Otišao je Gordon Cole… a s njim i cijeli jedan univerzum (Posveta Davidu Lynchu)

Dana 15. siječnja 2025. godine, svijet je potresla vijest kako je preminuo David Lynch. Slavni filmaš trebao je 20. siječnja ove godine napuniti 79 godina. I dok njegova smrt, s obzirom na njegovo rapidno pogoršavajuće zdravstveno stanje, nije bila iznenađenje, bila je neočekivana i bila je šok. Lynch je filmaš koji je učinio sve što je mogao da vlastiti svijet pretvori u čistu umjetnost, a u tome je uspio. Nepokolebljiv, unikatan, perfekcionist na svoj način… David Lynch možda nije bio za svakoga (nekada se pitam je li on sam shvaćao sve što je radio), ali i u svom najgorem i u svom najboljem izdanju, uvijek je bio naš najdraži čudak i genijalac.

Inače ne preferiram pisati u prvom licu, ali ovo je posebna prilika. I da Vam budem iskren, imam prilično podvojene osjećaje oko pisanja ovog teksta. S jedne strane, prilično sam sretan i počašćen što imam priliku pisati o Davidu Lynchu i što mogu barem djelomično prikazati koliko važnim ga smatram kako za sebe, tako i za povijest umjetnosti općenito. S druge strane, duša me boli što je pozadina koja stoji iza ovog teksta Lynchova smrt. Volio bih da je tekst nastao pod drugačijim okolnostima, ali što je tu je…

Na samom početku moram priznati da smo Lynch i ja imali vrlo nepovoljan start. Lynch je bio redatelj za kojeg sam čuo, tip koji radi neke čudne filmove, a ja sam – bilo je to doba kada su videoteke još uvijek bile aktualne i kada sam svaki vikend išao po nove DVD-ove – bio znatiželjan i htio sam istražiti. Od svih filmova (mada, ruku na srce, ne znam koliko ih je u kvartovskoj videoteci uopće bilo u ponudi), ja sam odabrao Mulholland Drive. Film razvikan, a ja nadobudan i mlad – super kombinacija.

Destruktivna naracija Davida Lyncha

I tako ja posudim film, pogledam ga, dam mu neku „pet od deset“ ocjenu i kažem ja vlasniku videoteke (inače vrstan filmofil) – ma okej, umjetnički je super, kužim ja sve to, ali film nema smisla i sve je to samo hrpa nabacanih metafora, slika i aluzija. U tim godinama, kao netko tko je filmski odrastao uz Hitchcocka i Kubricka, prihvaćate umjetničku superiornost, ali i dalje tražite neku konvencionalnost u naraciji ili barem linearnost, jer ako priča nije zaokružena cjelina koja na određeni način poentira kod vas (kao što je to kod Hitchcocka i Kubricka), onda to nije dobra priča. I naravno da se Lynch sa svojom destruktivnom naracijom nimalo ne uklapa u taj Weltanschau i, stoga, Lynch je precijenjen.

I s tim sam ja ostavio Lyncha u tom trenutku. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mene je taj Lynch i dalje kopkao. Dao sam si vremena, dosta, da mi se dojmovi slegnu i dok moje mišljenje o Mulholland Driveu nije mrdalo ni milimetar, moja znatiželja oko Lyncha i dalje je bila tu. Kada su Lyncha pitali hoće li biti četvrta sezona Twin Peaksa, rekao mu je da ga nešto doziva, ali da je poruka malo nejasna pa će još sačekati da bude jasnija. Tako je nekako i meni taj Lynch odzvanjao u nekom primozgu svo to vrijeme u kojem sam, barem čisto formalno, odustao od njega, ali to je sve bio samo jedan veliki šum.

U međuvremenu sam pogledao Elephant Mana, koji je Lynchov možda najkonvencionalniji film i koji plijeni vizualnom prezentacijom i maestralnim Anthonyjem Hopkinsom, ali koji nije usporediv s njegovim najreprezentativnijim radovima, što me prilično zbunilo. Naime, Elephant Man mi je bio izvanredan i bio sam oduševljen pa mi je bilo nejasno kako čovjek koji je napravio Mulholland Drive može napraviti ovako genijalan film. I to je bio prvi znak. No, vratimo se na šum.

