‘Legenda o Ochiju’: Briljantan i bajkovit fantasy koji sjajno oživljava estetiku osamdesetih

Legenda o Ochiju možda neće poharati box office, ali radi se o jednom istinski čarobnom i posebnom filmu koji je svakako vrijedan naše pažnje i o kojemu, iako se radi o debitantskom uratku Isaiah Saxona, imamo samo riječi hvale.

Legenda o Ochiju imala je svoju premijeru još u siječnju na Sundanceu prije nego je u travnju dobila široku kino distribuciju. Film distribuira A24, kompanija koja je još jednom pokazala kako ima sjajan nos za indie filmove, što je samo po sebi dosta dobra garancija kvalitete i u slučaju ovog neobičnog filma fantastike pokazala se točnom.

Film je napisao i režirao Isaiah Saxon. Njegovo ime vam možda neće biti poznato, ali to nije ništa neobično jer mu je ovo debitantski uradak; čisto napomene radi, ako se sjećate sjajnog i preslatkog filma Marcel the Shell with Shoes On iz 2021. godine, Saxon je bio jedan od animatora na tom filmu i to se osjetilo i u Ochiju, ali o tom po tom.

Žanrovski fantastika, Legenda o Ochiju tematizira odnos čovjeka i prirode, što nije nepoznata tema, ali je uspješno iznesena na nov i originalan način. Međutim, kako tu prirodu predstavljaju neobična stvorenja koja su, čini se, endemska na tom istočnoeuropskom otoku, onda tu imate i odnos prema stranom, odnosno nepoznatom kao temu koja se isprepliće s temom odnosa prema prirodi. Na taj način ovo funkcionira kao skladna cjelina koja ima glavu i rep te koja, unatoč očekivanom kraju, uspijeva držati pažnju.

Film kao alegorija o sudaru svjetova

Sama radnja smještena je na otoku imena Karpatija, koji se po svemu nalazi negdje u bivšem Sovjetskom Savezu, na što upućuju krajolik, imena likova te znakovi na ćirilici. Vrijeme radnje teško je odrediti – s jedne strane imate izrazito ruralne elemente, a s druge strane nadolazeće moderno doba – ali rekli bismo da je to negdje nakon Hladnog rata, ali ne previše nakon. Ovo je bitno da vam dočaramo svijet u kojem se radnja događa, koji je po svemu vrlo običan i vrlo stvaran, a opet djeluje toliko neobično i nestvarno da se cijelo vrijeme očekujete nešto potpuno nadrealno, iako se to nikada ne dogodi.

U tom svijetu imate to jedno selo negdje Bogu iza nogu, gdje ljudi u neko doba noći bježe u svoje domove od čudovišta koje se zovu Ochiji, a koji su prema narodnim predajama predstavljena kao krvoločne zvijeri koje žele istrijebiti ljude. Tu dolazi Maxim (Willem Dafoe), kao nekakva vrsta benevolentnog proto-Staljina koji, zajedno sa skupinom djece kojoj pripadaju njegova kći Yuri (Helena Zengel) i usvojeni sin Petro (Finn Wolfhard), noću vozi po šumi i lovi Ochije.

Film u početku dobro gradi priču oko Ochija kao neprijatelja ljudi i tako efektno postavlja scenu za daljnji rasplet, koji se događa kada Yuri sama spazi mladunče Ochija koje je upalo u zamku te ga odluči prvo spasiti, a onda i vratiti njegovoj obitelji suprotno željama vlastitog oca. I dok Yuri slijedi svoje ideale i nadilazi predrasude kojima ju je otac pokušao zadojiti, u trenutku gubitka jedinog biološkog djeteta – jer ranije se želi što nema vlastitog sina, tvrdeći da su mu Ochiji „uzeli ženu“ – pokazuje svoju okrutnu stranu te kreće u istrebljenje Ochija kako bi vratio kćer, kriveći ta majmunolika stvorenja za gubitak kćeri.

I dok ta potraga traje, vidimo zapravo koliko je Legenda o Ochiju film o sudaru dvaju različitih svjetova. Iako ljudskost u ovome filmu nije predstavljena modernošću ni napretkom, kako to često biva u filmovima koje se bave ovom temom, vidimo koliko su ljudi često zaslijepljeni fokusiranošću na same sebe i vlastiti svijet da ne vide neiskvarenu ljepotu prirode kojom su okruženi te zbog vlastitog straha i osjećaja inferiornosti istu žele uništiti. Tim više što je ova priroda utjelovljena u majmunolikim stvorenjima koja su itekako svjesna i koja itekako imaju određenu antropomorfnu crtu koju Saxon kroz razvoj odnosa između Yuri i malenog Ochija još konkretnije razvija u drugom dijelu filma.

Svijet ljudi sudara se s prirodom, a uz to se kroz netrpeljivost ljudi prema Ochijima ogleda i jedna neugodna ksenofobna crta koja pokazuje granice do kojih su ljudi spremni ići da bi obranili vlastite predrasude i nekog „vanjskog neprijatelja“ okrivili za loše stvari koje im se događaju. U tom pogledu Saxon je izvrsno ubacio uništeni brak između Maxima i Yurijine majke, Dashe (Emily Watson), koja je napustila obitelj, a iako Maxim cijelo vrijeme traži nekog vanjskog krivca za to, krivnja zapravo leži na njemu, a Saxon upravo Ochije koristi kako bi pokazao ironiju cijele situacije i kako bi dodatno portretirao Maxima kao lika.

Naravno da film ima svojih skokova i misterija koje rješava, a sve kulminira očekivanom katarzom koja, iako lišena prevelike napetosti (Saxon vas baš ne drži u neizvjesnosti oko toga što će se na kraju dogoditi), lijepo povezuje sve elementa u sladnu i smislenu cjelinu koja ponavlja poruke koje su nam jako dobro poznate, ali koje – kao i likovi u filmu – jako često zaboravljamo.

Atmosfera koja evocira klasike žanra

Međutim, Legenda o Ochiju osim dobre priče ima i izrazito kvalitetnu produkciju, odnosno redatelja koji je jako dobro znao kako i što želi napraviti s ovim filmom. Saxonova režija uspjela je nekoliko vrlo složenih elemenata sklopiti u jednu skladnu cjelinu tako da bismo bez puno zadrške mogli reći da je Legenda o Ohiju i – u značajnoj mjeri – ambijentalni film, što je posebno važan uspjeh za film koji se toliko trudio izgraditi pravilnu atmosferu.

Scenografija je naprosto briljantna, a film obiluje prekrasnim kadrovima koji su sjajno – čak i u maniri modernih ambijentalnih horora – prikazali jezivu izoliranost prirode na Karpatiji, ali koja je toliko lijepa da izaziva apsolutno poštovanje. Evan Prosofsky bio je zadužen za kameru i sjajno je svojim odlukama pomogao u razvoju naracije i izgradnji atmosfere. Tu treba pohvaliti i Davida Longstretha, čija je glazba gradila tu isprepletenu rijeku jezivosti, koja dolazi s takvom vrstom izolacije, i ljepote, koja nastaje baš u onom trenutku u kojem čovjek postaje jedno s prirodom.

Dizajn Ochija, koji podsjećaju na zlatne kratkonose majmune, bio je izvanredan, međutim ono što je posebno impresioniralo jest činjenica da su Ochiji bili stvarne, animirane lutke, a ne CGI stvorenja, što je rijetkost u današnjim filmovima, a upravo ih to čini toliko posebnima. Lutkari su animirali Ochije i koliko god na trenutke ta „mehaničnost“ bila očita, ona je filmu dala i šarm i prirodnost koju ne bi imao da su Ochiji bili napravljenu uz pomoć CGI-ja. Oni su djelovali kao integralni dio ambijenta upravo zato što to i jesu bili.

Tu je Saxonovo iskustvo s animacijom došlo do izražaja i za to mu kapa dolje, jer osim što je uspio izgraditi svoj svijet na kvalitetan način, pokazao je hrabrost i umješnost u vremenu u kojem se sve više poseže za „umjetnim“ rješenjima u odnosu na ona stvarna koja zahtijevaju više truda.

I baš zato ovaj film ostavlja dojam kao da je rađen ranije. Prije otprilike 40-ak godina, kada smo imali cijelu seriju izvanrednih filmova fantastike koji se po ambijentu, ali i realizaciji mogu citirati kao uzor. Prvi koji nam padaju napamet, zbog svog mračnijeg pristupa i obrade složenih tema, su Labirint, Beskrajna priča i Willow, ali bez problema tu možemo navesti i The Princess Bride ili bilo koji dugometražni film s Muppetima, iako se tu radi o komedijama koje su teško spojive s temama ovoga filma.

Legenda o Ochiju doista djeluje kao da je nastala 80-ih godina, tako da možemo pohvaliti Saxona da je izvanredno izgradio svoj film na temeljima velebnih uradaka koji su mu prethodili, a koji su svojom atmosferom jednako tako očaravali publiku kao što to čini i Ochi.

Bajkovita priča zaslužuje bajkovit kraj

Za kraj, htjeli bismo spomenuti da je film imao budžet od samo deset milijuna dolara, što je iznimno malo za današnje standarde, međutim kada shvatite da je s tako malo novca učinio toliko puno (i još dobio dva velika glumačka imena), onda Saxonov film postaje tim impresivniji. Nažalost, čini se da publici ovaj film nije toliko interesantan pa zarada vjerojatno neće biti toliko velika, što je prava šteta jer Legenda o Ochiju će zasigurno ostati kao jedan od najzanimljivijih i svakako najunikatnijih filmova 2025. godine.

Ono što bismo istaknuli kao određeni nedostatak jest njegovo trajanje (samo 95 minuta), što je dovelo do toga da su neke stvari ubrzane u izvedbi; nije filmu nedostajalo puno, možda petnaest minuta da popuni sve na adekvatan način, ali to je samo mala zamjerka koja nema utjecaj na konačni dojam. Da se razumijemo, film nema Deus ex machina trenutaka i čak i da je trajao još 95 minuta, ništa u toj priči ne bismo mijenjali, ali kada je došlo do samoga kraja, sve se nekako posložilo samo od sebe, bez prevelikih objašnjavanja.

Međutim, Legenda o Ochiju jako je temeljena na folkloru, kao i bajke, ovaj je film u svakom slučaju vrlo, vrlo bajkovit pa je onda upravo ovakav, bajkovito pozitivan i katarzičan kraj upravo ono što je ovom filmu i trebalo. Svakako se radi o prelijepom i posebnom filmu, a nadamo se da će Saxon i u daljnjim uracima pokazivati jednaku razinu autentičnost i hrabrosti.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora