
U konačnici, Schlinkov spoj narativne jednostavnosti i filozofske kompleksnosti čini roman pristupačnim, ali istovremeno izazovnim. Upravo ta kombinacija omogućila mu je da nadmaši granice nacionalne književnosti i postane univerzalna priča o ljubavi, krivnji i sjećanju. Njegova proza, istovremeno precizna i emotivno slojevita, uspijeva spojiti osobnu ispovijest s kolektivnim povijesnim traumama, čineći ovaj roman jednim od onih koji progovaraju generacijama, neovisno o jeziku, vremenu ili kulturnom okruženju.
Jedan od razloga za takvu univerzalnost leži u kompleksnosti odnosa između Michaela i Hanne – odnosa koji je istovremeno intiman, kontroverzan i duboko ljudski. Schlink je u intervjuu za Oprah.com, iz listopada 2018. godine, istaknuo: “Hannina dob, njezino iskustvo, spoj njezine nježnosti i okrutnosti, učinili su je iznimno kompleksnom ženom. Kompleksnijom nego što bi to šesnaestogodišnjak mogao razumjeti. Taj odnos ostaje s Michaelom cijeli život.“
Unatoč globalnom uspjehu, roman nije prošao bez kritičkih prijepora. Neki književni teoretičari, poput Jeremyja Adlera i Willija Winklera, upozorili su na opasnost sentimentalizacije nacističke prošlosti, nazivajući roman “Holo-Kitschom” i optužujući ga za zamagljivanje granice između počinitelja i žrtve. Posebno je izazvala rasprave Hannina nepismenost. Dok je jedni tumače kao simbol nemoći suočavanja s vlastitom krivnjom, drugi je vide kao narativni alat koji potiče suosjećanje.
Schlink je u više navrata istaknuo da roman nije knjiga o Holokaustu, već o emocionalnoj dilemi generacije odrasle nakon rata, generacije koja je morala naučiti živjeti s naslijeđem svojih roditelja. Upravo ta moralna ambivalentnost, napetost između razumijevanja i osude, čini roman izazovnim i trajno relevantnim. On ne nudi utješne odgovore, već prostor za nelagodu, promišljanje i tiho suočavanje s vlastitom savješću.
Izvanredna Kate Winslet
U razgovoru s Charliejem Roseom, Schlink se osvrnuo na početke Trećeg Reicha i upozorio na krhkost osobnog morala u suočavanju s povijesnim zlom. Istaknuo je da pojedinačni osjećaj za etiku često nije dovoljan, te da su nam potrebne institucije koje podržavaju i učvršćuju našu moralnu snagu. U tom kontekstu spominje kršćane, komuniste i časnike plemićkog porijekla kao skupine koje su, zahvaljujući svojim vrijednosnim okvirima, bile spremnije na otpor. No ono što ga najviše zabrinjava jest lakoća kojom su te institucije 1933. godine propale u zemlji koja se ponosila svojom kulturom, tradicijom i stabilnošću. “Led se pokazao tankim i puknuo je tako lako“, rekao je Schlink, dodajući da je upravo ta spoznaja razlog zašto se i danas vraćamo tom razdoblju. Jer ono što ostaje zastrašujuće jest koliko je tanak led na kojem živimo i kako se lako može slomiti.
Filmska adaptacija romana Žena kojoj sam čitao snimljena je 2008. godine pod naslovom The Reader, u režiji Stephena Daldryja, prema scenariju Davida Harea. Glavne uloge tumače Kate Winslet kao Hanna Schmitz, Ralph Fiennes kao stariji Michael Berg i David Kross kao njegov mlađi alter ego. Film je snimljen s budžetom od 32 milijuna dolara, a zaradio je više od 108 milijuna diljem svijeta.
Kritičari poput Rogera Eberta istaknuli su njegovu sposobnost da moralnu dilemu prenese na univerzalnu razinu, izvan povijesnog konteksta Holokausta. Brian Eggert iz Deep Focus Review pohvalio je film zbog prikaza Hannine kompleksnosti, ali i upozorio na rizik empatiziranja s počiniteljem. Publika je film prihvatila s mješovitim reakcijama. Dok su neki hvalili emocionalnu dubinu, drugi su ga kritizirali zbog navodne sentimentalizacije nacističke prošlosti (kao, uostalom, i roman). U Njemačkoj je izazvao rasprave o prikladnosti prikaza Hanne, a dio kritike smatrao je da film previše humanizira lik bivše čuvarice konclogora. Unatoč tome, film je otvorio prostor za razgovor o kolektivnoj krivnji i osobnoj odgovornosti, što ga čini više od povijesne drame.
Izvanrednu ulogu u filmu pružila je Kate Winslet koja je za svoju izvedbu osvojila, između ostalih, osvojila prestižne nagrade Oscar, Europsku filmsku nagradu, BAFTA, Zlatni globus i nagradu SAG (Screen Actors Guild Awards) u kategoriji najbolje glumice. Posebno istaknimo da je film imao sveukupno pet nominacija za Oscara i četiri za Zlatni globus. Gledajući ga u cjelini, on ostaje izazovno i višeslojno djelo koje, poput romana, ne nudi jednostavne odgovore, već poziva na introspektivno suočavanje s moralnim nijansama.
Nije samo priča o ljubavi i krivnji
Spomenimo da je ovaj Schlinkov roman adaptiran i kao kazališna predstava. Izvedena je 2015. godine u Theatre for a New Audience u New Yorku. Režirao ju je Yaël Farber a bila je dio njihove sezone posvećene književnim djelima s jakim etičkim temama. Osim u SAD-u, bilo je još nekih adaptacija koje su se povremeno izvodile i u Njemačkoj, gdje je roman izvorno objavljen, najčešće u manjim eksperimentalnim kazalištima.
Roman Žena kojoj sam čitao Bernharda Schlinka zaslužuje svoje mjesto među ključnim djelima suvremene europske književnosti jer uspijeva spojiti osobnu priču s kolektivnim moralnim pitanjima na način koji je istovremeno suptilan i potresan. Njegova vrijednost ne leži samo u hrabrosti da se progovori o poslijeratnoj njemačkoj savjesti, već u sposobnosti da se čitatelja uvuče u prostor etičke neizvjesnosti, gdje nema lakih odgovora. Roman ne traži od čitatelja da zauzme stav, već da se zadrži u nelagodi, u onom prostoru gdje se povijest i emocije sudaraju.
Upravo ta nelagoda čini ga važnim jer nas podsjeća da moralna jasnoća nije uvijek dostupna, a prošlost rijetko jednostavna. Žena kojoj sam čitao nije samo priča o ljubavi i krivnji, već i ogledalo koje postavlja pitanje što znači biti odgovoran u svijetu koji ne nudi jednostavne istine. Njegova univerzalnost proizlazi iz sposobnosti da se čitatelj, bez obzira na kulturni kontekst, osjeti osobno prozvanim. U vremenu koje često traži brz oprost ili brzu osudu, ovaj roman poziva na strpljivo promišljanje. Zato ga treba čitati – ne da bismo pronašli odgovore, već da bismo naučili živjeti s pitanjima.
O Bernhardu Schlinku
Bernhard Schlink (1944.) umirovljeni je profesor prava i pisac. Spisateljsku je karijeru započeo kriminalističkim romanima čiji je glavni lik Gerhard Selb. Najpoznatiji je po romanu Žena kojoj sam čitao (Der Vorleser, 1995.), po kojem je snimljen istoimeni film. Na hrvatski jezik prevedeni su mu i romani Povratak kući (Die Heimkehr, 2006.), Vikend (Das Wochenende, 2008.), Olga (2018.), Unuka (Die Enkelin, 2021.).
Dobitnik je niza međunarodnih priznanja, među kojima se ističu njemački Bundesverdienstkreuz 1. klase (2011.), francuski Legion d’Honneur (2009.) i talijanski Grinzane Cavour Prize (2006.), čime je potvrđena njegova kulturna relevantnost izvan književnih krugova. Za roman Žena kojoj sam čitao nagrađen je nagradama Hans Fallada Prize (1998.) i francuskim Prix Laure Bataillon (2002.), a 2009. godine bio je nominiran za USC Scripter Award, koja se dodjeljuje autoru izvornog književnog djela i scenaristu filmske adaptacije – u njegovu slučaju, s Davidom Hareom.
Živi u Berlinu i New Yorku.
O autoru
