‘Jedna bitka za drugom’: Kaotično remek-djelo koje bolje figurira kao film potjere nego kao politička satira

Nakon simpatične coming-of-age drame Licorice Pizza, Paul Thomas Anderson vraća se na veliko platno s filmom Jedna bitka za drugom, vrlo intrigantnim žanrovskim bućkurišem koji vas svakako neće ostaviti ravnodušnima.

Paul Thomas Anderson nije ni Spielberg ni Nolan; vjerojatno nije niti najpoznatiji Anderson među redateljima, ali radi se o redatelju koji je kroz desetak filmova koje je dosad režirao pokazao da ima iznimnu vještinu kao redatelj te da je sposoban balansirati između različitih žanrova pri čemu je rezultat uvijek – nekakav, odnosno nikada vas neće ostaviti baš ravnodušnima. S njim nema sredine – film je ili sjajan ili vrlo zamoran – a Jedna bitka za drugom sjajan je primjer toga.

Film je potpisan kao adaptacija romana Vineland Thomasa Pynchona, međutim više se tu radi o obradi i motivskoj sličnosti nego o direktnoj adaptaciji jer je Pynchon u svom romanu pisao i slobodi 60-ih u odnosu na represiju iz Reaganovog doba, a koja je bila refleksija na Nixonovu autokraciju. Jasno, kao što ste mogli i pretpostaviti, Jedna bitka za drugom refleksija je na aktualnu situaciju u Sjedinjenim Državama te oštra kritika Trumpovog mandata i svih onih opasnih sranja koja se događaju pod „narančastim tupeom“. (Dobro, možda nije tupe, The Apprentice sugerira drugačije, ali kada se sjetimo te scene – možda bolje da jest tupe, ha?)

Međutim, dok je Pynchon u svom romanu koristio flashbackove kako bi napravio kontrast između slobode i autokracije, Anderson se ne oslanja toliko na tu tehniku koliko na kaos kao narativnu tehniku, što mu je… pa više uspjelo nego ne, mada tu dolazimo do žanrovske složenosti ovog filma.

Problem političke satire

Uzimajući u obzir početak filma, mislit ćete da je Jedna bitka za drugom politička satira koja ubacuje neke narativne elemente kako bi upotpunila priču da ne bude toliko prvoloptaški očita, međutim to je sve skupa toliko nabacano i toliko kaotično da se ne stignete povezati ni sa kim od likova – istinabog, nije da su ni prezentirani kao neki super tipovi s kojima biste bili frendovi – i da pratite nagle prijelaze toliko da vam nije uopće jasno o čemu je taj film.

Anderson skače s revolucionarnog marksizma preko migracija na latentnu homoseksualnost kao žaba s lopoča na lopoč i to sve skupa započinje kao nekakva „divlja“ verzija Garlandovog Građanskog rata, koji je za moju malenkost bio jedan od većih podbačaja prošle godine. Taj film nije loše režiran ni osmišljen, ali toliko je prvoloptaški serviran i bez ikakve dubinske razrade da je zapravo žalosno što je film koji je mogao tako snažno udariti u temelje Trumpovog kaosa ostao tako mlak. Početak Andersonovog filma vrlo je sličan i kao društveno-politička satira, Jedna bitka za drugom postiže jako malo. Barem na prvu ruku, odnosno u onom kontekstu u kojem je Anderson želio biti izravan u svojoj kritici.

Taj početak je toliko konfuzan da čak ni Pat (Leonardo DiCaprio) ni Lockjaw (Sean Penn) ne ostavljaju nekakav smislen utisak i da vam nije jasno da će biti glavni likovi jer ih glume DiCaprio i Penn, vjerojatno bi vam kopernikanski obrat koji slijedi u drugom dijelu filma došao kao šok. Fokus tog izvornog dijela je na Perfidiji (Teyana Taylor), koja nestaje u jednom trenutku i više se ne pojavljuje, iako je njezina ostavština i više nego opipljiva.

U tom je pogledu Jedna bitka za drugom podbacio kao politička satira iz istog razloga kao i Građanski rat – bio je previše eksplicitan i sve je servirao. Ni u jednom ni u drugom filmu nije bilo nikakve analize uzroka, već su nam posljedice servirane kao gotova činjenica bez mogućnosti preispitivanja. I dok nije upitno da su i Garland i Anderson potpuno u pravu sa svojim kritikama Trumpove politike i društvene klime koju je stvorio, kada vam netko servira nešto bez da vam to objasni ili vam ne pruži mogućnost da to preispitate i sami dođete do istog zaključka, onda je to promašena poanta, jer validnost ovakve kritike leži upravo u tome da vi sami uvidite zašto je ono što je na ekranu prikazano kao loše – loše.

Film potjere

I da je film samo ostao na ovome, vjerojatno bi naš osvrt bio puno puno drugačiji, međutim Anderson u jednom trenutku vrši tako značajnu promjenu narativne paradigme da Jedna bitka za drugom postaje sasvim drugi film. Jasno, da odmah kažemo, cijelo je vrijeme to jedan veliki mishmash nekoliko žanrova i film se, iako se može sistematizirati kroz nekoliko dijelova, mora promatrati kao cjelina jer se žanrovi miješaju i konstantno isprepliću.

U drugom dijelu, film je zapravo heist movie u kojem pratite kako Sean Penn lovi DiCaprija i njegovu filmsku kćer Charlene (Chase Infiniti), ali tu se kroz gotovo dva sata (koliko traje taj drugi dio) javljaju i elementi drugih žanrova poput satire, trilera ili drame. Tek u ovom dijelu do izražaja dolazi Andersonovo redateljsko umijeće o kojem smo pričali, odnosno njegova sposobnost da vješto, u maniri pravog majstora, balansira između žanrova na način da održava predominantnu potjeru kao glavni žanr ili kao lajtmotiv koji se provlači kroz film, dok ostale žanrove ubacuje po potrebi i to čini bez ikakve greške.

Zaokružena cjelina

Radnja je dinamična, ima jako puno (crnog) humora koji je sjajno uklopljen – Benicio Del Toro u tom je pogledu apsolutno genijalan – i održava napetost do samoga kraja. Ima tu i akcije, nešto pucačine, nešto tajnih društava bijelih starkelja, izdaja i časnih sestara koje uzgajaju marihuanu, ali unatoč svom tom kaosu i povremenom narativnom ping-pongu, Jedna bitka za drugom u konačnici zaokružuje svoju priču na simboličan, ali vrlo pravedan i korektan način.

***

Andersonovoj sjajnoj režiji treba pridodati i vrlo moćne glumačke interpretacije – pri čemu prednjače DiCaprio i Penn – cijelog ansambla, što je veliku plus za casting, ali i Andersona, koji je od svojih glumaca u svakom pogledu izvukao maksimum.

Glazba je Jedna izvrsna stavka ovoga filma, a ako vam se ime kompozitora Johnnyja Greenwoda čini kao ime nekog ambicioznog beka iz druge engleske lige za kog ste slučajno čuli, onda ćemo vas iznenaditi činjenicom da se radi o gitaristu genijalnog Radioheada. Greenwood je u više navrata surađivao s Andersonom i njih dvojica stvarno rade sjajan posao, ali Jedna bitka za drugom vrlo je lako moguće njihova najbolja suradnja. Soundtrack je mješovit i raznovrstan kao i film, a glazba je toliko puta sjajno izgradila atmosferu scene da Greenwoda možemo samo pohvaliti i nadati se da će Akademija dogodine prepoznati ovaj sjajni kompozitorski posao.

Zaključno, najveća bitka ovoga filma je prvih pola sata, otprilike, nakon čega film dobiva smisao i postaje vam jasno u kojem će smjeru ići. Kao politička satira, Jedna bitka za drugom je previše izravna za svoje dobro, ali kao film potjere je apsolutno remek-djelo. Anderson još jednom dokazuje zašto je tako sjajan, ali i pouzdan redatelj, a ovaj film će ipak služiti kao dokaz, odnosno primjer djela u kojem je Anderson bio sjajan.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora