Film Dječak u ružičastim hlačama redateljice Margherite Ferri donosi intimnu rekonstrukciju tragične sudbine Andree Spezzacatenea, petnaestogodišnjaka čija je tišina bila posljednji oblik otpora. Ferri bez senzacionalizma prikazuje svakodnevicu ispunjenu nevidljivim ranama i potisnutim strahovima. Ovo je film koji ne traži krivce, već poziva na razumijevanje.
Film Dječak u ružičastim hlačama (Il ragazzo dai pantaloni rosa, 2024.) redateljice Margherite Ferri temelji se na istinitoj priči o Andrei Spezzacatene, petnaestogodišnjaku čija je tragična sudbina potresla Italiju. Prikazan na festivalima u Italiji, gdje je izazvao snažne reakcije publike. Postao je najgledaniji domaći film 2024. godine, nadmašivši i neke velike produkcije. U Hrvatskoj je, prije redovne ali i limitirane kino distribucije, premijerno prikazan na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma Split, gdje je također naišao na snažan odjek.
Pripovijedanje iz prvog lica
Andrea je bio osjetljiv, kreativno nastrojen tinejdžer koji je godinama trpio vršnjačko nasilje zbog svoje osobnosti, izgleda i izražavanja. Nakon njegove smrti, majka je na njegovom Facebook profilu pronašla niz objava koje su svjedočile o dubokoj patnji koju je skrivao od svih. Te objave postale su temelj za knjigu Andrea: Oltre i pantaloni rosa, koju je napisala njegova majka i koja je objavljna krajem prosinca 2024., želeći da nitko više ne šuti o boli svoje djece.
Scenarij filma potpisu Roberto Proia a što je temeljen na stvarnim zapisima daje težinu, ali i odgovornost. Njegov scenarij je nenametljiv, ali emotivno precizan, gradeći atmosferu kroz detalje, a ne kroz eksplicitne dijaloge. On ne dramatizira Andrein život, već ga rekonstruira kroz svakodnevne geste, tihe trenutke i fragmente koji govore više od riječi. Priču je postavio tako da se pripovijeda u prvom licu – i to od samog Andree.
Redateljica Ferri toj priči pristupio s iznimnom dozom empatije, ali i autorske suzdržanosti, izbjegavajući senzacionalizam i emocionalnu manipulaciju. Njezona režija je suzdržana, ali sigurna, s jasnim osjećajem za ritam i emocionalnu dinamiku. Ona osjeća kada treba stati, kada ne rezati kadar, kada pustiti da tišina traje. Prepoznaje trenutak u kojem kadar treba disati, emocija se razviti bez intervencije. Emociju prepušta glumcu, bez potrebe za glazbom ili dodatnim objašnjenjem.
Vizualni stil filma je mekan, gotovo pastelan, s kadrovima koji podsjećaju na fotografije iz obiteljskih albuma. To je svjestan izbor redateljice, koja želi da film izgleda kao sjećanje, a ne kao rekonstrukcija. Likovi su prikazani s dozom suzdržanosti, što im daje autentičnost i omogućuje gledatelju da ih doživi bez predrasuda ali i da osjeti cjelokupnu dubinu priče bez ikakvog nametanja. No, taj izbor nije bez rizika jer u nekim trenucima estetika ipak malo umanjuje težinu teme.
Odlični Samuele Carrino
No, treba istaći da film tematski ostaje dosljedan, ne skreće u melodramu niti u moraliziranje. Bavi se identitetom, osamljenosti i društvenom okrutnošću, ali to čini kroz svakodnevne situacije, a ne kroz velike sukobe. Ne ulazi u spektakl, ne koristi šok kao sredstvo angažmana. Tišina u ovom filmu govori najglasnije, jer upravo ona otkriva ono što se ne može izreći. Režija je suzdržana, ali sigurna, s jasnim osjećajem za ritam i emocionalnu dinamiku.
Gluma mladih protagonista je iznenađujuće zrela, s izvedbama koje ne pokušavaju impresionirati, već jednostavno biti istinite. Njihova međusobna dinamika djeluje prirodno, bez teatralnosti, što dodatno pojačava uvjerljivost odnosa. Posebno se ističe Samuele Carrino koji glumi Andreu. On svoj lik naprosto živi, s nevjerojatnom sposobnošću da tjeskobu pretoči u nijanse koje se ne mogu naučiti, samo osjetiti.
Njegova suzdržanost nije slabost, već tiha odlučnost, a tišina u njegovoj izvedbi govori više od riječi. U trenucima kada je najranjiviji, Carrino ne traži sažaljenje, već razumijevanje i upravo u toj iskrenosti leži dubina njegove glumačke izražajnosti. Mora se priznati da se takva autentičnost rijetko viđa kod mladih glumaca, a još rjeđe da ostavlja tako snažan trag.
Dječak u ružičastim hlačama nije savršen, ali je iskren. I to je više nego dovoljno da ostane u pamćenju. Vrijedi ga pogledati, ne zbog forme, već zbog istine koju nosi. Ne ostaje u sjećanju zbog efekata, već zbog tišine koja odzvanja. Njegova snaga nije u dramaturškim obratima, već u emocionalnoj istini – u svakodnevici koja je za Andreu bila izvor boli.
Film koji poziva na buđenje
U društvu koje je promatralo, ali nije znalo kako pomoći. U obitelji koja je voljela, ali nije znala što se događa. Film ne traži krivce, već razumijevanje. Film ne nudi odgovore, ali s poštovanjem otvara prostor za razmišljanje o tome kako prepoznati bol, kako razgovarati s djecom, kako stvoriti mjesto u kojem ranjivost ima pravo na postojanje. On ta pitanja ne izgovara glasno, ali ih postavlja s tihim poštovanjem.
Ovaj film redateljice Margherite Ferri nije film koji nudi utjehu, već poziv na buđenje i to ne samo emocionalno, već društveno. Njegova najveća vrijednost nije u estetici, već u pokušaju da se progovori o onome o čemu se najčešće šuti. Andrea nije prikazan kao simbol, već kao mladić čija se svakodnevica urušavala pod težinom neizgovorenog.
Ono što ostaje nakon gledanja nije samo tuga, već i nelagoda — jer prepoznajemo obrasce koji još uvijek žive među nama. Film ne traži da se suosjeća s Andreom, već da se preispita vlastita šutnja pred svakodnevnim okrutnostima. U vremenu u kojem se tragedije brzo pretvaraju u sadržaj, ovaj film pokušava vratiti dostojanstvo priči koja to zaslužuje.
O autoru
