Luc Bessonova adaptacija Drakule udaljava se od klasične naracije i pretvara mit u introspektivnu ljubavnu priču. Vampirizam se ovdje ne koristi kao prijetnja, već kao poetski simbol trajanja i unutarnje borbe. Umjesto spektakla, nudi atmosferu i emocionalnu slojevitost. Caleb Landry Jones je vrlo dobar kao naslovni lik, a ovo je film kojem se treba prepustiti.
Nakon stoljeća tame, legenda se ponovno budi. Ne iz grobnice, već iz srca koje nikad nije prestalo kucati. Bram Stoker, čiji je roman oblikovao samu srž vampirske mitologije, vraća se u kulturni eter, ovaj put kroz prizmu redatelja koji ne poznaje granice žanra. Luc Besson, poznat po vizualnoj raskoši i emocionalnoj dubini, utiskuje svoj pečat u krvnu liniju reinterpretacija vampirske mitologije, nastavljajući niz nakon recentnog remakea Nosferatua (2024.) u režiji Roberta Eggersa.
Nije vampirski spektakl
No, Besson ne traži krv. On traži smisao, estetiku i onu jednu dušu izgubljenu u vremenu. U naša kina stigao je njegov film Drakula: Vječna ljubav (Dracula: A Love Tale, 2025.), koji je inspiriran i klasičnim hororom i art-house senzibilitetom. Besson u njemu stvara prostor gdje se filozofija i fantazija stapaju u jedno. Treba naglasiti da Besson ne imitira Stokera, on ga reinterpretira, tražeći ono što je ostalo neizrečeno: što znači voljeti izvan vremena? U tom njegovom univerzumu, svitanje nije kraj, već trenutak kad ljubav nadvlada prokletstvo.
U 15. stoljeću, rumunjski princ Vlad (Caleb Landry Jones) živi u sretnoj ljubavi sa svojom suprugom Elisabetom (Zoë Bleu), dok se nad njihov svijet nadvija prijetnja Osmanskog Carstva. Iako bi radije ostao uz nju, Vlad osjeća dužnost da brani kršćanski svijet, moleći Boga da je zaštiti dok je na bojištu. No kad Elisabeta tragično pogine, Vlad osjeća da ga je Bog izdao i u tom trenutku prekida savez sa “svjetlom”.
Njegova bol prelazi u prokletstvo, a on postaje ono što povijest pamti kao Drakulu. Stoljećima nakon Elisabetine smrti, Vlad luta svijetom, progonjen sjećanjem i vođen nadom da će je ponovno pronaći. U Parizu, konačno otkriva Minu (Zoë Bleu), koja neodoljivo podsjeća na Elisabetu te vjeruje da je ona njezina reinkarnacija. Ona je zaručena za Jonathana Harkera (Ewens Abid), koji je nekoć poslovno posjetio Vladov dvorac u Transilvaniji i postao Vladov zatočenik ali je uspio pobjeći.
Drakulina vampirska pratilja Maria (Matilda De Angelis), prva je osjetila prisutnost Elisabetine duše. Mina osjeća neobjašnjivu privlačnost prema neznancu koji nosi stoljeća tame u očima. Vlad pokušava ponovno osvojiti njezino srce, razapet između čežnje i svijesti da više nije čovjek. Njihova veza odvija se u svijetu gdje se gotika i snovi stapaju, a ljubav postaje jedina istina koja nadilazi vrijeme. Svećenik (Christoph Waltz), svjestan Vladove prošlosti, pokušava spriječiti ponavljanje drevne tragedije…
Bessonov Drakula ne funkcionira kao još jedan vampirski spektakl, već kao vizualno hipnotična meditacija o gubitku i vječnosti. Atmosfera filma oblikovana je kroz bogate teksture, kontrastne boje i snovitu kameru koja ne prikazuje svijet, već ga evocira. U njegovoj interpretaciji, vampir nije čudovište, već figura koja nosi teret vlastite prošlosti i čežnje. Film se ne oslanja na šok, već na tišinu između kadrova — prostor u kojem ljubav postaje jedina istina koja nadživljava vrijeme.
Besson vjeran svom redateljskom rukopisu
Umjesto da rekonstruira mit, Besson ga rastavlja na fragmente emocija, tražeći ono što ostaje kad se legenda ogoli do srži. Vampirizam se ovdje ne koristi kao prijetnja, već kao poetski simbol trajanja i unutarnje borbe. Prostor u filmu nije fizički, već emocionalan – gradovi, sobe i ulice oblikovani su tugom, čežnjom i nadom.
Ritam filma je spor, ali promišljen, što omogućuje gledatelju da se usmjeri na atmosferu i emocionalne nijanse. Kako film odmiče, tako se i ritam ubrzava tako da nema praznog hoda. Scene često ostavljaju prostor za tišinu i neizrečeno, čime se potiče refleksija umjesto eksplicitne naracije. Umjesto da nudi jasne odgovore, film otvara tematske okvire koji se tiču ljubavi, gubitka i trajnosti osjećaja.
Luc Besson u Drakuli: Vječna ljubav ostaje dosljedan svom prepoznatljivom redateljskom rukopisu, spajajući snažne emocije s vizualno raskošnom akcijom. Njegova pažnja prema detaljima kadra – od kostimografije do rasvjete – stvara atmosferu koja je istovremeno elegantna i uznemirujuća. Barokna estetika filma služi kao kontrapunkt mračnim temama, pojačavajući osjećaj unutarnje napetosti. Upravo taj kontrast evocira metaforu “pneumatska bušilica u baroknom salonu”, kojom neki kritičari opisuju opći Bessonov stil. Film tako pulsira između nježnosti i brutalnosti, ostavljajući snažan vizualni i emocionalni dojam.
U mane filma svakako idu dijalozi koji često djeluju dosta neuvjerljivo, kao da su napisani bez stvarnog razumijevanja likova ili njihove motivacije. Sporedni likovi su plošni (uključujući i onaj Christopha Waltza), neki od njih bez unutarnje dinamike, pa će nekim gledateljima biti teško uspostaviti empatiju ili interes za njihov razvoj. Mali problem je i s glazbenom podlogom, koja je ponekad pretjerano naglašena, s namjerom da stvori napetost tamo gdje je scenarij nije uspio izgraditi.
Christoph Waltz kao stilski dodatak
Caleb Landry Jones (DogMan, 2023.) u Bessonovom Drakuli donosi lik koji više podsjeća na Jean-Baptiste Grenouilla iz knjige i filma Parfem (Parfume) nego na klasičnog vampira – opsesivan, izoliran, i vođen gotovo animalnom čežnjom za ljubavlju. Njegova izvedba je tragična jer Drakula nije prikazan kao predator, već kao ranjeni esteta koji luta kroz stoljeća tražeći izgubljenu ljubav. Istovremeno je sablastan i dirljiv, s pogledom koji nosi teret vječnosti. Glumački je pružio izražajnu izvedbu, ali često djeluje kao da je potisnuta emocija (što će nekim gledateljima djelovati duboko, a drugima baš i neće sjesti). No, u potpunosti je uspio dočarati da Drakula nije čudovište, već čovjek kojem je ljubav jedina preostala glad.
Zoë Bleu (Gonzo Girl, 2023.) pružila je suzdržan i tih nastup, s naglaskom na izražavanje emocija kroz pogled i govor tijela. Iako ne dominira scenama, njezina prisutnost daje filmu dozu mistike i emocionalne dubine. Matilda De Angelis (TV serija Leonardo, 2021.) donosi suptilnu emocionalnu dubinu koja nadopunjuje raskošnu estetiku filma. Njezina izvedba je uvjerljiva te njezina prisutnost djeluje kao stabilizirajući element u priči. Ona svom liku daje toplinu i ranjivost koje pomažu gledatelju da se poveže s temom vječne ljubavi.
Recimo koju riječ o dvostrukom oskarovcu Christophu Waltzu (Odbjegli Django/Django Unchained, 2012., Nemilosrdni gadovi/Inglorious Basterds, 2009.). On djeluje više kao stilski dodatak nego kao lik s punokrvnom emocionalnom težinom. Njegova izvedba ostaje hladna i kontrolirana, osobito u završnici – koja je fokusirana na obračun s Drakulom – trebao nositi naboj straha i unutarnje borbe. Umjesto toga, Waltz ostaje distanciran, gotovo mehaničan, kao da je prisutan radi strukture priče, a ne vlastite glumačke ekspresije. Gledajući ga, imate osjećaj da nedostaje nešto ključno, neka iskra koja bi njegov lik pretvorila iz funkcije u stvarnu osobu.
Po osjećajima – univerzalna ljubavna priča
Drakula: Vječna ljubav nije film koji se gleda radi radnje, već radi osjećaja koji ostaju i nakon posljednjeg kadra. Besson uspijeva pretvoriti mit u svojevrsnu meditaciju, a vampira u simbol izgubljene intime. Vizualna raskoš nije tu da impresionira, već da evocira svijet u kojem emocije imaju vlastitu arhitekturu. Iako dijalozi povremeno posrću, atmosfera filma nosi snagu koja nadilazi riječi.
Glumačka izvedba Caleba Landryja Jonesa ostavlja trag – ne kao lik, već kao stanje svijesti. Ovo je film ne traži da mu vjerujemo, već da mu se prepustimo. Luc Besson ne pokušava rekonstruirati legendu, već je razlaže na emocionalne fragmente koji funkcioniraju više kao atmosfera nego kao narativ. U vremenu dominacije brzih efekata i eksplicitne dramaturgije, ovaj njegov film nudi prostor za tišinu i introspekciju, što će nekima djelovati osvježavajuće, a drugima previše apstraktno.
Bessonov redateljski potpis vidljiv je u svakom kadru – kroz pažljivo oblikovanu estetiku i ritam koji više evocira nego objašnjava. To je pristup koji malo i dijeli gledatelje – oni koji traže klasičnu priču mogli bi ostati zbunjeni, dok će drugi cijeniti upravo tu suzdržanost i emocionalnu slojevitost. U konačnici, riječ je o ljubavnoj priči – neobičnoj po svojim likovima, ali univerzalnoj po osjećajima koje priziva – i upravo u toj kombinaciji leži najintrigantnija kvaliteta.
O autoru