Twin Peaks i dalje je remek-djelo

S vremenom je šum postajao glasniji (ne i jasniji) pa sam ja, kako bih ga se riješio i kako bi sam sebi dokazao da nisam prebrzo otpisao tog čudaka, ali i kako bih si razriješio dilemu koju je stvorio The Elephant Man, odlučio čovjeku dati još jednu priliku, ali ovoga puta sam odlučio uzeti Twin Peaks.

Kultna serija koja je snimljena i emitirana jako malo prije mog vremena vrtjela se na televiziji dok sam ja bio dijete i apsolutno premlad za nju. Znao sam da postoji, ali o njoj sam znao vrlo malo, osim činjenice da se smatra kultnim remek-djelom. I hajde, uzmem ja taj Twin Peaks, rek’o – da vidim čemu sva ta pompa. I tako sam – dok sam trepnuo – prožvakao onih 30 epizoda i film, čak, i… bio sam opčinjen. Bilo je to za mene, u mojim srednjim 20-ima i nakon iskustva s Mulholland Driveom, kao šamar nekakvom velikom ribetinom (tunom, recimo – i da, svjestan sam pleonazma), ali istovremeno i otkriće nečeg sasvim novog.

U japanskom jeziku postoji jedan zanimljiv izraz – aratana – koji je zapravo varijanta izraza atarashii, a koji znači „novo“. Međutim, dok aratana također označava nešto novo, on istovremeno znači i nešto što je potpuno neotkriveno, nešto što je istovremeno i subjektivno i objektivno novo. I to je za mene bio Twin Peaks tada – iako mi Lynch nije bio neotkriveni teritorij – susret s nečim što dotad nisam uopće vidio.

Sve u toj seriji, koliko god ona bila nesavršena i nedovršena, bilo je apsolutno predivno. Mogao bih sada, na ovom mjestu, pisati o sjajnoj izgradnji svijeta, likovima koji vas magnetski privlače iako se radi o čudacima, napetoj priči koja efektno kombinira naravno i nadnaravno, glazbi, scenografiji i mnogim drugim stvarima, ali ono što je u tom trenutku ostalo sa mnom i što me i dan-danas „proganja“ kadgod razmišljam ili pričam o Lynchu jest – atmosfera.

Filmovi lebdeće tjeskobe

Malo je autora kroz povijest imalo tu vještinu da stvori opipljivu atmosferu u svojim djelima koja se efektno prenosi na vas kao primatelja sadržaja. U književnosti su to bili H.P. Lovecraft sa svojim kozmičkim pričama strave i užasa te, primjerice, Franz Kafka sa svojom sveobuhvatnom tjeskobom.

U svijetu filma, to je neupitno bio David Lynch. Svako je njegovo djelo – a tu nisam slučajno spomenuo baš Lovecrafta i Kafku – lebdjelo na onoj tankoj granici (kao prolaz u Twin Peaksu) između mračne i beznadne tjeskobe i potpunog ludila. Njegovi filmovi stvaraju nekakav osjećaj lebdeće tjeskobe koja se kroz likove – iako je oni često nisu ni svjesni – koja vas vuče, a s druge strane svjesni ste da ste jedan „zapucketaj ti sad prstima“ od potpunog ludila, jer samo ludilo prirodno obitava u svijetu koji nam je prezentirao David Lynch.

Međutim, zašto je to toliko dobro? Puno je redatelja kroz povijest znalo prenijeti atmosferu na film (Bergman, Tarkovski, Kubrick pa i Hitchcock…), ali ona je često bila fokusirana i pragmatična, odnosno služila je svrsi u sklopu filma unutar kojeg je obitavala.

Kod Lyncha to nije tako – kod Lyncha ta atmosfera nije program, ona je stanje svijesti, odnosno stanje svijeta. Iako su svi njegovi projekti međusobno nepovezani, oni su suštinski smješteni u isti svijet – hoćete Eraserheada, Elephant Mana, Blue Velvet, Mulholland Drive, Twin Peaks, Lost Highway ili Inland Empire – a taj je svijet proizašao iz glave Davida Lyncha.

Možda više nego ijedan autor, Lynch je u svojim djelima razgolitio sebe – svoje tjeskobe, svoje borbe, svoje strahove i svoje specifičnosti – i upravo je zato ta atmosfera bila toliko dobra, jer je bila autentična i iskrena. Lynch je za mene – naglo i odjednom – prešao iz pretencioznog lika koji pokušava raditi art film ali ne zna kako u jednog od najvećih genijalaca u povijesti filmske umjetnosti. Taj je skok bio toliko nagao i brz da se ja uopće nisam snašao pa sam nakon pogledane serije tražio novi fiks.

Kod Lyncha ne mora sve imati smisla

I dok Eraserheada nakon svih iščitavanja interpretacija i poznatih činjenica o filmu, ni danas ne razumijem u potpunosti (ali mislim da se radi o maestralnom primjeru nadrealizma i eksperimentalnog filma), Blue Velvet, The Elephant Man i Mulholland Drive ubrzo su postali moji favoriti. I da, nije pogreška – Mulholland Drive smatram jednim od najgenijalnijih i najodvažnijih filmova ikada snimljenih. Kako sam došao do toga? Nakon iskustva s Twin Peaksom i još pokojim filmom, rekao sam sebi da je nemoguće da je Mulholland Drive toliko loš, odnosno shvatio sam da je problem bio u meni, a ne u filmu.

I tako sam ga, nakon dosta godina, pogledao ponovo. Naoružan iskustvom i novootkrivenim svijetom Lynchovog uvrnutog uma, vratio sam se do Mulholland Drivea i bilo je to kao da gledam potpuno drugi film. Istina, priča mi je bila poznata, ali to više nije bio isti film.

Ovo što sam ja gledao nije imalo veze s onim pretencioznim preseravanjem od prije nekoliko godina – ovo je bila umjetnost utjelovljena na filmskoj traci. Ako me pitate da vam rastumačim film, izuzev osnovnih motiva koji se tiču uspjeha, narcizma, ambicija, industrije zabave i sličnih, vjerojatno vam ne bih mogao reći puno. Postoje tu neki Lynchovi lajtmotivi (poput struje, svjetla, itd.), ali kako je sam Lynch rekao – nekad su oni samo to, lajtmotivi i ništa više. Ne mora sve imati smisla i dok Lynch ima tumačenje za skoro sve scene, ono u suštini nije ni važno.

I to je možda najvažnija lekcija koju me Lynch naučio – priča ne moga biti logična da bi imala smisla. Ne mora sve imati nekakav značaj, ne mora sve biti simbol nečega – nekada stvari jednostavno jesu, takve kakve jesu i to je to. Ljudi su navikli razmišljati linearno i u poznatim šablonama, ali Lynch je sušta suprotnost tome. Nekada zloguki zvuk telefona ili neobična svjetlost jednostavno ne moraju značiti ništa, ili njihovo značenje nije bitno. I to je u redu jer upravo tako treba i biti.

I dok je takav kaos često too much to handle, Lynch je prije svega bio umjetnik i koliko god bio odvažan i nekada možda i pretjeran, uvijek je ono što je radio bila umjetnost. Ne univerzalno voljena, ali umjetnost.

Najautentičnija figura Hollywooda

Čak i kada je bio najgori (iako je meni ta Dina jako simpatična, neovisno o tome što su ju masakrirali u postprodukciji), a tim više kada je bio najbolji (Twin Peaks i Mulholland Drive), David Lynch uvijek je bio svoj. Uvijek nam je davao sebe, čak i onda kada je toliko omotao „dar“ da je bilo nemoguće otkriti što je zapravo taj „dar“ (što se uglavnom uvijek događalo), a to je nešto što je u modernoj umjetnosti prava rijetkost.

David Lynch bio je genij. On je bio toliko unikatan i toliko jedinstven u svemu što je radio da je bio možda i najautentičnija figura Hollywooda, koji ga je uglavnom volio samo onda gada je bio unutar određenih granica, ali ga je generalno tretirao kao dijete čiji značaj priznaje, ali suštinski ga se srami. To da nije bio dio establishmenta bilo je razvidno i upravo je zbog toga bio još posebniji.

O Lynchu bi se –  a vjerojatno i hoće – mogle pisati enciklopedije, ne samo knjige. Dubinsko razumijevanje njegovih djela moguće je samo onda kada shvatite da doista ne postoji jedna ultimativna istina kojoj teži kao autor i da ne postoji samo jedan svijet: sve je relativno i sve je stvar višestrukog izbora. Zato čovjek nikada i nije dovršio Twin Peaks, odnosno taman onda kada je razriješio slučaj Laure Palmer (koliko-toliko), napravio je onaj kraj treće sezone, onaj kraj čiji mi vrisak još uvijek (nakon sedam godina) kriči u glavi.

Zašto je David Lynch bio umjetnik

Ovdje bih mogao napisati još more stvari, analizirati more motiva, likova i priča, ali to ne bi imalo smisla. Svaka je Lynchova priča zaseban tekst i možda jednom dobijem priliku napraviti i takvu seriju tekstova, ali to je tema za neke druge okolnosti i za neka druga vremena. Ovo je bio tekst u kojem sam kroz prizmu subjektivnog značaja želio objasniti njegov objektivni genij, odnosno objasniti zašto je David Lynch bio umjetnik u pravom smislu te riječi. Živio je za svoju umjetnost (neovisno o tome bio to film, serija, glazba ili pisana riječ), a s njom je i otišao.

Nažalost, njegov je privatni život često bio jednako kaotičan i konfuzan kao i njegove priče, ali ta je enigma bila dio njegovog šarma. Posljednje što je napravio i dovršio bila je treća sezona Twin Peaksa (2017.), a prije toga Inland Empire, koji je snimio sada već davne 2006. godine.

Radio je glazbu, radio je one svoje simpatične vremenske prognoze, pisao je, planirao je brojne projekte, ali kada ste takav perfekcionist poput Lyncha, onda projekt kreće u realizaciju tek onda kada ste izmrcvarili sebe do granica iznemoglosti, jer tek tada možete reći da je nešto dobro, a pojavio se i u Spielbergovim Fabelmanovima kao legendarni John Ford (kostimografija i šminka bile su sjajne, ali ja sam ga uspio prepoznati u kinu i bilo mi je nevjerojatno drago vidjeti ga na ekranu i smatram da je Spielbergova gesta bila briljantan potez).

Nesnimljeni projekti Davida Lyncha

Iza sebe je ostavio brojne ideje i planove, seriju nedovršenih projekata i nekoliko projekata za koje nije uspio sakupiti novce, uključujući i igrani film Antilopa više ne trči te animirani projekt Snootworld, kojega je Netflix nedavno odbio, iako je Lynch i dalje gajio nadu da će ga snimiti. Možda se neki od ovih projekata i snime, na kraju, ali neće to biti to.

Iako je prošle godine otkrio da boluje od emfizema i da više ne može praktički ni izaći iz kuće pa bi eventualno mogao režirati samo na daljinu, Lynch nas je uvjeravao da je dobro i da ne planira mirovinu. Nažalost, preminuo je 15. siječnja 2025. godine u 78. godini života.

Otišao je naš Gordon Cole, Cooperov šef iz Twin Peaksa, lik koji vjerojatno ima mnogo više sličnosti s Lynchom nego što mislimo. I film neće više biti isti. Da, ostavio nam je Lynch dovoljno toga da možemo uživati u njegovim radovima, ali njegov je odlazak – a ovo nije floskula – doista nenadoknadiv gubitak, jer ovakvog luđaka (u najljepšem mogućem smislu) Hollywood više nikada neće dobiti.

Počivao u miru, Davide, i hvala ti na svemu.

I… obećao si nam četvrtu sezonu Twin Peaksa… daj nešto iskombiniraj s one strane, iz Crvene sobe ili neke od loža, jer još uvijek čekamo!  

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora